U završnici 2022. godine, politička scena Republike Srpske konačno je dobila harizmatičnu, buntovnu figuru, spremnu da sa svima uđe u koštac. Simpatizeri opozicije u RS, uglavnom dobronamjerni, ali hronično naivni, kakvim ih je bog dao, odmah će potrčati da pogađaju o kome je riječ.
Poklonici ozbiljnosti biće uvjereni da je riječ o Jeleni Trivić, dok će se ljubitelji duhovitijeg stila kladiti na Nebojšu Vukanovića. Međutim, uopšte se ne radi o opozicionarima. Ta crno-bijela matrica, prema kojoj se pobuna uvijek nalazi na strani suprotnoj od vlasti, pripada prošlom vijeku. Ovo je postmoderno doba, pa više ne mora da bude tako. Život je samo jedan, tako da se smanjuje broj raspoloženih da srljaju glavom kroz zid. Umjesto takvog, avanturističkog pristupa, sada možemo da gledamo persone sklone lukavijim metodama, a među njima u ovim danima svakako dominira, ni manje, ni više, nego Vlado Đajić, predsjednik Gradskog odbora SNSD-a u Banjaluci.
Sa nekoliko gestova, on je tokom novembra i decembra upravo ispraćene godine lupio takve šamare kolegama u vrhu vlasti RS, kakve već odavno ne mogu ni da zamisle navodni rivali Đajićeve stranke iz SDS-a ili PDP-a.
Evo, recimo, kada je Milorad Dodik, nakon dugih priprema, započetih još u junu prošle godine, u novembru napokon najavio da više neće dozvoliti nikome od podređenih da obavljaju više od jedne funkcije, čitav niz poltrona iz ove partije požurio je da dokaže vlastitu lojalnost i javno demonstrira spremnost za odricanje od duplih ili trostrukih položaja, a samim tim i silnih hiljada maraka.
Patim se svaki dan
„SNSD će, u skladu s ranijim opredjeljenjem, kroz organe stranke operacionalizovati stav da izabrani ili imenovani funkcioneri mogu obavljati samo jednu funkciju“, hladnim, skoro prijetećim tonom procijedio je prvobitno Dodik.
I dok se cvokotanje širilo po najvećoj opciji vladajućeg bloka, samo je Vlado Đajić javno pokazao očiti manjak entuzijazma za „operacionalizaciju stava“. Objasnio je i zašto.
„Izabran sam na mjesto direktora UKC-a RS kao jedan od najboljih ljekara. UKC je tada bio u katastrofalnom stanju. Trebao sam da popravim stvari i pokazao sam da mogu to da uradim. Onda su došli izbori. Stavljen sam na listu. Narod je želio da ja budem poslanik. Nekorektno je prema narodu da se povučem. Ne uživam ni u jednoj funkciji. Patim se svaki dan i u bolnici i u Skupštini“, glatko je uzvratio Đajić.
I, gle čuda, uspio je da pokoleba formalnog lidera. Nije prošlo mnogo vremena, a Dodik je počeo da istupa sa varijacijama Đajićevog stava kako „nekima treba oduzeti i jednu funkciju, jer im je i to previše“. U svojevrsnoj odstupnici, nakon što mu je Đajić pokazao zube, predsjednik SNSD-a je morao da objašnjava da nije baš mislio onako kako su svi prvobitno shvatili, dodajući da su se njegove riječi odnosile samo na one koji „nisu bili aktivni u kampanji“. Na kraju se sve svelo na gotovo neobavezujuću preporuku da se „ne mogu koristiti duple naknade, ako se zadrže duple funkcije“. Autoritet mu je, ipak, bio ozbiljno uzdrman, pa niko od prethodno unezvjerenih zvaničnika SNSD-a nije kasnije u prisustvu kamera „donirao u humanitarne svrhe“ svoje navodno suvišne i nezaslužene lične dohotke.
Ko je zaključio da se čitava Đajićeva „pobuna“ završila na ovome, grdno se vara. Jer, nedugo poslije Dodikove egzibicije sa duplim funkcijama, i stari-novi premijer RS Radovan Višković poželio je da simulira „oštrinu“. Naime, čuo je da u Elektroprivredi RS ima osoba koje su otišle u pečalbu, čak i do Novog Zelanda, pri tome nastavljajući da uredno primaju plate i u EPRS. Da li samostalno ili u saglasnosti sa Dodikom, Višković je – zbog par stvarnih ili navodnih slučajeva sa „banderašima“, dovoljno vještim da pronađu način da, kao umiljata jagnjad, sisaju dvije majke – odlučio da isprepada kompletan javni sektor. Danima su lansirane izjave i saopštenja predsjednika Vlade, dovoljno uopštena da svaki „budžetlija“ u RS povjeruje da se odnose baš na njega. Za to vrijeme, menadžmenti raznih fondova i „giganata“ poput Šuma RS zaklinjali su se da kod njih nema takvih džabalebaroša, dovoljno drskih da uzimaju plate, a ne dolaze na posao.
Luk i voda
A onda je na scenu ponovo stupio Vlado Đajić. Samo par sati nakon jedne od takvih Viškovićevih eskapada, Đajić se u jednom klubu u Banjaluci obratio slavljenicima iz UKC-a, dok su iščekivali koncert Sandre Afrike, kojim su počašćeni nakon još jedne uspješne radne sezone.
„Nemojte da žurimo. Ko zakasni na posao, opravdano je“, završio je Đajić svoje euforično izlaganje dijelu zaposlenih na Paprikovcu.
Na taj način, nakon ranijeg poigravanja sa Dodikom, razbio je i Viškovićeve pokušaje sticanja autoriteta u paramparčad. Jer, premijer prijeti mnoštvom otkaza, a direktor UKC-a i šef banjalučkog SNSD-a jasno poručuje da je sve to „luk i voda“, te da njegova riječ ima daleko veću težinu od nekakve hajke u začetku, kreirane u kabinetu premijera Srpske.
Đajić ne bi bio Đajić kada bi se zadovoljio komotnim vođstvom od 2:0 u meču sa neuvjerljivim šefovima unutar SNSD-a. Ne, on je nastavio da im mangupskim reakcijama na nerazumne zamisli puni mrežu do vrha. Evo i kako – fotografijom. I to zajedničkom sa Igorom Radojičićem, ranijim gradonačelnikom Banjaluke i Đajićevim prethodnikom na funkciji predsjednika banjalučkog SNSD-a. Radojičićeva karijera u SNSD-u završena je ne tako davnim isključenjem, koje je obznanio Milorad Dodik lično, uz oficijelno objašnjenje da je to učinjeno zbog pasivizacije, mada je svima jasno da ekskomunicirani Igor već dugo ima status potencijalnog pučiste u stranci, te da je zbog takvih sumnji bilo samo pitanje vremena kada će da „leti“.
Poznato je da je Dodik prilično osjetljiv na niz momenata u ponašanju podređenih, a posebno na druženje funkcionera njegove stranke sa bivšim kolegama koje su pale u nemilost lidera. I svi se drže nepisane „božije zapovijesti“ da to ne čine. Osim Đajića, naravno.
Radojičić je bar našao za shodno da zagolica maštu onih unutar bivše stranke koji ga ne trpe.
„Svašta se desi na kraju godine“, zagonetno je poručio Radojičić dušmanima posredstvom društvenih mreža, pozirajući sa više nego komotnim doktorom.
Đajić nije želio da učini ni toliko. Može mu se. Priča šta želi, druži se s kim hoće, a kome ne odgovara, može samo da isprazni tečni sadržaj iz usta ispod njegovog prozora, makar imao i inicijale M. D.
Od Danske do Sjeverne Koreje
Lista Đajićevih „nepočinstava“, sa stanovišta najužeg jezgra SNSD-a, nije kompletirana samo izazovima upućenim zvaničnom vrhu stranke, već i neformalnim centrima moći. Recimo, prvoj kćerci RS, inače hiperaktivnoj na Tviteru. U toj zoni, bar godinu dana unatrag, ona je povela svojevrsne „krstaške ratove“ protiv dvije osobe koje je označila kao najopasnije i najmalignije u Srpskoj. Ne, to nisu Jelena Trivić i Nebojša Vukanović, mada joj ni taj tandem nije naročito drag. U ovom slučaju, radi se izvjesnom Milanu Ćurliću – Ćurli i famoznom Milenku Letiću.
Prvi je osoba neidentifikovanog zanimanja, a najbliža profesionalna odrednica mogla bi da mu bude „logističar sa specijalnim ovlašćenjima“. Drugi je sekretar Gradskog odbora SNSD-a u Banjaluci i službenik Republičke uprave za inspekcijske poslove, odnoso republički inspektor za prosvjetu i sport.
U svim normalnim koordinatama, oni ne bi mogli da budu ništa posebno, makar živopisnom Ćurli, „kućnom majstoru“ sa UKC-a, odnosno rentijeru „stanova na dan“, supruga vedrila i oblačila u administraciji te ustanove, a namrgođeni „ćato“ Letić odlučivao o sudbinama brojnih aktivista stranke, jer je u prilici da selektuje i vrhu hijerarhije prezentuje ko je zaslužan, a ko nebitan među njima. U svakom slučaju, obojica bi u svakom sistemu, od Danske do Sjeverne Koreje, bili počišćeni za par minuta, ako bi se, realno opskurni i periferni, zamjerili vladajućim strukturama. Ali, Ćurlić i Letić su u RS nedodirljivi. Prva kćerka uzaludno vodi kampanju, a osim male sjenke na „imidžu“ ovih meta, nema dokaza da im je učinila bilo kakvu ozbiljnu štetu, iako bi njen otac, prema opisu posla, potezom malog prsta mogao da ih udalji iz bilo kakvih aktivnosti povezanih sa vladajućom partijom. Ali, ipak to ne čini.
Sada već svaki iole zaintrigirani radoznalac može da pogodi zašto – jer posljednju riječ o sudbinama ovog dueta nema Milorad Dodik, nego najmoćniji čovjek u RS, Vlado Đajić. A on neće da ih udalji iz sopstvenog okruženja, očito, ne zbog toga što su mu posebno važni, već tek da bi demonstrirao uticaj, koji može da bude djelimično ometen tek usljed „više sile“, poput svrstavanja Letića na nedavnu listu Tužilaštva BiH sa osumnjičenim za ratna dešavanja u nekadašnjem banjalučkom objektu „Mali logor“. Sa Ćurlom već nije bilo takvih nevolja, pa je Đajić jedva suzdržavao smijeh dok je doslovno „vozao“ Matu Đakovića u emisiji „Telering“, jer se jedan od njih nije usuđivao ili uistinu nije mogao da zapamti, a drugi nije htio da pomene bar nadimak karikature zbog koje se godinama pomjeraju brda i doline na javnoj sceni RS.
Ipak, bez obzira ne sve supermoći koje ispoljava već mjesecima, i Vlado Đajić je samo čovjek. I to od one vrste koja preferira Marka Miljanova, za razliku od Nebojše Vukanovića, rivala iz opozicije, ali i „srodne duše“ po nadahnuću epikom, inače sklonijeg Njegošu. Miljanov je, poznato je, junaštvo opisao kao „odbranu sebe od drugog“, dok je za čojstvo rekao da postoji „kad drugog braniš od sebe“. Da je Đajić bio junak u nizu situacija, kada je „čačkao“ Dodika, Viškovića i ostale, nema zbora. Ali, od čojstva se nije baš pretrgao.
Ćutanje nije zlato
Evo, recimo, tokom posljednjeg dana stare godine kinjio je slabijeg od sebe, gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića. Đajiću nije bilo dovoljno to što je, zahvaljujući većem broju odborničkih ruku u gradskom parlamentu Banjaluke, Stanivukovića do posljednjeg časa maltretirao neusvajanjem rebalansa za 2022. i budžeta za 2023. Uzalud je Draško još uoči posljednjih opštih izbora krenuo putem „simbioze“, zbog čega je i tvrdokorna Jelena Trivić prestala da ga tretira kao saborca. I, šta se dešava? Umjesto aristokratskog razumijevanja za muke kroz koje prolazi mladić se Petrićevca, Đajić se okrenuo ne baš pohvalnom seirenju, pa je, u izmaglici alkoholnih isparenja, u jednoj lokalnoj kafani podbadao gradonačelnika naručujući od orkestra evergrin Tome Zdravkovića „O, gde si, Jelena“.
Ali, dobro, niko nije savršen, čak ni persona koja se, od svih stanovnika Republike Srpske, najviše približila tom idealu – Vlado Đajić. Mada se ni on „na radaru“ nije pojavio preko noći, već je dugo stasavao i učio na greškama prethodnika, ranijih buntovnika unutar SNSD-a. Recimo, iz postupaka Drage Kalabića shvatio je da je deplasirano vječno gađati lake mete, poput Željke Cvijanović, bez ozbiljnih nagovještaja da će ikada doći na red krupni zalogaj sa Miloradom Dodikom, već treba odmah krenuti na „glavno jelo“. Takođe, posmatrajući Igora Radojičića, Đajić je razumio da „ćutanje nije zlato“, jer će publika samo do određenog momenta vjerovati da se iza takvog muka krije bog zna kakva „koncepcija“, a onda će joj duga tišina ipak postati čudna, pa će posumnjati da, u stvari, navodni mistik nema nikakav „plan B“ ako izgubi duel sa glavnim autoritetom.
Jeste tačno da je Đajića šira populacija, posebno van Banjaluke, zapamtila po čuvenom videu iz „Kantri kluba“, gdje euforični Vlado počinje da pjeva refren Cecinog hita „Preeeeee…“ Ipak, to nipošto ne znači da je čovjek lišen afiniteta prema kulturi, bilo masovnoj, bilo akademskoj. U ovom prvom domenu, ima dodirne tačke sa Goranom Bregovićem, liderom vodeće rok grupe bivše Jugoslavije. Ne, naravno, na muzičkom terenu, mada voli da pusti glas u trenucima opuštanja, već u sferi promišljanja smisla egzistencije.
U jednom intervjuu, Bregović je, recimo, svojevremeno rekao da je tajna uspjeha njegovog benda bila u tome što su se uklapali u predstavu koju su prosječni Južni Sloveni priželjkivali za sebe, odnosno bili su „lopuže koje nisu uhvatili“. Oduševljeni sagovornik je, naravno, ovu efektnu formulaciju upotrebio za naslov vlastite knjige o „Dugmetu“, ne sluteći da će se prvi istinski nasljednik tog načina života pojaviti tek u RS ranih dvadesetih godina 21. vijeka. Tu se, logično, završava svaka sličnost Brege i Đajića, jer je ovaj prvi, sa ortacima iz sastava, prema sopstvenom naknadnom priznanju, krajem sedamdesetih počinjao da snima albume tek kada bi od diskografske kuće dobio višenedjeljno sledovanje kokaina, dok najpoznatiji doktor Banjaluke, što je i sam priznao, uopšte i ne zna kako izgleda taj prah, iako su mu sitne duše bezrazložno prilijepile zlobni nadimak „Crta“.
Osim prebiranja po tankim žicama muzike, manje su poznata Đajićićeva uporišta u literarnim klasicima. I to ovdašnjim, domaćim. Nije baš riječ o Petru Kočiću, jer, kako smo vidjeli na primjeru sa Stanivukovićem, dr Vlado nije previše zainteresovan za patetiku o onima što „iskreno i strasno ljube istinu, slobodu i otadžbinu“, pa na kraju završe „prezreni i gladni kao psi“. Ne, Đajić je rođeni pobjednik koji nema vremena za luzerski prazan hod, a do sada je, iako šeta po tankoj žici, takvu sudbinu izbjegao samo zahvaljujući šeretskoj crti, kakvu je među književnicima imao tek Branko Ćopić. Koliko je to važno, znao je jedan od korifeja srpske nacionalne misli, ne tako davno preminuli Žarko Vidović. Osvrćući se na period socijalizma, on je svojevremeno objasnio da jedina realna opasnost za Titovu vladavinu nije bio Ćosić, već Ćopić, jer je Branko, likom i djelom, za razliku od Dobrice, imao stvarno utemeljenje u narodu.
Ko bi danas mogao da se nosi sa reputacijom usamljenog istinskog disidenta, poput Ćopića, ako ne Đajić? Samo se Brančilo mogao dosjetiti da na vrata svog beogradskog stana zalijepi naslov iz novina „Tito: Ćopića nećemo hapsiti“, kao odbranu od mogućnosti da Udba ipak ima drugačije planove. Ova specifična vrsta humora bila bi neponovljiva da danas i ovdje ne živi Vlado Đajić, kao rijetka osoba koja bi, u slučaju da se nađe izložena atacima novovremenog „Tita“, mogla da se pozove na Ćopićevo bezazleno pitanje u identičnoj situaciji: „Zar na vrapca teškom artiljerijom?“
Ali, Đajiću se, kao i sa Bregovićem, putevi u jednom trenutku razdvajaju i od Ćopića, ako se ima u vidu tragičan kraj velikog pisca i njegov završni skok s mosta.
Dr Vlado ipak nije takvog kova. Sličniji je Bati Stojkoviću u filmu „Ko to tamo peva“. Istom onom koji padne u rijeku, pa ispliva nakon određenog vremena, uz simptomatičan komentar Dragana Nikolića: „Takvi se ne guše lako“.
