Na kafu kod “KENJCA”

TREBINJE – Svuda na svijetu može vam se desiti da naiđete na nekog magarca, ali na kenjca možete naići jedino u Hercegovini. Kod nas neko uvijek ispadne kenjac ili je umoran k'o kenjac, a poneki i lipše dok trava ozeleni. Do sada jedino nije zabilježeno da je neko kod kenjca mogao, na primjer, da popije piće. Ali u Trebinju je odnedavno i to moguće.

kenjac3
Kafe “Kenjac” (FOTO: Moja Hercegovina)

Trebinjci Nikola, Srđan i Koka prije nešto više od mjesec dana došli su na ideju da otvore bar pod nesvakidašnjim imenom – „Kenjac“. U razgovoru za naš portal šaljivo kažu da je ideja za ovakav naziv došla spontano, s obzirom na to da svaki od njih trojice ima preko 30 godina, a dvojica još uvijek nemaju posao u struci.

– Htjeli smo da pokrenemo nešto drugačije, nešto što je van klišea. Nekad je Trebinje bilo prepoznatljivo po kafićima, a poslednjih nekoliko godina, uz male izuzetke, sve je postalo jednolično. Ljudi su, kako bi političari rekli, u apatiji, uljuljani su i ne mogu da se probude. Mi hoćemo da im pokažemo da treba da budu drugačiji, da se pokrenu i dozvole sebi da budu ono što jesu – objašnjava Nikola.

Nikola Benderać (desno) (FOTO: Moja Hercegovina)
Nikola Benderać (desno) (FOTO: Moja Hercegovina)

Enterijer lokala nije ništa manje karakterističan od samog naziva. Mahom drveni namještaj, zelenilo i mnoštvo fotografija, sve uspješno „spakovano“ u tridesetak kvadrata. Osim Odri Hepbern, Džima Džarmuša, Čarlija Čaplina i drugih kultnih ličnosti, zidove krase fotografije magaraca iz raznih zemalja. Posebna među njima, napravljena baš u Trebinju, prikazuje magarca koji stoji na ulici svezan za saobraćajni znak za zabranu parkiranja (prva pomisao koja mi prolazi kroz glavu Dobrodošli u Hercegovinu). Tu su i magarci iz Avganistana, koji su, logično, postali kenjci čim su dobili svoje mjesto na zidu.

Vlasnici kažu da su zadovoljni kako su ljudi prihvatili otvaranje „Kenjca“, kao i da su iznenađeni što je ova ideja našla odziv kod ljudi raznih generacija, te da je to pokazatelj da Trebinju fali različitih sadržaja. Za jednoličnu atmosferu i apatičnost koja vlada u gradu prvenstveno „krive“ veliku nezaposlenost i manjak kulturnih dešavanja.

– Mi naš grad nazivamo Gradom kulture, a ljudi nemaju priliku da osjete šta je to. Bioskop ne radi, pozorište ima predstave povremeno, ali rijetki su oni koji ga posjećuju. Isto važi i za Dom kulture. Potrebno nam je više različitih sadržaja i više truda da se oni podrže i održe. Zato je baš sada vrijeme da se kenjac probudi i kaže da je dosta, da je umoran i da ne može više da nosi teret, pogotovo tuđi. Tuđ teret je to što je previše ljudi na Birou, i što nemaju nikakvu šansu za napredak. Naš kenjac nosi tuđe breme, jer ga je gazda prevario, pa je posao koji je radio propao, a on ima porodicu – naglašavaju oni.

Nikola, Srđan i Koka dokazali su da doskočica „sve se može kad se hoće“ nije samo prazna fraza i da treba neumorno slijediti svoje ideje. Zato i onaj kenjac, iako vuče svoj teret, ipak ide naprijed. Ponekad ni sam ne zna kako, ali uspjeva, jer njegova upornost je jača od svega.

Jelena Denda Borjan

Tagovi:
Autor