Početna  /  Ratko Bjelica – od humanitarca do “čudaka”
Hercegovina

Ratko Bjelica – od humanitarca do “čudaka”

U berkovićkom naseoku Blace, na raskrsnici koja vodi ka selu Meča, tačno na uglu, ćuti oronula kućica. Da može da govori, imala bi sigurno mnogo toga da ispriča. Vrijeme kao da ju je zauvijek zakovalo. Prolaze godine, mještani, automobili, povorke do groblja iznad nje… a ona ćuti, ne mijenja se. Kamena. Samo su narandžaste cigle dobile crnkasti pokrivač. Rijedak je onaj prolaznik koji se ne osvrne i ne baci pogledi na nju. Oko kuće obraslo grmlje i kojekakve stvarčice čiju istinsku svrhu zna samo jedan čovjek. Sa strane veliki dud. A ispod duda sjedi taj neobičan starac bijele kose. Ili je više žućkasta? Svejedno.

ratko_bjelica_1_moja_hercegovina
Ratko Bjelica (Foto: Moja Hercegovina)

Zove se Ratko Bjelica. Za dalju priču dovoljno je Čika Ratko ili jednostavno Čika.

Kiša samo što je prestala kada smo sjeli na improvizovane polumokre stolice. Posljednji tragovi skorašnjeg  pljuska padali su sa listova duda na naše glave. Svježina nakon kiše, šibala je po razgolićenim rukama. Duboki Čikin glas i srbijansko “bre” na hercegovački način grebali su uši. Ljeto na izmaku. Čika je imao nekakvu čudnu jaknu na sebi. Na nogama japanke.

Neobičan pojavom, neobične životne priče, neobični pogledi, neobične navike… Kao takav ne uklapa se potpuno u seosku sliku. Rijetke i probrane su komšije i mještani sa kojima govori, koje ga pozdrave. No, ima ih.

Danas živi sam, bez struje, bez telefona, bez penzije. Ipak, ne priznaje da mu nešto nedostaje. Zadovoljan je, kaže. Ili je više ponosan?

“Ovdje sam našao strašni mir. Ne dovodim sina i suprugu, niti idem kod njih. Čitam, pišem. Spavao sam u pećini gdje ponire dabarska voda. Jednu noć sam spavao u Dabrici, u starom gradu Koštunu. Naložim tako vatru i meditiram”, priča Čika, kao da govori neku bajku.

Na početku razgovora nije bilo dileme, trebao je jednostavan odgovor – ko je Čika Ratko? Bivši humanitarac, bivši, kako kaže novinar koji je pisao pod pseudonimom, nekadašnji boem, književnik, trgovac…

“Jedni su govorili da sam trgovački putnik, drugi da sam novinar, treći da sam književnik, a četvrti da sam iz Slobove Državne bezbjednosti. Ja nikad nisam rekao ni da ni ne”, priznao je Čika za “Moju Hercegovinu”.

Ni sada nije rekao mnogo više. Dva sata razgovora sa kratkim prekidima nisu bila dovoljna da uobličimo istinsku sliku ovog sedamdesetdvogodišnjaka. Govorio je o prošlosti, a cijela priča, pomalo nedorečena, a na momente i konfuzna, zasnovana ja na njegovim pogledima. Pričao je nadugo, naširoko, rijetko konkretno. Vješto je odgovarao na pitanja. Ponekad kao da je vodio monolog. Ili nije čuo pitanje ili ga je jednostavno ignorisao.

“Nina dijete”, nazove me nadimkom, pa zastane koji trenutak… Onda se priča opet razveze. Govori, pa rukama nešto objašnjava.  Zaigra katkad i kažiprst, onako slučajno, kao da prijeti…

Studirao je, kaže  u Beogradu, Književnost i Fakultet za spoljnu trgovinu, ali ih nikada nije završio. Nemirnog duha, nacionalista u klasičnom značenju, putnik, trgovac, buntovnik… Ko zna šta sve ne. Devet godina je bila raspisana savezna potjerica za njim, jer nije služio vojsku Josipa Broza. A on je putovao…

Nakon dugo godina avanturizma i putovanja, Čika se skrasio u trošnoj kući. Kesice ispod očiju pokupile su sve neprospavane noći, pređene kilometre, oštre riječi i njihove posljedice.

Voli da pješači
Voli da pješači

Bilećki književnik, Šćepan Aleksić ga je u svojoj knjizi opisao kao čovjeka britkog i oštrog jezika. “Kad govori, kao da mačem siječe”, pisao je Aleksić.

Zućkasti zraci ulične rasvjete koji se slučajno ušunjaju u trošne odaje jedino su osvjetljenje kad padne mrak. Tada, kaže, ponešto i zapiše. Danju je malo lakše, naloži vatru pa može i ručak da skuva.

Čika tvrdi da piše dva romana, istorijski i ljubavni. Svoje rukopise nije pokazivao, samo je pričao o njima.

Ljubavni roman je kako kaže, priča o njegovom avanturističkom mladalačkom životu, a istorijski je “sporno štivo”. U njemu nastoji da opiše kako se Mitropolija dabrobosanska zove po “našem Dabru”, što ga je, kako tvrdi dovelo u sukob sa vladikom Atanasijem koji smatra da je naziv mitropolije izveden od Dabra kod Priboja. Ratko tvrdi da se taj Dabar nikada nije nalazio u granicama hercega Stefana (Stjepana).

“Nemoj da kažeš Stjepana, on je Stefan”, upozorio je Čika, pa nastavio priču. “Imam kartu zemlje Hercegove iz 1448, gdje se vidi da se taj Priboj nije nikada nalazio u zemlji Hercegovoj. Drugo je bila Mileševska episkopija. Mileševo i taj Dabar kod Priboja je vazdušnom linijom 15 kilometara. Sveti Sava ne bi u 15 km stvarao dvije episkopije. Dakle, logika je da je to ovaj Dabar”, objašnjava Čika.

Tragajući, kako bi dokazao svoju tezu, kaže da je na području Dabra našao temelje dvanaest crkava i tri manastira. Ističe da nije problem da otkrije gdje bi se neka crkva mogla nalaziti, jer je ubijeđen da su to obično mjesta na kojima su bile nekadašnje džamije.

“Kad vidim gdje je džamija, onda znam da je tu bila naša crkva. U Cernici, u blizini Gacka temelji su sedam crkava, a u Bitolji sam nedavno otkrio temelj još jedne pravoslavne crkve “, siguran je Čika u svoje “otkriće”.

Pod starim dudom
Pod starim dubom

Mnogo pješači. Svijedoče to i mještani koji kažu kako ga često sreću da šeta nekuda, daleko od kuće. U aprilu je napunio 72 godine, a u maju ove godine je išao i do Ostroga. Sve pješke.

“Iz trebinjske Lastve sam 2009. u subotu u 16h tamo pošao. Ujutru sam u 8 sati bio u gornjem manastiru kod sveca. Za cijelu noć pješačenja sam prešao stotinjak kilometara. Želja mi je bila da sa kućnog praga, gdje sam rođen dođem do praga svečeva, pokorno pješačenjem, i evo to sam u maju mjesecu ove godine i ispunio”, priča Ratko.

Rijetko koji Dabranin nije čuo makar nešto o njemu. Zovu ga tako književnik, novinar… Vjerovatno s razlogom. Pisao za, kako kaže, državu Srbiju, pod pseudonimom, koji ni danas ne želi da otkriva. Za sebe kaže da je bio jedan od propagatora srpske pisane riječi, velikosrpskih ideja, prodavajući knjige kao trgovački putnik, punih dvadeset godina.

“Kako je koja novinska kuća imala interesovanje za informacijama sa Kosmeta, koristila je moje tekstove, bez imena a pod pseudonimom”, kratko je pojasnio.

Za vrijeme proteklog rata, između ostalog bio je i humanitarac. Koristeći, kako kaže, lični ugled i poznanstva, iz Srbije je dogonio pomoć za Hercegovinu. Danas, to malo ko zna da cijeni.

“Ja sam ovoj Hercegovini dotjerao 48 puta pomoć. Od toga Berkovićima 16 puta, deset puta Trebinju, Ljubinju dva puta, a Nevesinju deset puta. Pomoć je podrazumijevala hranu, odjeću, obuću i lijekove. Danas to niko ne zna da cijeni. Potrošio sam svoj autoritet u Srbiji i svoju ušteđevinu od 25 hiljada maraka”, neveselo završava svoju priču Ratko.

Uskoro, otkrio je, namjerava da ide na Kosovo. Ali ne pješke…

Rijedak je onaj prolaznik koji se ne osvrne i ne baci pogledi na nju: Ratkova kuća
Rijedak je onaj prolaznik koji se ne osvrne i ne baci pogledi na nju: Ratkova kuća

Trošni autobus je klizio po mokrom asfaltu. Selo je ostajalo za mnom. Guste kišne kapi kucale su na prljavo staklo autobusa. Okrenula sam se i pogled bacila na kućiću. Nikoga nije bilo ispred.

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

2 Shares
2 Shares
Copy link