Ko će vladati Republikom Srpskom i Srbijom, recimo, 2035. godine? Ako se zaobiđu dileme o (ne)upitnosti dugoročnog postojanja RS, uglavnom podgrijavane u FBiH i na pojediniim adresama na Zapadu, većina deprimiranih simpatizera opozicije i euforičnih poklonika vladajućih stranaka s obe strane Drine požuriće da kažu – Milorad Dodik i Aleksandar Vučić. Samo su rijetki futurolozi među običnim smrtnicima spremni da idu tako daleko, pa da iznesu procjenu kako će u to doba iz Banjaluke i Beograda vedriti i oblačiti njihovi sinovi – Igor Dodik i Danilo Vučić.
Za 12 ljeta, očevi Milorad (64) i Aleksandar (53) imaće 76, odnosno 65 godina. To su i dalje životne faze u kojima se ne odustaje od političke moći, ali, treba računati na potencijalno zasićenje aktuelnih gospodara dugotrajnom vladavinom. Ako im konkurenti iz opozicije ne preuzmu mehanizme uticaja, a nema indicija da će se to desiti u doglednoj budućnosti, Dodik senior će famozne 2035. vladati u kontinuitetu pune tri decenije, dok će stariji Vučić tada obilježiti 23 godine dominacije. Da su u foteljama negdje na Pacifiku, vjerovatno bi se opredjelili za doživotnu opciju upravljanja Srpskom i Srbijom. Ipak, trusni balkanski prostor troši čovjeka, tako da su veće šanse da se u ovom periodu mudri vlasnici svih ovdašnjih sudbina ipak odluče da prepuste kormila potomcima.
Situacija sa njima je biološki obećavajuća. Igor Dodik je, prema vrlo limitiranim podacima o takvim detaljima, rođen 1989. godine, a Danilo Vučić 1998. Znači, prvi sada ima 34, a drugi će uskoro napuniti 25 godina. U momentu kada dođe vrijeme za smjenu generacija, dakle, 2035, mlada nada sa inicijalima I. D. imaće 46, a njegov pandan iz matice D. V. 37 godina. Dakle, pravo vrijeme da dokažu da su kadri i stići i uteći, a već do sada su potvrdili da im nije nikakav problem – na strašnom mjestu postojati.
Prva milijarda
Ipak, nije sve u biologiji, ima nešto i u ideologiji. Ali, očevi ni u tom domenu ne moraju da brinu, juniori neće praviti nikakve nagle zaokrete, bar ako je suditi po dosadašnjim navikama. Igor Dodik odvoji vrijeme za poneku nacionalnu notu, ali tek na društvenim mrežama, nakon pojedinih sportskih uspjeha, prije svega kada je riječ o KK Igokea ili, eventualno, o reprezentacijama matice Srbije u najpopularnijim fahovima. Između osam i 16 časova, striktno je pragmatičan, poput oca, pa je najproduktivniji dio dana, baš kako i treba – sudeći prema poslovnim bilansima „Prointera“, gdje je, naravno, samo savjetnik – rezervisan za pohod na prvu milijardu.
I Danilo Vučić funkcioniše na sličan način, uz podjednak veo zagonetnosti, poput one koja je pratila neizjašnjavanje tokom polemike njegovog oca i italijanskih medija o tome da li živi od 500 evra mjesečno, zarađenih u vinariji neidentifikovanog privatnika, kako je tvrdio roditelj, ili od menadžerske uloge u karijerama najprofitabilnijih fudbalera srpskog porijekla u Seriji A, poput Dušana Vlahovića. Šta god da je u pitanju, nacionalna dimenzija je tek folklor, manifestovan na utakmicama FK Rad, a kada pauze sa vijestima o njemu u političkim „žutim hronikama“ postanu baš suviše duge – i izletima u Republiku Srpsku 9. januara, kao što je nedavno bio slučaj, ali i prije tri godine.
U posjetama RS na Dan Republike, kada je riječ o sinu predsjednika Srbije, naravno, nema ništa sporno. Nepotrebno je tražiti dlaku u jajetu i povodom susreta sa mlađim Dodikom 2020. u Banjaluci, kada su obični građani RS i Srbije prvi put na zajedničkoj fotografiji mogli da vidi da im se budući vladari druže, tada pod patronatom prvog čovjeka Crvene zvezde Zvezdana Terzića. Ali, za istim stolom registrovano je i prisustvo bića poznatog kao „Aca Rošavi“. Jedan od vodećih aktera časne profesije navijačkih lidera na Balkanu, osim po ljubavi prema Partizanu, zanimljiv je i kao predstavnik miljea u kojem nije pristojno pitati za porijeklo imovine.
Ipak, ovakve skromne indicije o neobičnom „starateljstvu“, vidljive na snimcima za istim kafanskim stolom u gradu pored Vrbasa prije tri godine, ali i na banjalučkoj ulici dvije zime kasnije, pale su u drugi plan u januaru 2023. zbog čudnih ljudi iz sarajevske politike i medija, budući da im je zasmetao Danilov prelazak Drine sam po sebi. Uslijedila je ona vrsta ataka koju je teško svrstati u bilo kakav domen osim pukog šovinizma, pa je preusmjeravanje fokusa sa suštinskih na periferne teme, garnirano čak i sumanutim objavljivanjem ličnih podataka pripadnika Danilovog obezbjeđenja, u potpunosti zasjenilo izvjesna dugoročno važna pitanja.
Srce i mozak
Poput, recimo, Danilovog, ali i Igorovog mjesta u davnoj rečenici Vinstona Čerčila, često citiranoj u medijskim nastupima Milorada Dodika. „Ko sa 20 godina nije revolucionar, taj nema srca, a ko sa 40 nije konzervativac, taj nema mozga“, primijetio je svojevremeno ratni premijer Velike Britanije. Ima različitih interpretacija ove misli, a najpoznatija alternativna verzija je ona u kojoj se mladost povezuje sa ljevicom, a zrelost sa desnicom, u ideološkom smislu.
Pozivajući se na tu misao, aktuelni predsjednik RS htio je da objasni šta se dešavalo sa njegovim političkim stavovima u rasponu od devedesetih godina do naredne faze, započete, okvirno, tokom druge polovine prve decenije 21. vijeka. Naravno, besmisleno je Čerčilovu dosjetku doslovno „kalemiti“ na „razvojnu putanju“ Milorada Dodika, jer nema dokaza da je sa 20 ljeta imao bilo kakva artikulisana uvjerenja, a da su odudarala od opštih mjesta „političke korektnosti“ u SFRJ.
Tek krajem osamdesetih, kada je postao predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši, mogao se naslutiti pravac kojim će krenuti, prvo kao predratni reformista u stranci Ante Markovića, zatim kao ratni „nezavisni“ poslanik u NSRS, te kao prvi poslijeratni premijer Srpske bez SDS-ove članske karte. Ovu fazu, uglavnom smještenu između 30. i 40. rođendana, Čedomir Jovanović je kasnije – pola u šali, napola ozbiljno – opisivao kao doba u kojem je „Dodik bio LDP u RS i BiH“. I nije pogriješio, posebno kada je riječ o Miloradovom prvom mandatu predsjednika Vlade Srpske.
Kao što neće biti u krivu ni oni skloni utisku da je samo Dodikov drugi premijerski mandat, između 2006. i 2010, bio praćen novootkrivenim nacionalnim uvjerenjima sa kakvom-takvom uvjerljivošću, da bi od ove druge hronološke tačke uslijedio sve crnji makijavelizam. Dakle, već oko 50. rođendana, on je potrošio oba smjera iz Čerčilove skale, okrenuvši se od tada do danas formuli „cilj opravdava sredstva“ i koncentrišući se isključivo na lični opstanak na vlasti, uz prateće privilegije i uvećavanje bogatstva, bez bavljenja tričarijama kao što je „opšte dobro“.
Ukoliko računa na nastavak ovog načina vladavine u idućoj deceniji, može se reći da već sada postoje predispozicije da Milorad ostavi Srpsku u „sigurnim“ Igorovim rukama. I „liberalne“ i „nacionalne“ tendencije u hodu kroz život Dodika mlađeg toliko su sporedne, da se može reći da je postao odličan učenik Makijavelija prije nego što je napunio „četiri banke“. Ka sličnom profilu kreće se i prekodrinski pandan Danilo, a ne toliko velika generacijska razlika između Igora i Danila ima značaja samo utoliko što do šire populacije stiže nešto više nacionalnog entuzijazma od Vučića juniora. Ipak, ne tolikog da ne bi mogao biti svrstan u kategoriju „proći će ga“, znatno brže nego što se takva evolucija desila sa njegovim ocem. Više će to da bude transformacija na tragu starijeg kolege, stasalog u Laktašima, a u skladu sa refrenom beogradske reperke Ivane Rašić, odnosno „Sajsi MC“, citiranim nedavno čak i u australijskim pošalicama Novaka Đokovića: „Trideset peta je nova dvadeset i peta“.
Tri ciklusa
U svakom slučaju, i Srpska i Srbija klize prema fenomenu kojim se na intelektualnoj sceni s obe strane Drine gotovo jedini, u značajnijoj mjeri, bavio tek istoričar Čedomir Antić. On već dugo koristi formulacije kao što je „predsjednički pseudomonarhizam“, a istraživanja s tim predznakom zaokružio je knjigom „Republikanizam u Srbiji od 1804. do 1917. godine“, dakle, tragajući za korijenima današnjih, postkomunističkih okolnosti.
Naravno, iako je sa Nenadom Kecmanovićem svojevremeno napisao „Istoriju Republike Srpske“, Antić se u ovoj knjizi ograničio na Srbiju. Ne pretenduje ni na originalnost povoda za ovakvo istraživanje, jer je u ranijim istupima znao da citira najpoznatijeg vođu francuske revolucije Maksimilijana Robespjera i njegovo zapažanje da postoje republikanske monarhije i monarhijske republike.
Sada, kada uz Antićevu pomoć Srbi mogu da saznaju kakva iskustva te vrste, sa prožimanjem oba načina vladavine, sadrži njihova nacionalna prošlost, valjda nije potrebno posebno vizionarstvo da se utemeljeno pretpostavi da će dominantne ličnosti RS i Srbije za 12 sezona biti sinovi Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. To čak nije ni veliki istorijski raspon, jer, u stvari, podrazumijeva tek tri redovna izborna ciklusa u međuvremenu.
Budući da su rivali obe vladarske porodice na domaćem terenu potpuno razbijeni, sa vrlo limitiranim mogućnostima uspona, jedina mogućnost promjene, teoretski, jeste spoljna intervencija. Ne baš u stilu Manuela Norijege u Panami, već sličnija raspletu sa Ivom Sanaderom u Hrvatskoj. Ali, i za takav tok događaja prošli su svi vozovi, a eventualni „objekti“ ovakvih procedura u Banjaluci i Beogradu do te mjere su se izvještili u komunikaciji sa Zapadom da će, bez obzira na to što mnogim naivcima može djelovati da im uglavnom pokazuju srednji prst, uvijek bar sekundu ranije učiniti ono što se traži od njih sa tih adresa, prije nego što kontriranje postane istinski rizično.
U ovakvim razmatranjima, postoji samo jedna anomalija. Naime, ni Robespjer, ni Antić, niti mnogi drugi teoretičari ili praktičari, nisu predvidjeli da će, bar u slučaju Republike Srpske, najaktivnija figura formalne opozicije, Draško Stanivuković, u suštini asistirati u poduhvatu postepenog prenosa vlasti sa oca na sina. A sudeći prema sve češćim izlivima političke ljubavi prema Aleksandru Vučiću – poput posljednjeg, u kojem više nisu važni ni Srbija, ni Kosovo, već Danilov otac lično – ta uloga se ne završava samo u koordinatama RS.
Hajduci i haos
Kritičari podbadaju Stanivukovića da je krenuo putem „simbioze“, dok on sam, sa razlogom, više voli da to naziva „sazrijevanjem“. Ako se zna da će 21. maja 2023. napuniti 30 godina, pa će i numerički biti bliži 40. rođendanu iz Čerčilove opservacije, jasno je koliko se udaljio od „revolucionarne“ prošlosti. To još uvijek ne znači hod prema „konzervativnoj“ budućnosti, jer ova odrednica bar podrazumijeva poštovanje tradicije i slične ideološke konstrukcije.
U ovom slučaju, radi se tek o preobražaju kakav je formulisan u naslovu prve knjige Vuka Draškovića, tog tužnog simbola dezorijentisanosti na javnoj sceni. A njegov debi na literarnoj sceni nije, kako se nerijetko vjeruje, „Sudija“, „Nož“ ili „Molitva“, već opskurno ostvarenje „Ja, malograđanin“, koje je, uz nemali trud autora, volšebno odsutno iz doslovno svih biblioteka, knjižara, digitalnih arhiva ili uličnih štandova. A kada prije 30. rođendana postanete naziv Vukove izgubljene knjižice, preostaje vam tek da svaku kritiku nemušto odbacujete „argumentima“ kakve, recimo, ovih dana koristi bivši premijer Crne Gore Zdravko Krivokapić, nazivajući Demokratski front „hajdučkom družinom koja se najbolje snalazi u haosu“,
I dok Igor, Danilo i njihov navodni antipod Draško prave planove za budućnost, za pripadnike generacija iza njih više nema mjesta u politici. Dobiće prostor u javnosti tek ako se bave, recimo, sportom, ma koliko i ta djelatnost u BiH u januaru 2023. postala opasna. Kao, na primjer, u slučaju Miloša Čekića, donedavnog rukometaša Iskre iz Bugojna, koji je nakon virtuelne čestitke za Dan RS morao da napusti „veći“, „bolji“ i ko zna kakav sve ne entitet. Na kraju, Čekić je završio u Partizanu, dok klinci sa beogradske Zvezdare, čiji su roditelji napadnuti na fudbalskom turniru na Ilidži, nisu imali slične perspektive nakon ovog traumatičnog iskustva. Njima je ponuđeno bizarno objašnjenje – noževi su potezani jer su sarajevski huligani mališane iz Srbije i njihove očeve, eventualno i majke, pomiješali sa Crvenom zvezdom?! Kontekst „tumačenja“ je jasan – da je bio ovaj drugi slučaj, bili bi „legitimna meta“, a ovako su samo „kolateralna šteta“ nečijeg nepoznavanja sporta i geografije.
Baš kao što je značajan broj aktuelnih vršnjaka Igora Dodika iz RS zastupljen među 234.000 ljudi koji su napustili BiH između 2013. i 2021. godine. Oni bi mogli da sami sebe smatraju „kolateralnom štetom“ tranzicije vlasti od oca ka sinu, dok će dobrovoljni ili prinudni realizatori Šantićeve poruke „ostajte ovdje“, kada kucne čas, za princa-nasljednika i njegovo okruženje biti tek – „legitimne mete“.
