Nedjeljama, pa čak i mjesecima, tresla se gora opozicionog dijela političke scene Republike Srpske. A onda se 23. maja zvanično rodio Narodni front Jelene Trivić, na osnivačkoj skupštini u banjalučkom restoranu „Stara Ada“. NF ipak nije „miš“, kako bi se dalo naslutiti iz završnice poznate narodne pošalice o skromnim posljedicama tektonskih pomjeranja planina. Takođe, neumjesno je, čak i u ovoj inicijalnoj fazi, djelovanje tek formirane stranke okarakterisati kao „ubod komarca“, što je učinio lider SNSD-a i predsjednik RS Milorad Dodik.
Međutim, NF nije ni „lav“, što bi trebalo da bude, ako se ozbiljno tretira retorika novijeg datuma ranije potpredsjednice PDP-a. Ukoliko se paralele već traže na zoološkom terenu, fizionomija ove partije trenutno je najbliža „lisici“, pošto je upravo to stvorenje aritmetička sredina svih opservacija o Narodnom frontu, izrečenih u nedavnim i aktuelnim istupima nesuđenih saveznika unutar ovdašnje opozicije, kao i suđenih protivnika iz vlasti u RS.
Dakle, ne tretiraju pokretače NF-a baš kao beznačajne i marginalne, do te mjere da nisu vrijedni pažnje, ali ni kao spektakularno opasne rivale, sa kapacitetom da pometu sve pred sobom. Najbliže istini je da su već na startu, sa stanovišta ostalih opozicionara, obezbjedili reputaciju lisičijeg „lukavstva“, u kojem se iza ljubaznih osmijeha nazire nimalo sentimentalno preuzimanje kadrova. Iz ugla vladajućeg bloka, kao glavno obilježje ključne osnivačke figure NF-a registrovan je specifičan zvuk, ne baš zastrašujući poput vučijeg, ali svakako frustrirajući. To znaju svi koji su imali priliku da čuju tonove „lije“, životinje čije se konture, naravno, nikada neće naći na amblemu Narodnog fronta, mada su pronašle mjesto u prvim utiscima (ne)naklonjene stručne publike o novom projektu.
Bez kečeva u rukavu
Naravno, prva dimenzija u fokusu svih posmatrača bila je kadrovska struktura novoosnovane stranke. Od „insajdera“ bez negativnih predubjeđenja prema NF-u moglo se čuti da je samo okupljanje proteklo u znaku neočekivanih improvizacija i prilične stihije. Onima koji nisu imali priliku da se lično uvjere u organizacioni hendikep, preostalo je tek da obrate pažnju na personalni sastav tek verifikovanog partijskog vrha.
Nije bilo nikakvih naročitih „kečeva iz rukava“, niti posebnih iznenađenja, ostavljenih za 23. maj. U Predsjedništvu su se, kako je saopšteno, uglavnom našle persone za koje se odranije znalo da su pristupile Narodnom frontu. Zajedno sa Jelenom Trivić, u tom tijelu je ukupno 13 ljudi: Aleksandar Trninić, Dijana Ješić, Srđan Rankić, Saša Borjan, Bosiljka Čubrilović Stamenić, Slobodan Stanić, Nikola Brkić, Sanja Dimitrić, Radislav Dončić, Željko Dubravac, Mile Kovačević i Slađana Jašarević.
“Svi koji su nam se pridružili nisu dobili nikakvu sinekuru niti benefit od toga, jer su praktično iz rezervnog sastava došli u specijalnu antiterorističku jedinicu”, glasio je pokušaj duhovitosti Jelene Trivić na skupštini, sa ciljem pariranja optužbama da je NF stranka „preletača“.
Dakle, tu su osobe kojima niko u opoziciji ne osporava entuzijazam i integritet, od Saše Borjana do Dijane Ješić. Ni Slobodana Stanića ne prate „repovi“, osim ranijeg hoda na relaciji SNSD – SDS, ne baš omiljenog među opozicionim biračima, a sada, valjda, okončanog u NF-u. Kada je riječ o efektu zatečenosti, takav domet može da ima samo pojava Slađane Jašarević, ranije novinarke oštrog stila, ali i kratkotrajne predsjednice OO SDS-a na Palama, budući da nije bilo indicija da je nezadovoljna funkcionisanjem ove stranke. Viši asistent na banjalučkom Pravnom fakultetu Bosiljka Čubrilović Stamenić i prosvjetni radnik iz Dervente Sanja Dimitrić imaju obećavajući politički potencijal, ali ne i prepoznatljivost van dosadašnjih profesionalnih, odnosno životnih sredina.
Međutim, ima i krajnje kontroverznih imena, poput Srđana Rankića, čija politička biografija, sve do poraza na nedavnom referendumu o opozivu i vanrednim izborima za načelnika opštine Bratunac, nije ostavljala utisak bilo kakve konfrontacije sa republičkom vlašću, već tek gubitka pozicija i neostvarenja interesa u nadgornjavanjima unutar te strukture. Takođe, tri poslanika NF-a u NSRS, Trninić, Dončić i Dubravac, već su samim činom prelaska iz SDS-a, PDP-a i DNS-a u NF izazvali dosta bure, pa će sve eventualne njihove iznenada otkrivene vještine, demonstrirane u novom jatu, još izvjesno vrijeme biti u sjenci činjenice da sada predstavljaju opciju koja je do parlamentarnog statusa stigla bez učešća na izborima.
Mada je uobičajeno očekivati da se pred javnost izlazi sa zaokruženim političkim projektom, kod NF-a to nije slučaj. Skoro sve u vezi s Frontom još je nedovršeno, počevši od sastava Predsjedništva, budući da je obznanjeno da ovaj organ može imati do 33 člana, a sada raspolaže tek trećinom hipotetičkog sastava. Takođe, kao bog zna kakvo ostvarenje, pomenuto je da NF u ovom momentu može imati najmanje 30 gradskih i opštinskih odbora, što i nije naročito impresivno, ako se zna da RS ima 64 jedinice lokalne samouprave i da je, faktički, polovina Srpske još nepokrivena kadrovima stranke u nastajanju.
Golub na grani
Sve to znači da je Trivićeva požurila da postavi partiju na kakve-takve noge. Prvi naredni izbori, lokalni u 2024. godini, još su relativno daleko, pa to sigurno nije motiv. Prije će biti da je riječ o želji da se iskoristi dosadašnja medijska pažnja, koja bi svakako mogla da splasne da se čekala, recimo, jesen ove godine, kao dovoljan period da se uobliči stranački mehanizam na čitavom prostoru RS, uz kompletirane organe NF-a. Ali, i ovako je bar jedan popunjen, pošto Glavni odbor Narodnog fronta trenutno ima 139 članova. Mada, cinici bi primijetili da su, po svemu sudeći, svi dosadašnji vlasnici članskih karata Fronta uključeni u GO, kako bi neupućeni obični smrtnici bili impresionirani brojnošću ekipe.
Ipak, ni tolika „masovnost“ nije bila dovoljna da u NF-u ostanu Saša Lazić – Medo i Aleksandar Petković. Iako su u seriji objava Jelene Trivić na društvenim mrežama bili najavljeni kao budući aduti Fronta, ispostavilo se da nisu u stranačkom predsjedništvu, a po svemu sudeći ni u članstvu. Iako nije bilo javnih polemika, vrlo je vjerovatno da je gradski odbornik i jedan od tri početna kopredsjednika pokreta „Banjaluka zove“ Saša Lazić ostao uzdržan prema NF-u zbog različitog odnosa prema posljednjim dešavanjima u Beogradu. Jer, Trivićeva već izvjesno vrijeme ne krije fascinaciju Aleksandrom Vučićem, do te mjere da je u danima uoči famoznog „najvećeg skupa svih vremena“, 26. maja, najavila da će se pojaviti na mitingu pristalica predsjednika Srbije. S druge strane, Lazić je skloniji onom dijelu matice koji se sada okuplja na opozicionim protestima, što je dao do znanja posljednjim objavama na društvenim mrežama.
Kada je u pitanju Petković, kod njega očito nije bilo takvih krupnih tema, pa se činjenica da je odustao od NF-a u posljednjem momentu prije može označiti kao procjena da mu više odgovara vrabac u ruci sa učešćem u neobičnoj i nestalnoj novoj većini oko Draška Stanivukovića u Banjaluci, nego golub na grani sa participacijom u tek formiranom NF-u. Posebno ako se ozbiljno shvate njegove tvrdnje da će se politički pasivizirati po isteku aktuelnog mandata, a nema razloga da se ranijem odborniku SDS-a u Banjaluci ne vjeruje kada pomene da razmatra i tu varijantu.
Naravno, mnogi pogledi bili su usmjereni i na izbor gostiju iz Beograda, odnosno na to koga će Aleksandar Vučić poslati na osnivačku skupštinu NF-a. Pristigli tandem nije bio impresivan. Pojavili su se Adam Šukalo i Marija Obradović. Šukalo odnedavno ima titulu savjetnika za regionalna pitanja u kabinetu predsjednika Srbije, ali, ovo zvanje, iako zvučno, nema specijalnu težinu, prije svega zato što podrazumijeva savjetovanje osobe koja uopšte nije zainteresovana za tu vrstu usluga, pošto se, naravno, u sve moguće lokalne, regionalne i globalne probleme razumije najbolje na svijetu.
„Dionice“ Marije Obradović u Vučićevom okruženju kotiraju još slabije. Iako je još uvijek potpredsjednica SNS-a, njen mandat je na izmaku i male su šanse da će biti obnovljen, posebno ako se naprednjaci „utope“ u predviđeni „Narodni pokret za državu“. Ona jeste bila poslanik u tri skupštinska saziva, kao i ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu u prošloj vladi. Međutim, nije opstala u posljednjoj rekonstrukciji, a i dok je bila na čelu tog resora više je zapamćena po dva krupna gafa, nego po nekakvim „reformskim zahvatima“. U jeku epidemije korone, pripadnici MUP-a su zaustavili njeno službeno vozilo zbog neovlaštenog korišćenja rotacionih svjetala, na šta je ona reagovala histeričnim ispadom, pozivom direktoru policije sa lica mjesta i gardom „znate li ko sam ja“, što nije pokolebalo patrolu. Takođe, kasnije se ispostavilo i da je Marija Obradović suvlasnik farme u Gakovu kod Sombora, formalno namijenjene uzgoju svinja, a nezvanično i drugim poljoprivrednim kulturama, poput 2.000 stabljika marihuane, nađenih na tom imanju.
Obradovićeva je, nema sumnje, svjesna da su joj dani u vrhu SNS-a odborojani, pa se na skupštini NF-a prisutnim obratila sa nekoliko opštih mjesta, a zanimljivo je da je riječi pažljivo birao i Šukalo, ne srljajući sa obećanjima bezrezervne podrške, što ne liči previše na njega, ako se uzme u obzir žestoka retorika po kojoj je zapamćen u posljednjoj fazi boravka u RS, naročito dok je, kao poslanik u NSRS, bio povezan sa protestima „Pravde za Davida“.
Tome treba dodati da i famozni Dejan Slijepčević, Gačanin stacioniran u Novom Sadu i neoficijelni vodeći donator NF-a, iako ima neupitne poslovne pozicije sa kompanijom GAT, ne može da zadrži vlastiti fudbalski klub u prvoj ligi Srbije, inače uglavnom neregularnoj i politički „izbaždarenoj“. Ako se sve to ima u vidu, jasno je da je šema NF – SNS prilično jednosmjerna, te da je riječ o još jednoj političkoj „neuzvraćenoj ljubavi“. Iako se predsjednica NF-a nije libila da u proteklim mjesecima stranku predstavi, maltene, kao jedinu licenciranu fiijalu naprednjaka u RS, teško da mogu računati na bitniji status od Vučićeve monete za potkusurivanje sa ove strane Drine, odnosno još jednog povoda za specifičnu vrstu humora koju predsjednik Srbije upražnjava u javnoj i tajnoj komunikaciji sa kolegom na čelu Republike Srpske.
Trend bježanije
Pošto se nazire „mrka kapa“ za fanove Vučićevog snažnog upliva u političke tokove RS, ni za sve rijeđe poklonike ozbiljnih programskih sadržaja u Srpskoj nema baš mnogo povoljnih vijesti. Predočena osnovna načela Fronta su prilično stereotipna, a nije na odmet izdvojiti tek poruku o evropskoj, ali ne i atlantskoj orijentaciji NF-a. Rusija se nigdje ne pominje, o njoj je vjerovatno sve rečeno u Jeleninom intervjuu za beogradski „Euronews“ prošle jeseni, kada je pomenula da bi, u slučaju da dođe u priliku da odlučuje o tome, razmotrila i pridruživanje zapadnim sankcijama Moskvi. To jeste legitiman stav, baš kao i izborni rezultat od, recimo, dva odsto glasova u RS, ali u situacijama kada se takva orijentacija iznese prije izlaska građana na birališta, a ne poslije tog čina.
Ako ništa drugo, Jelena Trivić je uspjela da formira političku organizaciju na čijoj osnivačkoj skupštini se nije pojavio nijedan predstavnik drugih opozicionih partija, iako je bilo mnogo onih koji su naivno povjerovali da bi to bilo logično, s obzirom na identičan status u RS. Međutim, nesuđena predsjednica Srpske je potezima u proteklim mjesecima uspjela da iznervira sve lidere nominalno bratskih i sestrinskih grupacija, do te mjere da su u danima uoči skupštine NF-a redom odustajali od druženja u „Staroj Adi“.
Branislav Borenović je procijedio da je trendu bježanije u NF podleglo samo 15 od 133 člana Glavnog odbora PDP-a. Milan Miličević se maltene vratio sa pola puta do znamenitog restorana u vlasništvu opravdano odsutnog šefa banjalučkog odbora SDS-a Milana Radovića, kada je čuo za transfer njegovog dosadašnjeg poslanika Aleksandra Trninića, te je poručio da je na taj način ipak „pređena crvena linija“. I Nebojša Vukanović je prestao da „guta knedle“ u komunikaciji sa Trivićevom i izgovorio sve što mu je na duši.
Međutim, svi oni su beznadežno zakasnili sa negativnim kvalifikacijama NF-a. Jer, efektno ime stranke na političkoj sceni RS predstavlja 99 odsto obavljenog posla. To je dobro poznato SNSD-u i PDP-u, jer im je sve krenulo kao po loju čim su smislili upečatljive nazive, iako ni do danas nikome, pa ni kreatorima, nije sasvim jasno kako socijaldemokratija može da bude „nezavisna“, a progres „demokratski“.
U kvalitetnom izboru etikete prilikom formiranja NF-a nazire se odgovor na dilemu – ko će biti gubitnik, a ko pobjednik u predstojećoj jagmi za opoziciono profilisane glasače u RS. Nažalost po SDS, PDP i Listu za pravdu i red, oni će morati da se zadovolje mrvicama. Za utjehu, slična sudbina čeka i stranku Milorada Dodika. Bar ako se imaju u vidu rezultati prethodnog Narodnog fronta koji je djelovao na ovom prostoru. Naime, NF pod vođstvom Josipa Broza dobio je 1945. godine 90,48 odsto glasova, a 1950. još više – 94,2 procenta. Zatim su prestali da se nadmeću sa imaginarnim konkurentima, pa su se posvetili isključivo širenju članstva.
Koliko im je to išlo od ruke, pokazuje podatak da je Socijalistički savez radnog naroda, kao pravni nasljednik Narodnog fronta u SFRJ/FNRJ, uoči raspada Jugoslavije 1990. imao čitavih 13 miliona pripadnika od ukupno 23,2 miliona stanovnika. Pri tome je sasvim nevažno to što većina zavedenih u evidencije SSRN uopšte nisu bili svjesni da se tretiraju kao aktivisti ove asocijacije. Isto tako, sasvim je nebitno što je „Narodni front“ nakon više od četiri decenije u političkom muzeju revitalizovala Jelena Trivić, ista ona osoba koja je za generala Dragoljuba – Dražu Mihailovića ne tako davno rekla: „Najmanje što možemo da učinimo za njega jeste da ga se ne stidimo“.
Ovakvi afiniteti su toliko revoltirali njene pojedine ranije kolege iz poslaničkog kluba PDP-a u NSRS, a posebno jednog, zapamćenog po zavrtanju ruke Nebojši Vukanoviću u hodniku parlamenta Srpske, da je u internoj komunikaciji sa članstvom Jelenine bivše partije kao njen ključni grijeh navodio upravo „četništvo“. Jeste, malo je neobično da je taj čovjek podjelu iz Drugug svjetskog rata označio kao centralnu untarstranačku temu u dvadesetim godinama 21. vijeka. Ali, sada je postmoderno doba, pa poklonici Ravne Gore ne ubacuju gumene kuglice u „ćorave kutije“ kao 1945. godine, već imaju mogućnost da glasaju za svojevremeno rivalski, a danas kompatibilni Narodni front.
Baš kao što i gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović ima priliku da napokon otkrije političke karte i pređe iz SDS-a u NF. Sa namjerom da to i učini, krenuo je pješke iz Semberije u Banjaluku. Kada stigne, usput će uputiti razne ultimatume Vladi RS, ali, glavni cilj mu je da dođe na vrijeme na izbornu skupštinu Narodnog fronta. Održana je dan prije njegovog polaska? Koga je briga za takve sitnice – ako Draža može posthumno da bude ideološki „prepakovan“ u Narodni front, ni Petroviću nije problem da retroaktivno bude jedina stvarna senzacija na osnivačkoj skupštini NF-a.