Molbe, apliciranje, zahtjevi, pitanja, odbijenice… Jednom riječju, brdo papira i “kucanja” na vrata raznih institucija je višedecenijska priča porodice Medan iz Mostara. A sve kako bi im se obnovila u ratu porušena kuća, u staroj mostarskoj četvrti Brankovac, u Bajatovoj ulici na broju 1.
U kući su, sve do 1992. godine, živjeli Zorana Vlaho Medan, sa suprugom Dušanom i djecom, Nikolom i Anom.
Odmah nakon rata, 1997. godine, Zorana je popunila prvu aplikaciju za sredstva za obnovu kuće kod Komisije za izbjeglice, da bi ih, u godinama koje su uslijedile, popunila još na desetine.
Sve to vrijeme čekanja na obnovu kuće, živjeli su na dvije odvojene adrese – Mostar i Novi Sad, i plaćali kirije.
Nažalost, Zorana je preminula u aprilu prošle godine, ne dočekavši obnovu rodne kuće, a porodica je nastavila njenu borbu, ali i život “pod kirijom” u dva grada.
Sa Zoraninom kćerkom Anom prvi put smo stupili u kontakt krajem prošle godine, kada je putem društvenih mreža pokrenula akciju za prikupljanje novca za obnovu djedove kuće, poznate pod imenom “Vlahina kuća”.
Tom prilikom nam je rekla da se prikupljanje novca uopšte ne postiže, da samo dobija “tapšanje po ramenu”, ali i da se na ovaj korak odlučila jer su do sada bezuspješno aplicirali na sve moguće adrese, od domaćih do međunarodnih.
Pojasnila nam je i da se kuća nalazi u istorijskom gradskom području Mostara, kao i u Zoni Nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, te da je istovremeno i pod zaštitom UNESCO-a, tačnije u Buffer Zoni UNESCO-a.
Od Ane smo saznali i da je kuća sagrađena 1922. godine, iste godine kada je oformljen FK Velež, te da je njen pradjed Mirko Vlaho bio u prvoj upravi Veleža. Vlaho je bio i prvi zvanični zastupnik kompanije Singer za šivaće mašine u Jugoslaviji. Jedinstvena je i po tome što je to bila prva građevina od armiranog betona 1922. godine u ovom dijelu BiH.
Nakon razgovora sa Anom Medan, obratili smo se na adrese više bh. institucija, kako bismo saznali zašto kuća još nije obnovljena, u čijoj je nadležnosti njena obnova, te ima li izgleda da bi do obnove moglo doći u skorije vrijeme.
Već na početku naše potrage, u Ministarstvu civilnih poslova BiH nam je rečeno da se kuća porodice Medan ne nalazi u zoni pod zaštitom UNESCO-a, već samo u zoni nacionalnog spomenika „Historijsko gradsko područje Mostara“.
Istu tvrdnju ponovio je i Ante Vujnović, Ma arheol./pov.,direktor Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta. Kako je pojasnio za BUKU, uvidom u dokumentaciju, neosporno je da je parcela izvan zone upisane na Listu svjetske baštine „Područje Starog mosta Starog Grada Mostara“, ali je u neposrednoj blizini zamišljene linije obuhvata „crvene zone“. U ovom slučaju, dodaje, s obzirom da se predmetni objekat nalazi u zoni nacionalnog spomenika „Historijski urbani krajolik Mostara“, proglašenog nacionalnim spomenikom Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH („Službeni glasnik BiH“ br.: 66/19), u administrativno tehničkom smislu sve aktivnosti podliježu mjerama zaštite koje propisuje Odluka o proglašenju.
Vujnović kaže i da je Zavod za zaštitu spomenika uključen u proces obnove Vlahine kuće, kroz razne aktivnosti, od 2015. godine.
Međutim, najveći je problem, kaže, što za obezbjeđivanje sredstava za zaštitu graditeljskog naslijeđa nema sistemskog rješenja.
“Na nivou Federacije BiH, svake godine odvajaju se određena sredstva za zaštitu i prezentaciju nacionalnih spomenika koja se implementiraju putem Transfera za obnovu kulturnog i graditeljskog naslijeđa koje provodi Federalno ministarstvo kulture i sporta. Međutim, ta sredstva su ograničena i ne mogu pokriti troškove koje iziskuju konzervatorsko-restauratorski zahvati u obimu koji ovakvi objekti zahtijevaju. Uz neke oblike sufinansiranja, moguće je zaokružiti finansijsku konstrukciju, znajući da i druga federalna ministarstva imaju slične programe finansiranja gdje se može obezbjediti sufinansiranje projekata. Pored toga, potrebno je da i niži nivoi -kantononalne i općinski, također odvoje sredstva za obnovu graditeljskog naslijeđa. Nadalje, moguće iznaći i druge oblike sufinansiranja preko fondova UNDP-a i sličnih domaćih i međunarodnih vladinih i nevladinih organizacija”, istakao je za BUKU Vujnović, ujedno napominjući da Zavod za zaštitu spomenika ne upravlja sredstvima odobrenim putem Transfera za naslijeđe, te samim tim nije u mogućnosti da planira ili odlučuje koje bi intervencije trebalo prioritetno izvoditi.
Obzirom da su nas iz Ministarstvu civilnih poslova BiH uputili da odgovore potražimo u nadležnim institucijama Federacije BiH- Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i Zavod za zaštitu spomenika FBIH, kontaktirali smo i ove institucije.
U Federalnom ministarstvo prostornog uređenja za BUKU kažu da kao jedinu mogućnost finansiranja zaštite nacionalnih spomenika vide Javni poziv za odbir korisnika za program raspodjele sredstava “Kapitalni transferi drugim nivoima vlasti i fondovima učešće Vlade FBiH u sufinansiranju kantonalnih i lokalnih zajednica – zaštita nacionalnih spomenika”, na godišnjem nivou.
Javni poziv će, naglašavaju, vjerovatno biti objavljen i tokom ove godine, te je potrebno pratiti njihovu stranicu.
Iz Agencije „Stari grad”, bivšeg Zavoda za zaštitu spomenika, za BUKU kažu da su tri puta aplicirali na Javne pozive Federalnog ministarstva kulture i sporta.
Podsjećaju da im je Ministarstvo kulture i sporta FBIH u 2015. dodijelilo 4.000 KM za izradu projekta rekonstrukcije Vlahine kuće, iako su tražili 9.360 KM, pa su iz neutrošenih sredstava iz ranijih godina izdvojili 1.721, 30 KM, te tako u iznosu od 5.721, 30 KM sa PDV-om izradili glavni projekt rekonstrukcije Vlahine kuće.
Kako za BUKU kažu u Agenciji, još tokom 2015. godine su sa dva akta izdali preporuku organima Federacije BiH da se Vlahina kuća uvrsti među prioritetne za obnovu, radi građevinske intervencije, jer je pomenuta kuća značajno devastirana. Osim toga, Agencija je, kažu, 2021. godine izdala preporuku da se ova kuća uvrsti u prioritete za obnovu od strane ovog ministarstva, a povodom javnog poziva koji je tada raspisan.
Za sada jedina, barem donekle pozitivna vijest, stiže iz Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, gdje su nam potvrdili da se kuća porodice Medan nalazi na 7. mjestu konačne rang liste, sa 160 bodova za Grad Mostar, po Javnom pozivu koji je raspisan 2021. godine.
“S obzirom da su finansijske mogućnosti sa kojima raspolaže ovo ministarstvo, a koje pruža pomoć za obnovu stambenih jedinica u svrhu povrtka, ograničene, moram istaći da nije moguće uvrstiti sve potencijalne korisnike sa konačne rang liste u program obnove. Konačne rang liste potencijalnih korisnika iz 2021. koristiće se do 2023. godine kada će biti objavljen novi Javni poziv”, rekao nam je Nisvet Mujanović, pomoćnik ministra.
Sa druge strane, u Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine za BUKU kažu da, iako Zakon o izbjeglicama iz BiH i raseljenim osobama u BiH ne sadrži ograničenja kada je u pitanju pravo na povrat imovine, zakonom su jasno propisani kriteriji za dodjelu pomoći u okviru implementacije projekata obnove i izgradnje stambenih jedinica iz Aneksa 7. DMS.
Naime, pomoć koja se dodjeljuje izbjeglicama i raseljenim osobama na ime rješavanja pitanja povratka je negotovinska pomoć u obnovi stambenih jedinica po sistemu “ključ u ruke”.
“U slučaju kada bi porodica Medan bila izabrana kao korisnik za dodjelu pomoći, pošto se u konkretnom slučaju objekat mora rekonstruisati prema posebnim propisima koji se odnose na specifičnu zaštićenu kategoriju – to je za projektovanje, kao i izvođenje radova i stručni nadzor nad istim obavezno angažiranje dobavljača koji ispunjavaju posebne kvalifikacione kriterije, što procedurama javnih nabavki u okviru projekata obnove u svrhu povratka nije predviđeno. O finansijskim ograničenjima da i ne govorimo. Dakle, rješenja za obnovu ovog objekta ne mogu se iznaći u skladu sa važećim pravnim okvirom kojim se regulišu pitanja izbjeglica i rasljenih osoba, te je ista potrebno adresirati na neki drugi način za što Ministarstvo nije nadležno”, rekli su nam u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Na kraju je pristigle odgovore za BUKU prokomentarisala i Ana Medan. Prije svega, kaže da su navodi Ministarstva civilnih poslova BIH netačni, a kao dokaz navodi dopis šefa kancelarije UNESCO u BiH Siniše Šešuma, u kome se navodi da se objekat nalazi u Buffer Zoni Svjetske baštine UNESCO-a.
“Buffer zone su važan alat za očuvanje imovine sa Liste Svjetske baštine. Kroz istorijat implementacije Konvencije Svjetske baštine, zaštita Buffer zona se smatra suštinski važnom komponentom strategije konzervacije, kako kulturnih tako i prirodnih dobara”, pojašnjava Medan, dodajući da je samim tim i navod direktora Zavoda za zaštitu, Ante Vujnovića, netačan.
Zato, kaže, što “zamišljena linija” – Granica centralne i Buffer zone UNESCO-a – prolazi kroz zid njihove kuće, i poklapa se sa linijom Historijskog gradskog područja, ali je objekat u Buffer zoni.
“Zavod za zaštitu spomenika je bio uključen u obnovu kuće kroz finansiranje dijela projektne dokumentacije preko Agencije Stari grad, koja ne želi učestvovati u popravci privatnih objekata u Zoni spomenika, ali gdin Vujnović i dalje ne zna gdje se objekat nalazi i šta je u njegovoj neposrednoj blizini. Netačan navod, jer su mi iz UNDP-a u Mostaru 2019. poslali odgovor da ne popravljaju objekte u Zoni spomenika, kao ni povratničke objekte. Nivoi vlasti koje pominje, npr. Agencija Stari grad, uporno tvrde da se privatni objekti u ovim zonama ne popravljaju po njihovim nadležnostima. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika u Mostaru nam je odgovorila da objekat jeste u zoni, ali nije spomenik, ali je neophodna sva dokumentacija kao da je spomenik i mi smo svu tu dokumentaciju pribavili”, naglašava Medan.
I odgovor iz Federalnog ministarstva prostornog uređenja Medan je okarakterisala kao netačan, a kao dokaz toj tvrdnji navela Rješenje iz ovog Ministarstva koje je porodica Medan dobila 07.07. 2022.
“Godine 2022. smo aplicirali na ovaj poziv preko udruženja. Nismo prošli, naravno, a obrazloženje zamjenika ministra je bilo da tekst javnog poziva u Službenom listu FBIH nije dobro napisan – greška u kucanju, da je trebalo pisati da se finansiraju kantonalne i lokalne zajednice koje su vlasnici nacionalnog spomenika i – zašto opština ne podnese prijavu u naše ime”, rekla je Ana Medan i dodala: “Činjenica je da je kuća izgorila u ratu 1992. godine, Dejtonski sporazum je potpisan 1995. godine, i za ovaj objekat vlasnici 30 godina ne mogu ostvariti svoja prava, jer položaj objekta ukazuje na Aneks 8, što pobija Aneks 7 u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BIH. Najjednostavnija rečenica umjesto objašnjenja Federalnog mininistarstva prostornog uređenja i Zavoda za zaštitu spomenika jeste – nećemo da vam popravimo kuću iako se nalazi u zoni naše nadležnosti. A popravka ove kuće uključuje tri AB ploče, jačanje zidova i krov uz obezbijeđen prostor za gradilište i izvođenje radova. Napominjem da imamo imenovanog izvođača i nadzor, sve dozvole, da za objekat uredno plaćamo struju i vodu, a internet ćemo možda aktivirati kad otopli. Od ove popravke su pojedina ministarstva napravila nemoguću misiju kroz prebacivanje nadležnosti sa jednih na druge, a sve bi bilo riješeno da je svako od njih dodijelilo dio sredstava“, zaključila je Ana Medan, istaknuvši da porodici ne preostaje puno osim da se nadaju sredstvima od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica.
Izvor: BUKA
