Roditelji čija djeca imaju neku poteškoće u razvoju većinom ne mogu da rade, jer se danonoćno brinu o toj djeci. Ti roditelji imaju pravo na nadoknadu, ali ako dijete bar sat vremena sedmično provede u nekom centru za djecu sa poteškoćama u razvoju, roditelji gube pravo na tu naknadu. Naknada nestaje i kada dijete ide u školu i kada napuni trideset godina uprkos tome što pojedine poteškoće, poput autizma, nikada ne prestaju.
Pravo koje se lako gubi
Zakonom o dječjoj zaštiti Republike Srpske pravo na ovu naknadu može da ostvari jedan od roditelja djeteta sa smetnjama u razvoju sve dok dijete ne napuni 30 godina. Naknada se odnosi na roditelje čija djeca imaju trajno oštećenje ili oboljenje zbog kojeg je potpuno zavisno od pomoći i njege druge osobe ili imaju potrebu za posebnom njegom na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije.
Tu se ubrajaju i djeca koja nisu u mogućnosti da se osposobljavaju za rad u struci kroz nastavak školovanja ili ne ostvaruju pravo na smještaj u ustanovu socijalne zaštite, zdravstvenu ustanovu… Takođe su obuhvaćena djeca koja nisu ostvarila pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu, niti pravo na dnevno zbrinjavanje. Visina naknade za roditelja njegovatelja utvrđuje se odlukom Vlade Republike Srpske u procentu od najniže plate u prethodnoj godini. Mjesečna naknada za 2024. godinu iznosila je 651 KM.
Borba roditelja i udruženja
Udruženje za pomoć licima sa autizmom „Djeca svjetlosti“ osnovano je 2008. godine i trenutno broji oko 40 korisnika svih uzrasta sa šire banjalučke regije. Prva je neprofitna organizacija na teritoriji Republike Srpske koja ciljano okuplja lica sa autizmom i njihove porodice. Predsjednica Udruženja Mirjana Kojić kaže za MojuHercegovinu da se država štedi na roditeljima-njegovateljima i dodaje kako se nada da će se uskoro te stvari promijeniti.
„Borimo se za poboljšanja neprestano. Dobna granica bi uskoro trebala da se briše. Vjerujem da smo to dogovorili na sastancima sa predstavnicima Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite i da ta granica više neće postojati. To bi nakon navršene 30. godine trebalo da pređe u domen socijalne zaštite“, kazala je Kojić.
Ona dodaje da u Srpskoj nema mnogo korisnika koji koriste ovu naknadu i koji imaju više od trideset godina. Kojić kaže kako u ostalim aspektima nema pomaka, odnosno nema razumijevanja. Ipak, roditelji ne odustaju. Predstavnici vlasti se stalno, kaže ona, vraćaju na to kako je naknada uvedena za roditelje-njegovatelje čija su djeca vezana za postelju.
Male naknade i različita tumačenja
„Situacija je loša. Dosta je roditelja koji su izgubili to pravo zato što dijete koristi neku drugu uslugu. Naknade su male. Neki roditelji se žale, a neki te procese i dobijaju na sudu. U Srbiji je pokrenuta priča o izmjeni zakonskih akata i uzdamo se u to. Oni će imati mnogo fleksibilniji zakon. Pozivaćemo se na to, pa ćemo se ‘goniti’. Nadam se da neće i dalje štedjeti na toj kategoriji“, istakla je Kojić.
U Republici Srpskoj, dodaje ona, iz godine u godinu raste broj djece sa autizmom i svako odjeljenje u vrtiću i školi ima bar jedno dijete sa ovom dijagnozom. Ona je navela da članovi Udruženja imaju od tri do 56 godina, te da se mnogo pažnje posvećuje i njihovim roditeljima.
Prema podacima Fonda dječje zaštite RS, u Srpskoj živi najmanje 3.430 djece kojima je, zbog invaliditeta, hronoične bolesti ili teškoća u razvoju neophodna pojačana roditeljska njega. Iako po zakonu o radu Republike Srpske roditelji ove djece na to imaju pravo, njih samo 239 je zaposleno s pola radnog vremena. Većina tih roditelja radi u državnim organima ili javnim preduzećima.
Problematična primjena zakona
Daniela Višnjić iz Banje Luke je pravnica Udruženja „Djeca svjetlosti“, ali i majka devetnaetogodišnjeg Aleksa koji ima autizam. Ona za MojuHercegovinu kaže kako je mnogo roditelja izgubilo naknadu otkako je pravo na naknadu ustanovljeno. Zakon kojim je definisana naknada roditeljima-njegovateljima donesen je krajem 2019, a u primjeni je od 1. januara 2020. godine.
„Na teritoriji Republike Srpske najviše roditelja-njegovatelja koji su imali pravo na ovu naknadu bilo je oko 230. Kako su poslovnice Fonda dječje zaštite različito tumačile uslove za ostvarivanje naknade, taj broj se vremenom smanjivao. Po mojoj procjeni, taj broj je sada umanjen za jednu trećinu u odnosu na najveći broj korisnika koji je zabilježen“, kazala je naša sagovornica.
Udruženje je, dodaje ona, podnijelo inicijativu u kojoj su tražili ukidanje starosne granice, jer je nejasna i apsurdna. Djeca sa smetnjama u razvoju i sa potpunom zavinošću od tuđe njege poslije 30. godine neće biti u boljem stanju, nego će i dalje zavisiti od roditelja i njegovatelja. Roditeljima taj novčani iznos pomaže bez obzira na to što nije dovoljan.
Škola kao razlog za ukidanje naknade
„U zakonu stoji da bi se to pravo trebalo ostvariti onda kada postoji potreba za posebnom njegom. U praksi smo imali ukidanje naknada kadgod dijete ide u školu bez obzira na to koliko je u toj školi proveo vremena. To ne bi trebalo da predstavlja prepreku za ostvarivanje naknade. U Fondu dječje zaštite tvrde da se prekida cjelodnevna njega roditelja kada dijete boravi u školi, a ta cjelodnevnost je konstituišući element za ostvarivanje naknade“, istakla je Višnjićeva.
To, smatra ona, nije opravdano, jer je roditelj uvijek u blizini, čak i kada je dijete u školi. Sva druga lica koja učestvuju u obrazovnom procesu djeteta ne mogu da tom djetetu pruže sve što ono zahtijeva. Roditelji i tada daju užinu, pomažu im da odu do toaleta, oblače ih i svlače. Nastavnici to, navodi ona, ne rade.
„To je uvijek bio argument koji smo koristili Imali smo pozitivne presude nadležnih sudova u upravnim sporovima. Sudovi su cijenili ove argumente. To što dijete ide u školu ne znači da je radno osposobljeno. Posebna njega se jasno definiše kao sve različite medicinske i nemedicinske radnje. Posebna njega nije samo palijatavna njega. Ipak, Fond u ponovljenim postupcima nije postupao po presudama suda, nego su donosili suprotne odluke“, kazala je Višnjićeva.
Odgovori institucija bez konkretnih rješenja
Iz Fonda za dječju zaštitu su istakli da ostvarivanje prava na naknadu zavisi isključivo od ispunjavanja zakonskih uslova, koji se između ostalog utvrđuju, i na osnovu nalaza stručnih komisija. Dokazivanje ispunjavanja navedenih uslova vrši se nalazom i mišljenjem prvostepene stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju o visini tjelesnog oštećenja, nalazom i mišljenjem prvostepene stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju kao i nalazom i mišljenjem prvostepene stručne komisije za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju.
„Takođe, prema važećem Pravilniku o postupku utvrđivanja potrebe za posebnom njegom djeteta sa smetnjama u razvoju, koju pruža roditelj njegovatelj ili njegovatelj, propisano je da ako se uloži žalba na Rješenje o pravu na naknadu roditelju njegovatelju ili njegovatelju, kojom se pobijaju nalaz i mišljenje prvostepene stručne komisije, nadležni drugostepeni organ dostavlja žalbu i sve spise koji se tiču predmeta žalbe na rješenje koordinatoru drugostepene stručne komisije, nakon čega stručna komisija donosi nalaz i mišljenje o potrebi za posebnom njegom djeteta sa smetnjama u razvoju“, kažu u Fondu.
Sistem koji kažnjava brigu
Gordana Derajić iz Banje Luke izgubila je pravo na naknadu. Njen sin Marko je prije nekoliko godina počeo da pohađa nastavu u Centru za rehabilitaciju govora i sluha i nakon toga naknada im je oduzeta. Gordana za MojuHercegovinu kaže da ni o kakvoj nastavi tu ne može biti govora, jer djeca koja imaju poteškoće u razvoju u Centru uče osnovne stvari.
„Oni uče da vežu pertle, da boje, da pišu slova. Ali, zbog te ‘nastave’ su nam oduzeli naknadu. Nisam produžavala niti pokretala to pitanje pred nadležnim institucijama dok Marko ne završi školovanje u Centru. On ove godine završava četvrti dio i onda ćemo probati da dobijemo ponovo tu naknadu. Oni uvijek mogu da nađu neki razlog. Imamo mišljenje Centra za socijalni rad da je oboljenje trajno i da osamostaljenje nije moguće, ali taj nalaz nije bio dovoljan“, kazala je naša sagovornica.
