Poučni skeč o jeziku

U Bosni i Hercegovini je na repertoaru još jedna u nizu gorućih rasprava u kojima “znanstvene” institucije legitimiraju politikantske igrice etničkih elita. Pregledom historijskih dokumenata vrlo lako se dobije odgovor na navodno presudno pitanje koje opterećuje društvene odnose: koji je jezik stariji – bosanski ili srpski? Nijedan, radi se o istom jeziku.

skec-o-jeziku
Koji je jezik stariji – bosanski ili srpski?

Postalo je već uveliko otrcano prilikom analize svakoga pojedinačnog užasa bosanskohercegovačke “postmoderne”, referirati se na sarajevski humoristički projekat iz 80-tih i ranih 90-tih godina prošloga stoljeća, zvan Nadrealisti. Pa ipak, kada se jedna od glavnih društvenih rasprava u zemlji čijih se 3,7 miliona stanovnika međusobno savršeno razumiju, gotovo više od mjesec dana svodi na to da li se na srpskom jeziku bosanski jezik kaže “bošnjački” i da li bošnjačka djeca u školama u Republici Srpskoj, iako svoj jezik, na bosanskom mogu nazivati bosanskim, imaju pravo da im u svjedočanstvima o završenom razredu, a prema ustavu RS-a, naziv jezika bude upisan kao “bosanski”, onda nemamo izbora nego da se prisjetimo “poučnog” skeča o srpskom, hrvatskom, bosanskom, hercegovačkom, crnskom i gorskom jeziku iz 1991. Skeč govori o važnosti uloge prevodioca u višeetničkim sredinama, u kojima ljudi govore potpuno različitim jezicima.

Posljednji slučaj “jezičkih” nesporazuma u BiH je nastao kada su roditelji osnovaca u bošnjačkim povratničkim zajednicama u Istočnoj Bosni i Krajini bojkotovali nastavu zbog insistiranja Ministarstva prosvjete, nauke i kulture Republike Srpske, da naziv jezika kojim govore Bošnjaci u službenim dokumentima ovog entiteta, ne može glasiti “bosanski”, kako to žele roditelji osnovaca, već “bošnjački”, odnosno “jezik bošnjačkog naroda”, sukladno Ustavu RS-a za koji su glasale i bošnjačke stranke. Iako je problem u šest područnih škola u Zvorniku djelimično riješen, nakon dogovora da u školskom dnevniku, u prostoru u kome treba pisati naziv jezika, za sada ne piše ništa, pitanje bosanskog jezika u povratničkim zajednicama Konjević polje i Vrbanci još uvijek nije riješeno na adekvatan način. Pa ipak, nije se sve svelo samo na škole u bosanskoj provinciji. Reagovao je, ni manje ni više nego Odbor za standardizaciju jezika Instituta za srpski jezik SANU u Beogradu i to saopštenjem koji potpisuje jedan od najistaknutijih srpskih lingvista Ivan Klajn. Utvrđeno je da “naziv koji za jedan jezik koristi jedan narod ne mora biti naziv jezika kod drugog naroda”. “Prema tvorbenim pravilima srpskog jezika”, navodi se u saopštenju, “od ‘srpski narod’ izvodi se ekvivalentan naziv ‘srpski jezik’, od ‘hrvatski narod’ izvodi se ‘hrvatski jezik’, a od ‘bošnjački narod’ moguće je jedino izvesti ‘bošnjački jezik’, a nikako ‘bosanski jezik’. U srpskom jeziku jedino je ispravno jezik kojim govore Bošnjaci zvati ‘bošnjačkim jezikom’.”

“Simboličko osvajanje”

Prilično ogorčen odgovor stigao je iz Sarajeva u vidu reagiranja saradnice na Institutu za jezik u Sarajevu, Alise Mahmutović, koja je Klajna optužila za “kontinuitet pristupa SANU pitanjima koja se dotiču velikosrpskog nacionalističkog programa”. “Negiranje imena bosanski jezik u mirnodopskim uvjetima svjedoči da je srpska politika, odnosno etnonacionalistička matrica prešla u novu fazu u okviru svog teritorijalno ekspanzionističkog projekta usmjerenog prema Bosni i Hercegovini. Budući da je rat završen, nastavlja se simboličko osvajanje bosanskohercegovačke teritorije”, zaključila je Mahmutović, ne propustivši upozoriti srpske kolege da, kada već tvrde da je odrednica “bosanski jezik” politička konstrukcija, moraju znati da je to, zapravo srpski jezik u Bosni, budući da “za razliku od njega, ime bosanskog jezika ima neusporedivo dužu tradiciju”.

Druge reakcije sa bošnjačke strane su se zasnivale, uglavnom, na tvrdnji da je prvi rječnik bosanskog jezika (preciznije bosansko-turski rječnik), dakle, onaj Muhameda Hevaija Uskufija iz 1641. godine stariji od prvog rječnika srpskog jezika Vuka Karadžića iz 1818. (neka grupa zabrinutih patriota je čak poslala jedan primjerak istog predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku), da je Austro-Ugarska 1910. ukinula bosanski jezik, dok je Islamska zajdnica BiH istupila sa stavom da se radi o “osporavanju prava na vlastiti jezik i kulturu”. Bivši reisul-ulema IZ BiH, Mustafa Cerić je osporavanje naziva “bosanski jezik” proglasio pripremom za novi genocid.

Radi se, dakle o čisto “političkom”, odnosno politikantskom problemu. Dok je, s jedne strane jasno da je pitanje bosanskog, bošnjačkog, odnosno srpskog jezika u školama, odnosno rasprava o tome koji je stariji, nije lingvistička, već politička rasprava o pravu na Bosnu, odnosno makar jedan njezin dio, s druge strane se radi o savršenom dnevnopolitičkom alatu za dizanje tenzija, koji odgovara i jednoj i drugoj strani, pogotovo kada je u pitanju petparačka štampa.

Terminološko bogatstvo

No šta kažu istorijske činjenice? Nema nikakve sumnje da je jedan od prvih naziva za jezik u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, onaj iz 1333. iz jedne od povelja bana Stjepana II Kotromanića Dubrovniku – srpski (“…i za to stavlju ja (gospodin) ban Stefan svoju zlatu pečat, da je vjerovano, svaki da znajet i vidi istinu. A tomuj su 4 povelje… dvije latinsci a dvi srpscie, a sve su pečaćene zlatijemi pečati: dvije sta povelje u gospodina bana Stefana, a dvije povelje u Dubrovnici.”), te da ga je tako nazivao pisar bosanskog velikaša Sandalja Hranića Pribislav Pohvalić 1407. godine (“…tri njih listove virovane i svidokuju jere ov list blizu ovogaj moga pisanja u sem tetragu i s drugim listom srpscim ko je za ovim listom u sem tetragu postave rečen…”), Mehmed-paša Sokolović 1551. (“Tako mi Boga jedinoga i tako mi moje vere, tako da je. Ne boj se, posilaj list što hoćeš i čoveka. U Tamišvar Batori Andrejašu. I što mi posilaš listova i sve mi srpskem jezikom posilaj, a ne fruški.”), bosanski franjevac Matija Divković u svome Nauku karstianskom iz 1611. (“Poštovani Otac iziskalac, i prigledalac Mnetački, i G(ospodin) Ivan primenkom Maravelja skroviti pisac Odvieća Plemenite Gospode Mnetačke ova dva izuznaše, i vidieše dauknjigah, koese zovu nauk Karstianski pisan iezikom Slovinskiem; slovi sarpskiemi fra Matia Božnjanina.”). Isti je franjevac svoj jezik istovremeno zvao “sad bosanski, sad srpski, sad slovinski”, dok je i autor spomenutog Bosansko-turskog rječnika Muhamed Hevaji Usufi, također sastavio i “Ilahije na srpskom jeziku” (Ilahi be zeban-i srb) i “Poziv na vjeru na srpskom jeziku” (Beran davet-i iman be zeban-i srb).1

U jednom pismu bosanskog eparhijskog sabora iz Sarajeva 1713. jezik u Bosni se naziva srbo-slovenski.2 Istovremeno, nema nikakve sumnje u utemeljenst naziva “bosanski jezik” u istorijskim izvorima. Dubrovački hroničar Mavro Orbini tvrdi da “od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni dan-danas paze na čistoću slavenskog jezika.” Zapravo jezik u Bosni nazivao se i bosankim i bošnjačkim, što nam potvrđuju Stjepan Matjević (1630.), Matija Divković (1631.), Stjepan Margetić (bosanski, aliti ilirički 1701.), Mihajlo Radnić (slovinsko-bosanski, 1683.), a 19. vijeku Ivan Franjo Jukić, Martin Nedić, Anto Knežević. Posljednji je slao predstavku u Rim da se pošalju učeni katolici za raspravljanje sa pravoslavnima koji znaju dobro bosanski.

Nema starijeg jezika

Čak srpski prvaci u Hercegovini u dvije predstave upućene Ali paši Rizvanbegoviću traže da se na upražnjenu vladičansku stolicu postavi čovjek koji je vičan bošnjačkom jeziku. I Stjepan Verković upotrebljava bosanski naziv za jezik u pismu fra Grgi Martiću od 25. IV. 1875. preporučujući mu “da sastavi bosanski narodni rječnik od svih stvarih predmet, kao što ga gdi od naroda nazivaju”. Bosanski franjevci su godine 1894. uzvraćali Mihailu Politu da ne govore srpski već bosanski. Bosanski naziv za jezik upotrebljava se često i u diplomatskom ophođenju na Porti, isto je tako taj naziv za jezik uobičajen kod svih pisaca Muslimana, od kojih izvjestan broj piše bosanskm jezikom, a arapskim pismom. Čuvenom sarajevkom hroničaru Mula Mustafi Bašeskiji (rođen oko 1732., umro 1809.) bosanski jezik bogatiji je riječima od turskog, pa čak i arapskog jezika. Jedan od srpskih ustaničkih vođa u Hercegovini 1875. godine Pero Tunguz je svojim sabesjednicima u žaru rasprave znao gotovo opsovati: “Razumi me čo’če, bosanski ti govorim.” Bosansko pismo je u različitim istorijskim istovremeno nosilo nazive “srpska slova”, ali i “bosanički alfabet” i “bosanska bukvca”.

Kada se saberu svi navedeni istorijski argumenti, onda je jasno da su srpski i bosanski i bošnjački ravnopravni nazivi za jedan te isti južnoslovenski jezik, vernakular, koji će postati osnovica normiranim jezicima modernih nacija, bosanske, hrvatske i srpske, ovisno već o historijskoj uslovljenosti i dinamici njihovog formiranja. Kao što je vrlo jasno, “starijeg” jezika nema, jer je oduvijek i gotovo istovremeno bio nazivan i bosanskim i srpskim imenom, uzimajući u obzir činjenicu da su i same odrednice “Bošnjak” i “Srbin”, vremenom mijenjale svoje značenje, već u ovisnosti radi li se o pripadniku određenog saveza slavenskih plemena, ili stanovniku već oformljenih srednjovjekovnih država, odnosno osmanskih provincija. Dakle i sama odrednica Bosne je vremenom mijenjala svoje značenje. No, to nije ni od kakve važnosti onima koji istorijsku nauku svode na plitko političarenje. Da je do nauke, svaki bi osnovac vrlo lako shvatio zašto se njegov jezik može ravnopravno i istorijski utemeljen zvati i srpski i bosanski i bošnjački i hrvatski. Ne preostaje dakle ništa, nego kao u “Poučnom skeču o jeziku” neprestan ponavljati: “Ja čitam, ja čitam, ja čitam…”

Autor: Vuk Bačanović / Bilten.org

  1. Postoje i tvrdnje, doduše nedovoljno dokumentovane, da Hevaji svoj jezik uvijek zove bosanskim, a da je zapravo nepoznati prepisivač i sabirač Hevajinih umotvorina stavio naslov “Beray daveti iman bezbani srb”, tj. “Poziv na vjeru na srpskom jeziku”. Muhamed Hevaji Uskufi u predgovoru “Makbuli-arifa” veli za se, da je Bosnevi (Bošnjak), a svoj jezik konstantno zove bosanskim (bosança); Alija Nametak, Rukopisni hrvatsko-srpski rječnici, Građa za povijest književnosti Hrvatske, Zagreb, 1968. []
  2. Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta – geneza nacionalnog identiteta bosanskih muslimana, Zagreb 1990. []
Autor