Bez namjere da pozivam na bilo kakvu podjelu, te da bilo koga vrijeđam ili uzdižem, već sa željom da prenesem ono što su mi poznanici pričali o nama Hercegovcima pišem ovaj tekst. Zanemarujući istinske karakteristike hercegovačkog mentaliteta o kojima su govorili i pisali mnogi, smatram da svugdje ima ljudi, dobrih i onih manje dobrih, bez obzira odakle dolaze.
“Zdravo, ja sam Nikolija. Obično dodam – drago mi. Iz Trebinja sam (ili iz Berkovića? Ne želim da se odlučim.)”, tako nekako kažem kada upoznajem nove ljude.
“Hercegovka znači”!
Rijetki su oni koji nemaju poneku priču o nama Hercegovcima. Poslije bezazlenog pitanja: “Zašto ste došli ovamo?” slijedi niz teorija o nama. Obično nas “poznaju” bolje nego što znamo sami sebe. Ako ste imali problema sa ličnim identitetom, neznani autori, objasniće vam ko ste zapravo.
Fenomen toalet papira i opanak
“Vi Hercegovci ste kao rolna toalet papira”, reče jedan korpulentan dečko. Izjasni se kao Krajišnik. “Pojasni, tako ti boga”, drecnuh se.
“Kada jedan Hercegovac dođe ovdje (misli na Banjaluku), za njim odmah dolazi drugi. Za drugim dolazi treći i tako redom. Razvlačite se, baš kao rolna toalet papira, kao listići, vučete jedan drugog”, reče, pa objasni da teorija ne potiče od njega nego je čuo od starijeg prijatelja.
Tek što je prvu “teoriju” priveo kraju, pomenuti korpulentni dečko, pomalo pretjerujući, reče mi da kad se Hercegovački “opanak” prilijepi za Banjalučko tlo, nikad više ne ode tamo odakle je došao, aludirajući na masovni dolazak studenata iz Hercegovine, koji nerijetko ne planiraju povratak u rodno mjesto. Uglavnom zbog posla.
Dabogda ti Hercegovac bio cimer
Za najgoru kletvu u studentskom domu važi: “Dabogda ti Hercegovac bio cimer”. “Oni ti nikada ne idu kući, zaboravi na praznu sobu”, pretjeraše opet “teoretičari”.
I obična psovka, kažu, može locirati naše porijeklo. Kad čujete da neko slasno opsuje sunce, velika je vjerovatnoća da je iz Hercegovine, smatraju. Specifičan način izgovaranja riječi, te naša kariola, murva, bidon i slično, nikoga ne ostave ravnodušnim. “Šta ti je to?”, zbunjeno pitaju.
“Čim čujete vrevu, gužvu, lupanje kofera,e to znači da su Hercegovci došli od kuće”, objasniše. Hercegovce nerijetko prate i epiteti, koji, napominju, nemaju negativno značenje, naprotiv: “konzervativne Srbende” veliki vjernici, dvometraši, glamdžije… Ima toga još.
Ruku na srce, mnogo je onih koji, i ne upoznajući nas dovojno, s razlogom ili bez, ne kriju oduševljenje. Lijepo je kažu u Hercegovini. Mogli bi čak i da žive kod nas. Prolazili su, pričaju, nekada u četvrtom ili osmom razredu osnovne škole na nekakav izlet. I oduševili se. Kao da ne znaju da se od ulica, spomenika, crkvi, manastira, zgrada, platana… ne može živjeti.
***
Sinoć sretoh neku djevojku. U kafani, gdje bih drugo. Reče mi da je iz Banjaluke. Zamolih je da mi ustupi svoju stolicu da odmorim. Ne sjećam se kako sam je tačno pitala, ali znam da je, dopustivši da sjednem, oduševljeno rekla: “Ti si peta osoba od maloprije koja je jako ljubazna. Jeste li svi ovdje takvi?” Zahvalila sam se, ali nisam znala šta da joj odgovorim.
Moja majka ne misli kao ova djevojka. Mama, izvini, ali možda i griješiš!
