„Nije dovoljno da srce samo kuca već da ponekad i zastane“ riječi su momka koji piše da bi živio, ne da bi bio čitan. Možda baš zato, njegove tekstove, opaske i misli čita na stotine hiljada ljudi, a na društvenim mrežama se dijele hiljadama puta. Bogdan Stevanović, poznatiji kao Blogdan, već deset godina, iskreno i bez zadrške, sa cijelim svijetom dijeli svoje najintimnije želje, dileme, snove i nadanja. Bogdan još jednom, ovaj put za “Moju Hercegovinu”, otkriva svoje poglede na život, govori o ljubavi, pisanju, o sebi.
Potreba za iskazivanjem sebe, svoje vizije svijeta, svojih stavova i emocija na način koji je bio najbliži njegovom senzibilitetu, bili su neki od glavnih razloga da prije deset godina pokrene vlastiti blog – počinje svoju priču za naš magazin popularni Blogdan.
Dok je Bogdan Stevanović „izdresiran vaspitanjem i socijalno prihvatljivim ponašanjem da bude ipak malo kulturniji, Blogdan baš u takvim momentima zašilji olovku i krene da srcem kroz nju puca po papiru“, kaže Bogdan na naše pitanje koje su sličnosti a koje razlike između Bogdana i Blogdana.
U svojim tekstovima Bogdan se bavi dubokim životnim temama, na duhovit, šarmantan način iznosi svoje stavove i razmišljanja o ljubavi, muško-ženskim odnosima, braku, i sl. Nepogrešivo pogađa suštinu problema, iskrenošću osvaja srca čitalaca.
Za „Moju Hercegovinu“ kaže da najveću inspiraciju crpi iz ljudi. U pokušaju da spozna i razumije sebe i svoju okolinu nastaju njegovi tekstovi.
„Iako volim da budem vrlo često u tišini, ja bez ljudi ne mogu. A karakter mi je takav da ne umijem da se čuvam. U tim kontradiktornostima, dok tako neoprezno idem kroz život pa se polupam, a u isto vrijeme pokušavam da razumijem šta mi se dešava i da razumijem ljude oko sebe – nastaju moji tekstovi“, kaže Bogdan.
Nazivanje stvari pravim imenom i iskrena, otvorena komunikacija, za Bogdana su životni imperativi koje je hrabro odlučio da prenese i u virtuelni svijet kroz svoj blog Blogdan.
Da bi svijet u kome živimo bio bolje mjesto za život, najviše mu nedostaje saosjećajnosti i integriteta, smatra on.
„Danas živimo u vremenu kada ti društvo ne dozvoljava da imaš stav o abortusu ako nemaš matericu, da se zalažeš za ravnopravnost žena ako nisi žena, da se boriš za djecu oboljelu od raka ako nemaš dijete ili rak. I sve to, jer su ljudi bukvalno shvatili onu krilaticu da „sit gladnom ne vjeruje“ pa onda siti niti pokušavaju da pomognu, niti gladni vjeruju u iskrenost pomoći ukoliko dođe. Po tom pitanju smo u potpunom ćorsokaku humanosti. I pored toga fali nam integriteta, a to je svijest o onome što radimo čak i kad nas niko ne gleda“, navodi Bogdan.
Muško-ženski odnosi su česta tema njegovih tekstova, i reklo bi se neiscrpan izvor inspiracije za njega. Bogdan smatra da su na prostoru Balkana danas, odnosi između muškaraca i žena suviše izmučeni, opterećeni očekivanjima, tradicijom, biološkim satovima, savjetima…
„Opterećeni su shvatanjima šta sve mora da ispunjava jedan muškarac i shvatanjima šta sve mora da ispunjava jedna žena da bi ljubav bila moguća. Zato je bitno da se prekine sa tim potenciranjem razlika između muškaraca i žena i davanjem savjeta za spoznaju onog drugog, jer dobre duše su univerzalne i do njih nema prečica, savjeta i uputstva za upotrebu“, kaže Bogdan za naš magazin.
Prije četiri godine, Bogdan je u potrazi za poslom napustio Srbiju, pa trenutno živi i radi u Barseloni. Tamo ga je kako priznaje, otjerala lična nemaština, ali i želja za nekim drugim mentalitetom, sistemom vrijednosti. U međuvremenu je kaže, postao fleksibilniji po pitanju stvari koje su mu smetale.
„Tokom protekle četiri godine koliko ne živim u Srbiji mnoge okolnosti su se promijenile a i ja kao osoba, tako da sam postao fleksibilniji po pitanju stvari koje su mi smetale, jer svuda postoji nešto što može da ti smeta ukoliko ne kreneš da rješavaš u sebi stvari koje ti smetaju. Svoju budućnost vidim svuda, u Španiji, Australiji, Tokiju, Beogradu, Zagrebu, Trebinju, Njujorku. Svijetla budućnost ne zna za administrativne granice već samo one koje čovjek nosi u sopstvenom umu“, kaže ovaj zanimljivi pisac.
Za deset godina postojanja bloga, Bogdan je naučio da se ogradi od zlonamjernih komentara ali i od pretjeranih hvalospjeva. Kako kaže za „Moju Hercegovinu“, piše ono što osjeća i misli, beskompromisno i iskreno, i smatra potpuno legitimnim to da se njegov rad nekome ne sviđa.
„Ne pišem zbog lovorika, niti odustajem od pisanja ako one izostanu. Potpuno sam se ogradio od „hejta“ ali, da bih bio fer prema sebi, i od preteranih hvalospjeva. Volim konstruktivnu kritiku, volim ideje i dobronamjernost, volim kolegijalnost i međusobno inspirisanje. Trudim se da to pružam ljudima oko sebe i da iskoristim kada nešto od svega toga dobijem od ljudi iz svog okruženja“, pojašnjava Bogdan.
Bogdan ističe da bi volio kada bi u međuljudskim odnosima bilo više ljubavi a manje kalkulisanja sa emocijama, jer smatra da smo u deficitu sa ljubavlju.
„U deficitu smo jer je štedimo, jer se čuvamo, jer ljubav dajemo na kašičicu, nesvjesni da tada mi sami ne živimo punoću ljubavi jer upravo takvu – deficitarnu – našom odlukom gajimo u sebi“, za „Moju Hercegovinu“ kaže Bogdan.
Osvrćući se na ekonomsko-političku situaciju u regionu, u kojoj sve više mladih odlazi u inostranstvo, Bogdan smatra da je jedini lijek protiv sveopšteg beznađa – rad na sebi, preduzimljivost i edukacija.
„Za srećne ljude ima nade svuda, neovisno od toga u kojoj državi žive. A ukoliko vam je država u kojoj živite glavni izvor nesreće – ja toplo savjetujem da ljudi urade nešto po tom pitanju. I kada ovo kažem ne mislim na odlazak, već rad na sebi, na osvješćavanje sopstvenih prioriteta, na maštanje o načinima, na preduzimanje mogućeg, na edukaciju, na ignorisanje politike. Iz iskustva vam kažem da čovjek postaje 50% produktivniji i srećniji onog trenutka kad odluči da prestane da čita dnevne novine, gleda televiziju i prati politiku“, poručuje Bogdan Stevanović- Blogdan.
