Pristalice opozicije u Republici Srpskoj konstantno prave istu grešku – traže personalne favorite na uzaludnim adresama, a ignorišu pregaoce sa kapacitetom da istinski ugroze vlast.
Mogu relativno brojni nezadovoljnici postojećim stanjem u RS koliko god hoće da usmjeravaju vlastita politička očekivanja prema Milanu Miličeviću, Jeleni Trivić, Nebojši Vukanoviću ili Igoru Crnatku. Međutim, nevolja sa njima je što upražnjavaju stil borbe koji garantuje samo maratonski hod do cilja.
Na sreću, postoje i sprinteri unutar političkih snaga u Srpskoj, spremni za brzopotezni duel sa ovdašnjom dominantnom opcijom – SNSD-om, ali i sposobni da iz takvog obračuna izađu kao nedvosmisleni pobjednici. Oni se nalaze tamo gdje ih narodne mase u drugoj polovini 2024. godine najmanje očekuju – prije svega, u Demokratskom savezu, poznatijem po skraćenici DEMOS, povremeno i po rugalici „Drpos“. Jeste, malo ko se nadao da će naoko bezazlena stranka Nedeljka Čubrilovića biti jezgro pobune protiv neprikosnovenog višedecenijskog gospodara RS. Ali, upravo to se desilo u mjesecima uoči predstojećih lokalnih izbora.
Ukoliko im protivnik ide u susret bez ikakve kamuflaže, grmeći sa pola kilometra o korupciji i demagogiji, vlast će ga bez problema locirati, dočekati verbalnim i pisanim rafalima, a zatim neutralisati. Međutim, ako je konkurencija maskirana, do te mjere da ničim ne privlači pažnju, niti se izdvaja iz mora običnih smrtnika, onda je efekat iznenađenja potpun. U takvim okolnostima, zbunjujućim za rivale, vješt političar može da napravi dar-mar u njihovim redovima.
Grunf i Brus Li
Takav proces je nedavno otvorila, ni manje, ni više, nego Spomenka Stevanović, poslanik i zamjenik predsjednika DEMOS-a, kao i šef zvorničkog odbora te partije. Neupadljiva gospođa, sa pojavom zbog koje je većina ljudi u RS može zamisliti kao sopstvenu tetku ili jednu od benignih persona iz najbližeg okruženja, usmjerila je prema „starijem bratu“ u vladajućoj koaliciji najozbiljniji udarac šakom od sto u novijem periodu. Naime, Stevanovićeva je 13. avgusta potpisala oštro saopštenje u kojem se navodi da DEMOS napušta većinu sa SNSD-om u Zvorniku „i formalno i suštinski“.
Ljutita gospođa je podsjetila da se to nije desilo preko noći, jer je njen odbor i ranije upozoravao kolege iz tamošnje filijale stranke Milorada Dodika, u kojoj je siva eminencija uticajni Zoran Stevanović – da su nezadovoljni raznim aspektima lokalne politike, ma šta to značilo. Ali, umjesto preispitivanja, od kolega su, naveo je lokalni DEMOS, dobili samo nove „nekorektnosti“, koje su kulminirale smjenom direktora Doma zdravlja, inače pulena ove stranke.
Tek onda su sjevnuli gromovi i munje iz pravca znamenitog Demokratskog saveza ka zabezeknutim „nezavisnim socijaldemokratama“. Mogao je da se desi bilo kakav kontroverzni društveni proces u Srpskoj, a iz ove stranke bi stizale samo izjave i saopštenja nalik natpisima na majicama Grunfa, poznatog lika iz kultnog stripa „Alan Ford“. Na sve nacionalne izazove, DEMOS je godinama reagovao revnosno sipajući razne mudrolije tipa „Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“ ili „Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi“. Međutim, kada je odletio njihov prvi direktor iz fotelje, probudio se kolektivni Brus Li u stranci čijih se 95 odsto retorike odnosi upravo na kuknjavu o neispunjenim kvotama iz postizbornih dogovora o raspodjeli pozicija.
Od petog ka šestom oktobru
Mada je već godinama postojao čitav niz signala iz kojih se moglo naslutiti da će baš Spomenka Stevanović, bez obzira na skrušenu fizionomiju, biti fajter sa hrabrošću da uputi „mavaši geri“ u glavu ključnog koalicionog partnera, javnost je ignorisala te simptomatične detalje. Jer, treba se sjetiti da je ona bila najglasnija u vrijeme razlaza sa Markom Pavićem i Demokratskim narodnim savezom u jesen 2018. Dok su njene kolege iz budućeg DEMOS-a kuburile sa riječima i teško uspijevale da sroče bilo šta van suvoparnog birokratskog vokabulara, Stevanovićeva je posegla za „teškom artiljerijom“. Vjerovali ili ne, tada je označila Nedeljka Čubrilovića kao posljednju branu „tajkunizaciji DNS-a i ulasku enormnog broja malih ljudi na velika vrata u stranku“.
U narednim godinama, taj biser je zaboravljen, a mirnu fazu u političkom djelovanju Spomenka Stevanović je iskoristila i za jedan od rijetkih pokušaja predstavljanja svoje privatnosti hiljadama radoznalaca. U živopisnom intervjuu objavljenom tokom korone, moglo se saznati da omiljena „Spoma“ strastveno prati fudbal i da, iznenađujuće, navija za londonski „Arsenal“. Tu nije kraj otkrovenjima, pošto je obznanila da se još osamdesetih godina prošlog vijeka, tokom studija prava, kretala u, kako reče, naprednim krugovima u Beogradu, ne precizirajući ko ih je činio. Najveća pikanterija je, ipak, to što je saopštila ko joj je politički uzor. Ne, nije Nedeljko Čubrilović, kako bi većina u publici pomislila na „prvu loptu“, već – Zoran Đinđić!?
I dok začuđeni konzumenti njene životne priče pokušavaju da pohvataju konce, opravdano sumnjajući i u mogućnost da je odgovore iz vizionarskog intervjua u Spomenkino ime smislio nekakav marketinški mag, jednokratno angažovan od DEMOS-a, izvjesne hronološke podudarnosti su frapantne. Jer, Đinđić je u najširoj populaciji sa obe strane Drine ostao zapamćen, prije svega, kao arhitekta prevrata 5. oktobra, dok će presudni test ozbiljnosti namjera Stevanovićeve biti lokalni izbori u BiH zakazani za 6. oktobar.
Pravo prve bračne noći
Naravno, jasno je da je drugi Stevanović, Zoran, već dugo neprikosnoveni gazda u gradu na obali Drine. Međutim, ni njegova prezimenjakinja ne kreće u duel bez ikakvog „minulog rada“ na lokalnom nivou. Na opštim izborima 2022. godine, na izjašnjavanju za NSRS u koordinatama grada Zvornika, SNSD je dobio 10.003 glasa ili 34,74 odsto, dok je DEMOS-u pripalo 4.266 glasova ili 14,82 procenta. Kada je riječ o prethodnim lokalnim izborima 2020. godine, razlika je bila slična, uz očitu veću izlaznost, pošto je za odborničku listu SNSD-a glasalo 12.867 birača (38,26 odsto), a za DEMOS 5.914 ljudi (17,58 odsto).
Sve to, logično, nije imalo naročitu težinu dok je čitav spektar stranaka vladajuće koalicije sa republičkog nivoa u Zvorniku bio pod jednim krovom, što je manifestovano kroz izborni maksimum iz 2020. godine, kada je Zoran Stevanović kao kandidat za gradonačelnika dobio 23.403 glasa, odnosno čak 73,49 procenata. Međutim, ako istraje na nezadovoljstvu bar do datuma izbora, DEMOS u tom gradu ima dovoljan potencijal da bar malo zakomplikuje planove gradskog, ali i regionalnog vladara Zorana Stevanovića, ukoliko se ima u vidu njegova uloga u famoznoj „Alumini“.
Zato će biti interesantno vidjeti kakav će biti rasplet trke za gradonačelnika Zvornika, u kojoj su samo dva učesnika. Jedan je Bojan Ivanović (SNSD), Stevanovićev pulen i nasljednik na ovoj funkciji. Drugi je Velizar Aćimović, raniji socijalista, a aktuelni kandidat Narodnog fronta Jelene Trivić, što dovoljno govori o bizarnosti političke scene u tom gradu. Istoj onoj destinaciji za koju je Branislav Borenović, kao tek izabrani predsjednik PDP-a, još prije jedne decenije šokirano rekao da je Zvornik jedina lokalna zajednica u RS bez opozicije.
Da je stanje baš drastično, pokazao je i slučaj sa prošlih opštih izbora, kada ni beskompromisni opozicionar poput Nebojše Vukanovića nije uspio da uspostavi pouzdanu mrežu kontrolora u toj sredini, jer je sada već bivša vodeća struktura Liste za pravdu i red napustila biračka mjesta bez „ispaljenog metka“, navodno strahujući za bezbjednost. Očekivana posljedica svih tih tokova jeste Velizar Aćimović kao opozicioni kandidat za gradonačelnika, mada je iz načina na koji opisuje svoj period u SP-u jasno da shvata politiku isključivo kao kupoprodajnu disciplinu. Ipak, ne može mu se negirati smisao za humor, ako se povjeruje u interpretacije da je rekao kako Zoranu Stevanoviću, ukoliko održi kontinuitet vladavine, treba omogućiti „pravo prve bračne noći“ u Zvorniku.
Sudar titana
Računica jeste mizerna, ali je jedina realna – Velizar Aćimović može iole parirati marioneti Bojanu Ivanoviću samo ako Spomenka Stevanović usmjeri birače DEMOS-a u Zvorniku da zaokruže njegovo ime. Ali, u „osinjem gnijezdu“, kakav je već dugo Zvornik, kada je riječ o (ne)regularnosti izbora, nema drugog načina da stvari pomjere sa mrtve tačke. U situaciji kada tzv. etablirana opozicija, sada oličena u kvartetu SDS – PDP – LPR – NF, već dugo ne uspijeva da napravi nikakav ozbiljan prodor na adresama kakve su Zvornik ili Doboj, u opticaju su i razne karikaturalne dileme. Jedna od njih je nedoumica – da li je Spomenka Stevanović ozbiljno mislila kada je obznanila razlaz sa SNSD-om? Makar to bilo zbog zamjene jednog kompromitovanog direktora kakav je, prema svim lokalnim svjedočenjima, bio ex-šef DZ Radivoje Aćimović, figurom sličnog profila, poput ranijeg zamjenika gradonačelnika Miloša Tomića.
I dok se čeka da najpoznatija navijačica „Arsenala“ u Podrinju, kako je obećala, alarmira i Predsjedništvo DEMOS-a na republičkom nivou zbog „drame“ sa foteljom u Domu zdravlja, pa možda čak i dodatno udalji ovu stranku od SNSD-a na Palama, posmatrači političkih prilika u Srpskoj u kratkim razmacima mogu da se uvjere da je čak i Zvornik, takav kakav je, oličenje aristokratskog i smislenog vođenja politike u odnosu na dešavanja u Banjaluci.
Jer, ključni povod za destruktivno nadgornjavanje dvije frakcije „simbioze“, personifikovane u Drašku Stanivukoviću i Vladi Đajiću, nije bila saga sa nestašicom vode u pojedinim naseljima, garnirana kvazistručnom raspravom o njenom elementarnom (ne)kvalitetu na prostoru cijelog grada. Manje je poznato da se kulminacija grotesknog „sudara titana“ desila 27. jula, i to u vidu dva folk koncerta. Jedan je održan na banjalučkoj tvrđavi Kastel, gdje je iza nastupa Dragane Mirković finansijski stao Grad Banjaluka. Drugi se odvijao ne tako daleko, u susjednom Čelincu, u kojem se pojavila Jelena Karleuša.
Plemenite ideje simbioze
Na prvi pogled, ništa posebno. Ali, iza kulisa se odvijala tragikomična pometnja. Jer, čitavu situaciju je bar jedna strana, ona crvena, tretirala kao novi povod za „borbu pijetlova“ na banjalučkoj političkoj sceni. Naime, mjesecima ranije bio je najavljen trodnevni festival „Ljetne noći“, sa Draganinim koncertom tokom završne večeri. Organizator je bila agencija „Euphoria marketing“, notorno bliska republičkoj vlasti, ali to nije spriječilo Gradsku upravu, vođenu plemenitim idejama „simbioze“, da sponzoriše događaj sa skromnih 80.000 KM. U lokalnim pojednostavljenjima, to je dovoljna predispozicija da se smatra da „Draško dovodi Draganu“.
Opet, susjedni Čelinac je rodna opština Vlade Đajića, pa i tamo postoje svi preduslovi da riječ šefa banjalučkog odbora SNSD-a ima daleko veću težinu od gestova formalnog načelnika opštine Vlade Gligorića, kadra iste stranke. Uglavnom, uoči 27. jula, Đajić se, potvrđuju insajderi iz ove stranke, dosjetio da bi bilo dobro da se za taj datum najavi koncert Svetlane Cece Ražnatović. Jedini motiv bio je, nije teško pogoditi, da se napakosti „neprijatelju“ Stanivukoviću, tako što će se „minirati“ Draganin koncert stvaranjem zbrke sa navodnim istovremenim nastupom druge „zvijezde“, možda još popularnije među poklonicima ovakvog zvuka.
Zamišljeno – učinjeno. Naravno, Đajić se nigdje nije pojavljivao javno raspredajući o ovoj papazjaniji, ali je „nevidljiva ruka“ postavila u Banjaluci više bilborda kojima se najavljuje Cecin koncert u Čelincu iste večeri kad i Draganin u Banjaluci, a i na internetu se naširoko zavrtila „fake news“ o nastupu. Postojao je samo jedan problem – niko nije obavijestio Ražnatovićevu da je tada očekuju u Čelincu, odnosno da se njenim imenom manipuliše u banjalučkim političkim podmetanjima. U „minut do 12“, čitava priča, bez detalja o skrivenoj pozadini, stigla je i do menadžmenta „srpske majke“. Njeni saradnici su oštro negirali bilo kakvu mogućnost pojavljivanja, a na kraju je i sama Svetlana Ražnatović na mrežama objavila video u kojem ljutito govori o svemu, ne isključujući čak mogućnost tužbi zbog kompletne frtutme sa Čelincem.
Narcizam malih razlika
Naravno, vispreni doktor, kao „siva eminencija“ ovog poduhvata, nije se nimalo potresao zbog uzrujanosti Ražnatovićeve, već je potegao nove veze u folk miljeu, da bi se u samom finišu u Čelincu pojavila znatno dostupnija i „kooperativnija“ Jelena Karleuša. Koju je, za nagradu, helikopter sa oznakama RS još iste večeri nakon nastupa u „Čelincima“ – kako je ona lično nazvala ovu varoš na Instagramu – odvezao na sljedeću „tezgu“ u Budvu. Efekti poduhvata nisu bili naročiti, jer su oba koncerta, i Dragane Mirković u Banjaluci i Jelene Karleuše u Čelincu, bila relativno dobro posjećena, sa hiljadama prisutnih. Ipak, zadovoljstvo prvog SNSD-ovca Banjaluke zbog svih pojedinosti sage čiji je jedini cilj bio da „političkom komšiji crkne muzička krava“ ništa ne može umanjiti.
Dakle, ako se nekome učini da je uvrnuto razmatrati soluciju sa Spomenkom Stevanović kao eventualnim predvodnikom alternative najsnažnijoj vladajućoj stranci u Zvorniku, dovoljno je da samo usmjeri pogled prema „političkoj Banjaluci“ i pomirljivo primijeti da ništa u vezi sa šeficom DEMOS-a u Podrinju nije tako strašno.
Dramatična je tek okolnost da je u Republici Srpskoj, od Krajine do Birča, od Posavine do Hercegovine, od Semberije do Romanije, krajem 2024. uglavnom uzaludno očekivati promjene čiji će nosioci biti maksimalno politički udaljeni od vladajuće koalicije sa nivoa RS. Skoro sve se svodi na zvornički „izbor“ između dvoje Stevanovića, Zorana i Spomenke, odnosno na banjalučki pandan u vidu lica i naličja iste medalje zvane „Stanivuković – Đajić“.
Psiholozi bi taj sindrom nazvali „narcizmom malih razlika“. Poklonici filozofije i književnosti bi, možda, obratili pažnju na lucidno zapažanje jednog od najvažnijih srpskih intelektualaca, Žarka Vidovića, koji je pred kraj života vlast i opoziciju u SFRJ opisao rečenicom: „Za Tita nije bio opasan Ćosić, već Ćopić“. Zatim bi uporedili, ako ništa drugo, format ovih figura sa neveselim kapacitetom „junaka naših dana“ iz Banjaluke i Zvornika. A tragačima za istorijskim paralelama preostao bi tek osvrt na znamenitu anegdotu sa Nikolom Pašićem, kojem su poslanici u Skupštini Kraljevine Srbije tokom prvog premijerskog mandata krajem 19. vijeka zamjerili određene teške kvalifikacije, upućene sa govornice, uz lamentiranje: „Kad bi tako nešto u britanskom parlamentu rekao njihov premijer Vilijem Gledston?“
Na to je Pašić, bilježe hronike, uzvratio „žaokom“, koja bi se mogla tretirati i kao besprekoran uvid u personalnu strukturu sa kojom RS čeka lokalne izbore u oktobru: Poručio je poslanicima: „Kakvi ste vi Englezi, takav sam i ja Gledston“.
