TREBINJE – Odlazak kod psihologa za stanovnike razvijenih zemlja odavno je postao svakodnevnica, ali na području istočne Hercegovine posjeta psihoterapeutu još uvijek je tabu tema. Iz straha da će biti izloženi predrasudama i etiketiranju, Hercegovci često zanemaruju važnost očuvanja mentalnog zdravlja, pa stručnu pomoć traže tek onda kada duboko zagaze u problem.
Prema riječima Branke Pejović, psihologa u Psihološkom savjetovalištu „Slobodni um“ samo je mali broj onih koji, bez ikakvih problema i predrasuda, dolaze da se posavjetuju sa psihologom ili psihoterapeutom.
– Ljudi u razvijenijim zemljama odlaze kod psihoterapeuta sa ciljem rada na sebi, ličnog razvoja, te pražnjenja dugo akumuliranih, neizraženih ili neadekvatno izraženih emocija. Taj „trend“ polako se javlja i u Srbiji i Hrvatskoj. U naše savjetovalište „Slobodni um“ dolaze ljudi iz cijele Hercegovine, ali i iz Crne Gore i Hrvatske. Najveći broj ljudi, ipak, dolazi na psihoterapiju u slučajevima kada su simptomi psiholoških problema jako izraženi, kada su već pod medikamentnom terapijom, kada osjećaju „neizdrživu“ emocionalnu bol, koja im smeta za svakodnevno funkcionisanje, te kada su natjerani od strane ljudi iz svog okruženja – objašnjava Pejović za „Moju Hercegovinu“.
Za odlazak psihologu na našim prostorima vezuju se brojne predrasude. Pojedini smatraju da psiholozi imaju čarobnu moć i da u trenutku mogu da riješe sve probleme, dok sa druge strane, ima i onih koji rad psihologa smatraju „šartalanizmom“ i pričom u prazno. Ipak, najrasprostranjenija je ona predrasuda koja kaže da psihološku pomoć traže samo ljudi „sa kojima nije sve u redu“.
– Ako tome dodamo i mentalitet u Hercegovini, gdje se problemi, inače, „čuvaju“ u krugu porodice, gdje je sramota požaliti se, gdje je bolje trpjeti, nego da drugi vide da ti je pomoć neophodna, onda nije ni čudo što se veliki broj ljudi ne obraća za pomoć, čak ni onda kada im je ona prijeko potrebna – kaže naša sagovornica.
A gdje je „kauč“ ?
Hercegovci pažljivo biraju i termine zakazivanja kod psihologa. Da se ne bi susreli sa narednim ili prethodnim klijentom, sve seanse odvojene su sa po 20-tak minuta pauze. Ipak, najinteresantnija predrasuda vezuje se za famozni „kauč“.
– Neki ljudi smatraju da psihoterapija podrazumijeva ležanje na kauču i „prebiranje“ događaja i misli od čovjekovog rođenja, pa nadalje. Često se dešava da, kada klijenti dođu na terapiju i vide stolicu, bojažljivo upitaju: „A kauč?“ Dakle, kauč ne postoji. Psihoterapija je ravnopravan odnos klijenta i psihoterapeuta, koji sjede jedno naspram drugog – ističe Pejović.
Kod psihologa najčešće zbog anksioznosti
U Psihološko savjetovalište „Slobodni um“ adolescenti i odrasli, prema riječima Branke Pejović, najčešće dolaze zbog anksioznosti, te zbog paničnih napada i depresije. Kada je riječ o najmlađim Hercegovcima, najbrojnije su posjete logopedu i to zbog nerazvijenog glasa i govora.
– Osim toga, kod djece su izraženi i problemi sa koncentracijom i pažnjom, te problemi neadekvatnog ponašanja, koje je obično uslovljeno neodgovarajućim pristupom roditelja – objašnjava naša sagovornica.
Zbog predrasuda i straha zvanog „šta će reći komšija“ u Hercegovini nerijetko trpi i mentalno zdravlje djece. Veliki broj roditelja smatra da je odlazak psihologu neka vrsta priznanja da sa djetetom „zaista nešto nije u redu“, pa emocionalne ili psihičke probleme svoje djece roditelji najčešće skrivaju.
– Ovakvi roditelji će dijete odvesti kod stručnjaka tek onda kada su problemi zaista izraženi i kada se više ne mogu ni sakriti. Ovim roditeljima treba pristupiti sa izuzetnom pažnjom i sa mnogo razumijevanja. Ne treba ih osuđivati, jer taj njihov stav i „teret“ je mnogo težak. Sa druge strane imamo i mali broj roditelja koji problemu svoga djeteta prilaze kao bilo kom drugom problemu, poput bola u stomaku, zubobolji i slično. Ovakve roditelje treba koristiti kao dobar primjer i uvijek ih isticati – poručuje Pejović.
Ona savjetuje da se, ukoliko primijete da dijete ima neki problem, roditelji što prije obrate psihologu, logopedu ili pedijatru. Mnogi problemi kod njih, koji se rutinski rješavaju dok su mali, kaže, kasnije lako mogu da prerastu u ozbiljne probleme u razvoju i životu djeteta.
[mhc_antrfile naslov=”Kada posjetiti psihologa?”] Prema riječima Branke Pejović, za odlazak kod psihologa nema tačne definicije, ali je to potrebno učiniti kada nam naše emocije i stanja smetaju da obavljamo svakodnevne aktivnosti poput druženja, izlazaka, putovanja, kada smo duže vremena bezvoljni, umorni i bez energije.– Obavezno se javite ukoliko bez konkretnog razloga osjećate strah ili nelagodu, ako imate napade panike, osjećete se beznadežno, ako ne možete kontrolisati bijes i slično, zatim ukoliko imate česte glavobolje, teškoće sa želucem, visok pritisak, napeti ste, imate bolove u mišićima, a pri tome ste obavili sve ljekarske preglede i nema nikakvih fizičkih smetnji – naglašava Pejović.
[/mhc_antrfile]
Umjesto psihologa – tablete za smirenje
Moderno doba, stres, kriza i teška finasijska situacija građana uveliko utiče na kvalitet njihovog života, pa samim tim i na mentalno zdravlje. Zbog ovakvog stanja povećava se i broj osoba kojima je psihološka pomoć neophodna.
– Činjenica je da jednu od tri osobe u svijetu tokom života zadesi problem psihičke prirode, koji ometa njeno svakodnevno funkcionisanje i narušava kvalitet života. Dovoljno je samo obratiti pažnju na okolinu i primijetiti koliko ljudi pije tablete za smirenje. Ne znam koliko se tačno recepata za ovu vrstu lijekova izda u Trebinju, ali mislim da bi nas taj podatak šokirao, tako da to samo po sebi govori koliko je ljudima potrebna psihoterapija – kaže Pejović.
Sociolog: Veliki problem kompleks „male sredine“
Profesorka sociologije Sonja Milišić uzrok ovakvog stava Hercegovaca prema odlasku kod psihologa, povezuje sa postupcima i vjerovanjima iz prošlosti.
– Hercegovina od davnina važi za zemlju tradicije, gdje se čak i pri udaji i ženidbi brinulo o reputaciji plemena iz koga dolazi momak ili djevojka. Tako je jedna od najbitnijih stavki bila da li je u porodici nekada bilo bolesti, s akcentom na psihičaka oboljenja. U slučaju da jeste, ta osoba ne bi imala prilike za sklapanje braka – objašnjava Milišić.
Dodatni problem, ističe ona, Hercegovci imaju sa kompleksom zvanim „mala sredina“, gdje se svi međusobno poznaju, pa otuda i strah da će ga upravo neki poznanik vidjeti kako odlazi kod psihologa.
[mhc_antrfile naslov=”Djeca kod psihologa”] Roditelji, obavezno se obratite stručnjaku u situacijama kada:– Dijete do prve godine ne obraća pažnju na okolinu uopšte i ne odgovara na emocionalne podražaje iz okoline – ne reaguje na zvukove, ne uspostavlja kontakt oči u oči.
– Uočite da dijete do druge godine ne razumije jednostavne naloge (donesi cuclu, idemo napolje, daj mi to i slično).
– Do treće godine ne govori.
– Ima stereotipne radnje (konstantno se klati, udara).
– Ima bezrazložne napade bijesa ili smijeha.
[/mhc_antrfile]
– U manjim sredinama, vi i kada stojite ispred ambulante ili bolnice i kada vas sretne neki poznanik, odmah počinju nagađana i ispitivanja zbog čega odlazite kod doktora. Zamislite onda kako bi bilo da vas neko sretne ispred ordinacije psihologa, a sve zbog toga što narod, iako je 21. vijek, još uvijek nije dovoljno prosvećen. Još uvijek se kod nas nije utemeljila ta praksa povjeravanja problema nekom „strancu“ i upravo zbog toga što živimo u maloj sredini, teško da će se ta praksa u skorije vrijeme ustaliti, kao što je to slučaj u zapadnim zemljama –ističe Milišićeva.
Iako je veći broj onih koji smatraju da kod psihologa samo idu osobe „sa kojima nešto nije u redu“, drugi dio građana ipak ne dijeli ovo mišljenje.
– Otići kod psihologa – zašto da ne?! Ne razumijema zbog čega u glavama naših ljudi to predstavlja sramotu. Ja bih odlazak kod psihologa uporedila sa odlaskom kod stomatologa. Neka nam i jedni i drugi, na svoj način pomognu u rješavanju naših boljki. Treba da gradimo čvrsto društvo na temeljima zdrave socijalizacije – poručuje Trebinjka Sonja Vidačić.
