Početna  /  Otvoreno pismo jednog trebinjskog divljeg patka gradonačelniku
Teme i komentari

Otvoreno pismo jednog trebinjskog divljeg patka gradonačelniku

Foto: Amra Arslanagić
Izađem jutros na kafu, pa sjednem u jednu ugodnu baštu na samoj obali Trebinjčice, kako su ponekad ljudi znali zvati ovu čudesnu rijeku, utiskujući u to ime i ljubav i dragost i zahvalnost što im je dopustila da se nastane na njene obale. Neko bi rekao da je rijeka naivna i da ne shvata koliko je ljudska zahvalnost uvijek nepostojana i nesigurna, no ona je samo iskonski mudra i shvata da bi bilo zaludno od ljudi tražiti neku postojaniju zahvalnost ili uzvraćenu ljubav i brižnost.

Piše: Elis Bektaš za Preokret

Iz misli kojima sam se tako zabavljao ispijajući kafu i odbijajući dimove cigarete prenu me lepet krila, koja su pripadala jednom muževnom i pogolemom divljem patku. Stasiti patak šarenih krila zauze dostojanstvenu pozu na baštenskoj ogradi i učini naklon glavom kao da me pozdravlja, pa mu ja, misleći da je taj pokret slučajan, u šali uzvratih naklon, no patak me onda prenerazi obrativši mi se glasom kojeg sam savršeno mogao razumjeti.

– Veleuvaženi gospodine, ugledah vas kako sami sjedite i pijete kafu, što ukazuje na mogućnost da ste osobenjak i samotnjak, a to, opet, povećava izglede da razumijete ptičje jezike, uključujući i jezik nas pataka, te stoga odlučih da Vam se obratim molbom za pomoć, jer mi iskustvo govori da osobenjaci i samotnjaci počesto znaju biti i mizantropi, ali da su i počesto blagonakloni prema manje pretencioznim oblicima života.

– Ha! uzviknuh posve zaprepašten i zablenuh se u patka.

– Iskoristiću Vašu zbunjenost, nastavi patak, i odmah iznijeti svoju molbu, u nadi da mi nećete uskratiti pomoć. Kao što i sami vidite, ni mišljenje ni govorenje nisu mi strani i Vi biste se zasigurno prijatno iznenadili kada biste znali kakvu veličanstvenu usmenu književnost baštinimo mi patke. Nažalost, anatomija našeg tijela je takva da nam ne omogućava da je zapisujemo – na tom mjestu patak podiže desnu nogu kao potvrdu svojih riječi – premda su ponekad i naša, a ne samo pera naših guščijih rođaka, učestvovala u sramnom poslu bilježenja znatno prostijih književnih opusa. Zato vas usrdno molim da zapišete ono što ću vam kazati.

– Hoću, hoću, skoro promucah i kao hipnotisan stavih pred sebe rokovnik i nalivpero. A mogu li znati o kakvom je tekstu riječ?

– Otvoreno pismo gradonačelniku, odgovori patak, pa se nakašlja i stade mi diktirati.

Vaša gradonačelnička preuzvišenosti,

Šaljući Vam izraze svog divljenja i poštovanja za Vaše pregalaštvo, ne mogu a da se ne zapitam da li ste tokom svog života posjećivali i druge gradove i tako proširivali svoje znanje o fenomenu grada kao društvenog i povijesnog toposa. Da ste pohađali našu pačju školu, uvjeren sam da biste se sjećali lekcije koja veli da je poređenje jedan od najvažnijih izvora saznanja i da znanja ne može biti tamo gdje je poredbeni rezervoar isušen.

Za razliku od pataka, koje često zastrane u novinarstvo, mi patkovi skloniji smo ozbiljnom promišljanju svijeta, te ja stoga neću posezati za skandaloznim i lažnim vijestima, već ću se zadržati na razumnim pretpostavkama koje bi trebale osvijetliti Vaše tolerisanje pojava nepriličnih čak i za sela koja imaju tek ambiciju da nekad u budućnosti postanu grad. U svakom slučaju, ključ problema leži u neznanju.

Možda Vi čak i ne znate da šačica motorista redovno sprovodi teror nad Vašim gradom, tako što, u varvarskom običaju „paljenja grada“, na njegovim ulicama stvara nesnošljivu buku i svojom vožnjom upućuje drzak izazov policiji, koja je neobjašnjivo inertna i pasivna. Možda ne znate da postoje zakoni koji itekako omogućavaju suzbijanje tog terora. Možda, pak, ne znate da je nauka davno utvrdila štetnost buke po ljudsko zdravlje, te se stoga u civilizovanom svijetu buka suzbija gdje god je to moguće učiniti, a da se time ne stvara prepreka napretku. A možda jednostavno ne znate šta znače pojmovi kao što su grad ili civilizacija, pa kako onda da znate šta je u njima prilično, a šta ne.

Zakon dopušta da građani posjeduju oružje, ali ne dopušta da njime šenluče u javnom prostoru i tako ugrožavaju tuđu bezbjednost i tuđi mir. Zakon dopušta da građani kupuju duhan, ali ne dopušta da ga uživaju tamo gdje to ugrožava tuđe zdravlje. Zakon dopušta da građani slušaju i izvode muziku, ali ne dopušta da time uznemiravaju druge građane.

A možda Vi sve to, čestiti i plemeniti gradonačelniče, već znate, ali ste nekako zaboravili ili ste propustili naučiti da budžet, iz kojeg se isplaćuju Vaša mjesečna primanja, pune građani, te da stoga Vaša odgovornost leži prevashodno prema njima. To što se građani uglavnom ne bune zbog nesnošljive buke u gradu koji Vam je povjeren na upravljanje, Vama ne smije poslužiti kao opravdanje, jer građani i biraju svoje zastupnike upravo zato da se ne bi morali stalno buniti.

Moguće je da ja griješim i da Vi znate da vaša plaća stiže iz džepova građana, ali onda zasigurno ne znate da je udio poreza kojeg plaćaju vlasnici motora beznačajan u odnosu na udio poreza kojeg za Vašu plaću izdvaja ona većina građana koja želi red i mir u svom gradu i koja ne želi gledati otužne prizore policije koja okreće glavu u stranu da se ne bi našla u konfrontaciji sa bahatim motordžijama.

Mogao bih Vam na ovom mjestu uputiti prijekor zbog toga što je grad pod Vašom upravom izložen još jednom aspektu akustičnog terorizma, odnosno nesnošljivoj kakofoniji koja najmanje tri večeri sedmično dopire iz lokala u najstrožijem gradskom jezgru, no tu Vam primjedbu neću staviti, između ostalog i stoga što bi bilo nepravedno od Vas zahtijevati da rješavate jedan mnogo dublji i sveobuhvatniji problem estradizacije i konzumerizacije društva, kojima se pokušava nadomjestiti svaka vizija u vođenju društva i prikriti pomanjkanje hrabrosti da se barem pokuša artikulisati ta vizija.

Uostalom, od te muzičke buke iz ugostiteljskih lokala barem neko ima koristi, pa ona može poslužiti kao nastavno učilo uz čiju ćete pomoć Vi, plemeniti gospodine gradonačelniče, konačno naučiti razliku između donekle opravdanog i potpuno neopravdanog tolerisanja buke, a takvo znanje otvorilo bi prostor i učenju nekih drugih znanja koja Vam nedostaju, što ne bi bio problem, kada to neznanje ne bi trpio grad koji Vam je povjeren na upravu.

Siguran sam da neću pogriješiti pretpostavim li da ćete biti zbunjeni čitajući pismo koje Vam je uputio jedan divlji patak i da ćete se zapitati šta je jednu pticu moglo navesti da Vam se obrati. Postoje dva odgovora na to pitanje i oba su sasvim jednostavna. Prvi je razlog to što u Vašem neposrednom okruženju očito ne postoje ljudi koji Vas smatraju prijateljem u dovoljnoj mjeri, pa da Vas kao prijatelja i posavjetuju, te to što Vi, kao polunomadski tip stanovnika, u gradu boravite tijelom, ali duh Vam obitava u mitskom i pastoralnom zavičaju, pa stoga jednostavno ne možete imati cjelovit uvid u probleme koji tište sjedilačko stanovništvo u gradu.

Ako smatrate da ja, kao nomadsko biće, nemam prava osvrtati se na Vaš polunomadski način života, podsjetiću Vas da je tačno da sam ja nomad, ali je tačno i to da sam, tokom svog boravka ovdje, prisutan i duhom i tijelom, te su mi tako i problemi ovog grada poznatiji i bliži nego Vama. Neko Vam mora skrenuti pažnju na te probleme i neko Vas mora prijateljski posavjetovati, pa makar taj neko bio i divlji patak.

Drugi razlog jednako je jednostavan, ali je na neki način važniji. Ako Vi, kao gradonačelnik, niste sposobni riješiti jedan, ma koliko iritantan, u osnovi ipak veoma lako rješiv problem, na čemu onda mi iz pačjeg svijeta da zidamo kulu svog nadanja da ćete jednom početi rješavati i problem zagađenja ove čudesne rijeke kojoj Vaš i naš grad duguje život. Pišem vam donekle vođen i strahom da će Vaša nekompetencija i nezainteresovanost da riješite problem motordžijskog akustičnog terorizma, koji ne jenjava čak ni noću, sutra imati još teže posljedice i da će estradni konzumerizam iskoristiti vašu nekompetenciju i nezainteresovanost kako bi čitav grad pretvorio u jedan kakofonijski splav na Trebinjčici.

U nadi da ćete ovo pismo razumjeti kao potvrdu moje iskrene zabrinutosti za grad u kojem obitavam polovinu godine, te kao dokaz mog uvjerenja da problemi nisu prešli granicu nakon kojih njihovo rješavanje više neće biti moguće, uz izraze svog najdubljeg poštovanja šaljem Vam jedno srdačno kvakanje.

Odano Vaš

Divlji patak

Kada je patak završio diktiranje, ja protresoh ruku koja me bješe zaboljela od tolikog pisanja.

– Zar zaista misliš da ću ja proslijediti ovo pismo gradonačelniku, upitah ga, i zar zaista misliš da će ga on pročitati?

– Proslijedićeš ga, odgovori mi patak samouvjereno, jer si radio i luđe stvari u životu, a da li će ga on pročitati potpuno je nebitno, sve dok ga budu čitali oni koji će sutra odlučivati o tome kome će ukazati povjerenje za odgovorni posao vođenja grada.

– A zašto misliš da će ga takvi čitati? opet upitah.

– Čitaće ga neki među njima, nastavi patak sa samouvjerenošću koja mi je, iskreno priznajem, imponovala. Pa će ga onda čitati još više njih. Odnekud se mora početi. Uostalom, na Morači ima mnogo manje divljih pataka nego na Trebinjčici, pa su njihova otvorena pisma ipak imala blagorodan odjek u javnosti.

Nakon tih riječi patak raširi krila i spusti se na mirnu površinu rijeke u kojoj se ogledalo kasnoljetno sunce, a ja ostadoh zbunjen, ne znajući šta da radim sa pismom koje mi je izdiktirano u nalivpero, ali nakon još jedne cigarete misli mi se razbistriše, pa shvatih da je ova moja kolumna najbolje mjesto za objavljivanje otvorenog pisma jednog divljeg patka jednom subjektu na javnoj funkciji.

Izvor: Preokret

 

14 Shares
14 Shares
Copy link