Saramago: Ustajte prezreni!

Saramago je kod nas vrlo čitan pisac, gotovo da su mu prevedena sva glavna djela. Skoro već pola vijeeka, počev od prvih prevoda, našu publiku ne napušta strast za književnicima sa španskog i portugalskog govornog područja. Tome doprinose bliski temperamenti, a i zajednička sudbina zemalja u političkim vrenjima i sa nestabilnom privredom, uvijek na ivici dužničke krize. Teme latinoameričke literature su ratovi, politika, klasni sukobi, borba sa imperijalizmom, snažne ljubavne strasti. A ispričane su kroz fantazmagorične narative, alegorije i mitove. I gotovo svi ti književnici su i politički angažovani, u sukobu sa diktatorskim režimima, pa su često veliki dio života morali da provode u izbjeglištvu. Slično se dogodilo i Saramagu. On je bio borac protiv represivne vlasti, protiv svih oblika fašizma, ali najviše protiv neoliberalnog kapitalizma i njegovih finansijskih institucija. Najveća opasnost čovječanstvu, po njemu, prijeti od tajkuna i katoličke crkve. A siromaštvo je glavni svjetski problem koji i omogućava tim neokonzervativcima da vladaju svijetom.

Piše: Momčilo Đorgović/Danas

Nikada u istoriji čovječanstva nije bilo više siromašnih i nezaposlenih, nego što je to danas u najprosvjećenijem i najnaprednijem vijeku od svih ranijih vijekova sa masovnom proizvodnjom i multinacionalnim kompanijama. I njihova sudbina nikada nije bila nevidljivija i nečujnija, uprkos tome što nam se čini da svijet nikada nije bio uz pomoć medija prozirniji. O tragediji siromašnih se ćuti, o njima se ne snimaju filmovi. I da ih ima, pitanje je koliko bi im publika poklonila pažnju zanijeta mitovima i fetišima masovne i populističke kulture neoliberalnog kapitalizma koju su prihvatili i podržavaju svi mediji na svijetu. Potrebno je da se savremeni čovjek odčara, da se podsjeti na prave vrijednosti, a one se, smatra Saramago, ne nalaze u crkvama i medijima finansijskih barona, već u književnosti i filozofiji. Seriju svojih političkih uvodnika Saramago završavao je refrenom: vratimo se filozofiji!

Dva njemačka filozofa Adorno i Horkhajmer (pred nacizmom pobjegli i živjeli u Americi) upozoravala su na po društvo opustošujuće posljedice koje proizvode dvije opsesivne teme u savremenoj kulturi i ideologiji, a prije svega u filmskoj industriji. A to su “heroiziranje prosječnosti” i da se “sve vrti oko koitusa”. Filmovi o kriminalcima su stvorili mentalitet koji je pred nasiljem otupio, čak se smatra prirodnim svojstvom društva u kojem se svako bori za opstanak. Ironija je da je duboko antihumanistički film “Kum” napravio mladi marksista. Kopola je tim filmom želio da žigoše nasilje, da kritikuje društvo koje je prožela mafija, ali film je postao apologija metoda neoliberalnog biznisa – jer poslije ponude koja se ne može odbiti, ukoliko se odbije, slijedi likvidacija, “pravedno” satiranje slabijeg od jačeg, događa se da se i cijela zemlja bombarduje i da lideri završe kao Sadat i Gadafi. A Vilhelm Rajh (opet njemački psiholog a pred nacistima prebjegao u Ameriku) svojevremeno je ukazao na značaj seksualne energije masa u stvaranju revolucionarnih pokreta. Neoliberalni kapitalizam je shvatio tu lekciju i potrudio se da stvori uslove i obori tabue kako bi se ta energija što više ispraznila, a naboj za revolucijom smanjio. Svoj trijumf porno industrija sa farmi iz losanđeleskih dolina dostigla je na internetu ostvarujući astronomske profite, ali i usamljujući ljude u iživljavanju nagona koji ih najsnažnije spajaju, a posljedica je razaranje individualnih i socijalnih koncepata zasnovanih na ljubavi. Žrtve te industrije su siromašni. Ona “zapošljava” bijelo roblje koje se (desetine hiljada žena godišnje) krijumčari u SAD iz, uglavnom, istočnoevropskih zemalja.

A sa druge strane djeluje, kako je primijetio Saramago, katolička crkva sa institucijom grijeha i tablicom zabrana koje stvaraju krivicu. Što se više griješi, a život u neoliberalnom kapitalizmu upravo je pun takvih izazova, sve se više ili kaje ili potiskuje, što opet dovodi do otuđivanja i zatvaranja ljudi u sebe. Samljeveni svojom navodnom krivicom niko se ne usuđuje da se bilo čemu suprotstavi, jer eto i on je kriv. Ne, ohrabruje Saramago, čovjek ima pravo da griješi, i osnovno ljudsko pravo jeste pravo na jeres, pobuna protiv represivnih institucija i sistema.

Poznato je kako je Žoze Saramago bio novinar portugalskog dnevnika Diario de Noticias, a zatim postao pisac i dobio Nobelovu nagradu. Knjiga angažovanih tekstova koju je objavio neposredno pred smrt, prevedena je na engleski kao “Bilježnica”, “The Notebook”, londonsko-njujorški izdavač Verso, 2010. Pred kraj života Saramago se vratio svom novinarskom zanatu (kao i Markes) pokazujući da je autentično porijeklo tzv. sedme sile u otporu nepravdi i korupciji.

Ranije su ljevičari, socijalisti, komunisti u borbi za prava “prezrenih na svijetu”, i protiv eksploatacije, štampali letke, biltene, novine na šapilografima. Njihove akcije bile su ograničene na lokalni nivo, policija ih je jurila, isljeđivala, hapsila. Danas tih pokreta i partija više nema. Vrlo su rijetki primjeri kao što je Žoze Saramago, pisac i marksista, koji od svog političkog buntovništva nije odustao, mada je marksizam marginalizovan i uprkos tome što su mnoge komunističke zemlje nestale sa političke karte svijeta. Saramago nije preko šapilografa objavio svoj protest. Sjeo je pred elektromagnetnu rijeku zvanu internet i u tom beskraju dvije godine (2008. i 2009.) ispisivao svoj blog. Beskompromisno i bez dlake na jeziku. To je bilo svođenje računa sa epohom. I poput duha iz Aladinove čarobne lampe, uvlačio se u amazonski internet i tako je i nestao iz ovozemaljskog života

Saramagovu “Bilježnicu” možemo shvatiti i kao njegov testament, posljednju volju kojom nam ostavlja na znanje da je svijet duboko nepravedan i da ne smijemo sa tim da se mirimo ili ustuknemo. Kao književnik u svojim djelima je spiritualan, spiritistički, ponegdje vampirast; fantastika i alegorija prožimaju njegova djela, a kao građanin je ateista, cinični realista, spreman da tigru vadi zube bez anestezije. Pjesnik u književnosti, ali kao novinar pred moćnima, surov kao brijač. Evo kako je Buša juniora iskasapio:

“Pitam se zašto Sjedinjene Države, tako velika zemlja u svemu, često ima tako male predsjednike. Džordž V. Buš jeste možda jedan od najmanjih. Ovaj čovjek, sa svojom mediokritetnom inteligencijom, sa neznanjem dubokim kao ambis, sa konfuznim ponašanjem i govorom… predstavlja se čovječanstvu u grotesknoj pozi kauboja koji je svijet dobijen u nasljeđe zbrkao sa krdom stoke. Ne znamo šta on stvarno misli, ne znamo čak da li uopšte misli, ne znamo ni da li je možda samo loše programirani robot koji stalno brka komande koje dobija… On je kompulsivni lažov, lagaće i kad ima najočigledniju istinu pred sobom, čak i kada mu ona eksplodira u lice… Buš je izbacio istinu iz svijeta i zasnovao doba laži… Ljudsko društvo je danas zaraženo lažima, sa najgorom vrstom moralne kontaminacije, i on je među onima koji su za to najodgovorniji”.

Nijednom mu ruka nije zadrhtala, niti riječ otupila. Jasno je Saramagu da doba laži nije stvorio Buš, i da je iza Buša koncept svijeta kome je takav smetenjak potreban.

Saramago je ubjeđen da “mi dolazimo do kraja civilizacije… neoliberalizam jeste nova forma totalitarizma koji se prerušio u demokratiju… Šoping mol je simbol našeg vremena”. Konfrontirani sa arogancijom tog globalizovanog sistema, moramo protestovati i nikako ne smijemo pristati da nas iz krize izvlače eksperti. Pogotovu ne oni iz Davosa, koji je u međuvremenu i propao. Jer oni su službenici onih istih bankara i multinacionalnih kompanija koji su nas i doveli u krizu. Piromani nisu u stanju da ugase požar. Ono što bi takođe trebalo da nam bude jasno, naglašava Saramago, jeste da više nema slobodnih medija. Svi su kupljeni i stavljeni u funkciju novog totalitarizma, kao što više nema ni ljevice koja će zastupati prezrene na svijetu.

Osnovna podjela u svijetu jeste: s jedne strane su siromašni, nezaposleni, a s druge oni sa “ofšor nebesa”, sa tajnim računima, kriminalni finansijski prevaranti, opskurni investitori koji se i ne razlikuju od velikih perača novca, švercera droge. Svima njima, kao trenutno i svijetom, vlada pohlepa i to je takođe po Saramagu zločin protiv čovječnosti, ali se tim zločinom ne bavi nijedan sud na svijetu, a trebalo bi sud u Hagu. Slavoj Žižek u svojoj knjizi “Living in the end times” podržava Saramaga i pridružuje se njegovom zahtjevu da se veliki menadžeri banaka, i svi ostali odgovorni za globalnu finansijsku kašu, kao počinioci nedjela protiv čovječnosti, stave pred Haški tribunal.

Skrenuo sam pažnju na upozorenje Salmana Rušdija da ne smijemo prihvatiti da nas trpaju u što uže definicije identiteta što gospodarima svijeta omogućava lakšu kontrolu nad nama. Rušdi piše: “…ohrabruju se da budu isključivo samo jedno – Srbi ili Hrvati, Izraelci ili Palestinci, Indusi ili muslimani, a što je njihov identitet uži to je vjerovatniji njihov međusobni konflikt”.

Za Saramaga materijalni položaj i klasna pripadnost su mnogo širi osnovi ljudske egzistencije od pripadnosti naciji ili vjeri. Zato on nije pristao da bude nacionalizovan ili religionizovan, kao što se dogodilo sa pripadnicima komunističkih partija u istočnoj i jugoistočnoj Evropi, ali i sa njihovim intelektualcima. Mi smo taj film već gledali kada su nagrađivani i slavljeni komunistički pisci preokrenuli ćurak i postali nacionalni bardovi. Njihov novi identitet je poslužio kao legitimiziranje zavađenih nacionalnih strana i podstakao eskalaciju konflikata. I evo kakvo smo zaostalo društvo na kraju dobili. Saramago nije prihvatio da se Portugalci mogu svoje bijede osloboditi tako što će se nacionalizovati, već što će shvatiti da na svijetu postoje kao siromašni, a ne kao Portugalci i da moraju u savez sa “prezrenima na svijetu”. Jer jedino se tako može oformiti efikasan otpor svjetskim ugnjetačima koji upravo insistiranjem na nacionalnim, religijskim i crkvenim podjelama slabe taj front i vladaju svijetom. Nemoguće je da može postojati stabilno i napredno društvo bez socijalne pravde. Mi danas potpuno jasno vidimo šta nam je ostalo poslije zloupotreba koju su izvršile razne “patriote” u kombinaciji sa srpskocrnogorskim biznis neoliberalima: ostalo je samo siromaštvo. Ali, nijedan srpski književnik ovjenčan nacionalnom slavom, od akademika do dobitnika svih mogućih nagrada, nije ustao protiv siromaštva, niti je zbog toga uputio i jednu riječ kritike tajkunima, niti se pobunio protiv mafijaških privatizacija ili zatražio da se pred sud stave bankarski mešetari. Ne, oni su stalno na nacionalnoj frazi, kukaju nad nacijom, i ne imenuju prave uzroke propasti društva – a to su zatvaranje društva i tržišta, čuvanje monopola, korupcija. Upravo su se amalgamisali sa onima koji društvo drže u siromaštvu. Saramago je izbjegao tu igru. Nije svoj mali, siromašni narod izolovao iz svijeta nacionalističkim i crkvenim mitovima. Zahtjev za socijalnom pravdom i pravednijom raspodjelom bogatstava ima veću potenciju promjena u našem dobu laži, jer je potreba mnogih naroda na planeti.

I čitajući Saramagove bilješke dolazimo do toga da se upitamo da li mali narodi mogu efikasno da se odbrane od multinacionalnih kompanija isključivo oslanjanjem na nacionalni ili vjerski identitet? Ili se za njihovu odbranu trebalo utvrditi na liniji odbrane koja bi se zvala solidarnost nerazvijenih i siromašnih zemalja? Eto koncepta za našu spoljnu politiku (koji inače nemamo). Koristilo bi nam da se podsjetimo šta je radio Broz, kao što se prisjećao Toma Nikolić i suočavao sa Brozovom harizmom u svijetu. Štaviše to i priznaje uprkos svom prononsiranom antikomunizmu. Sigurno je da Srbija ne može naći veliki broj prijatelja u svijetu predstavljajući se isključivo nacionalno i vjerski. Nerazvijenost, siromaštvo, odbrana od multinacionalnih kompanija mnogo su širi osnov za prijateljstvo koje može biti spasonosno.

Saramagove “Bilješke” su ateističko jevanđelje za budućnost. Memoari koji nas nagone ne da se sjetimo šta je bilo u prošlosti, nego da se podsjetimo šta nam se može dogoditi u budućnosti i šta bi nam valjalo preduzeti.

Momčilo Đorgović/Danas

Autor