Na kafi sa Žarom Janjićem: Opančar Slobodan Popović iz Ljubinja

U slavu modernih vremena i cipela ushićeni pesnik je zapisao: “Djeca bi nam propala da nije cipela za stopala”. O opancima, prethodnicima tih cipela, nije rekao ni riječ. Pa opet, ta stara obuća, bitiše, preživljava – i ne propada – ni u ovim decenijama informatičke revolucije. Zašto, kako i u kom obliku opstaje, pokušao sam saznati prilikom posjete Ljubinjcu Slobodanu Slobi Popoviću, jednom od četiri aktivna opančara u cijeloj Hercegovini.

Opanak je opstao i u globalnom selu: Slobodan Slobo Popović
Opanak je opstao i u globalnom selu: Slobodan Slobo Popović

Niko nije savršen. Pa ni velike sile, uprkos bjesomučnoj propagandi. Avion jedne od njih, britanski, tokom Drugog globalnog rata, neočekivano se stropoštao u ljubinjskoj planini Iliji, a mještani potplaninskog sela Bjelošev Do, dovukli mu dolje krilo – i upotrijebili kao vrata za torinu!

Mnogo godina kasnije, tražeći to krilo savezničkog aviona u novoj ulozi, podrobnije sam upoznao Slobodana Slobu Popovića, vozača nekoliko ljubinjskih firmi, koji će mi, stojeći pred rodnom kućom (druga mu je u gradu) u Bjeloševom Dolu, bez okolišenja reći:

– Prošao sam cijelu bivšu Jugoslaviju, ali tvrđeg sela od ovog u kom sam se rodio, nisam vidio! Šta ćeš. Sudbina mu, valjda, tako naoputila. Kao i onom avionu da se gore sruši…

Baš tako “naoputila” kazao je Slobo, oputeći pri tom jedan osrednji opanak, usavršavajući vještinu što ju je od oca kao dječak naučio u vrijeme kad su svi đaci iz Bjeloševog Dola, Kruševice, Krajpolja, Vođena…u ljubinjsku osnovnu školu dolazili u opancima. Odnosno, još jasnije kazano, kad su od odraslijih dječaka u toj školi, samo dva – tri iz samog Ljubinja, čiji su očevi bili činovnici i direktori, imali cipele. Mnogo je dijete tad i samo sebi plelo tu obuću, ali bi vještinu zaboravilo i potisnulo čim bi u životu došlo do druge, savremenije – do cipela, patika, čizama… Iščililo je to u napretku i novom vremenu, toliko neosjetno, da niko nije ni zabilježio koji je to posljednji ljubinjski đak – pješak koji je na nastavu stizao u opancima! Opanak je tako ostao samo u starim pjesmama, na čije su ih čitanje primoravali nastavnici srpskohrvatskog jezika i književnosti. A i tamo je djelovao kao nekakav relikt oskudice, siromaštva, čemerne seoske tuge i nedaće.

Znao je to Slobo prilikom onog našeg susreta i mnogo bolje od potpisnika tekućih redova, iskusio sve na sopstvenoj koži, no nekim dubljim instiktom, kakav imaju rukati, prijatni ljudi, širokog interesovanja i solidne opšte kulture, naslućivao je da je to samo – pola istine. U onoj drugoj polovini je trajna, neprolazna ljubav, prema nečem, makar i oskudnom i prevaziđenom, što smo imali u mladosti – čime smo magično ostali vezani za toplu luku djetinjstva. U ovom slučaju bila je to obuća, koju ni u najboljim šoping molovima naglo razbuktalog konzumerizma na Balkanu niste mogli naći! Niko, već rekosmo, nije savršen – ni velike sile, ni njihovi narcisoidni šoping molovi, dogmatski samouvjereni da na svojim rafovima drže sve što je potrebno za ljudsku sreću. Al’ sreća je (srećom) rastegljiv pojam!

slobodan_popovic_2– Ja sam, recimo – priča nam danas 67-godišnji Slobodan Popović – bio srećan kada sam, otišavši u penziju 2002. godine, sebi naoputio prvi par opanaka. Čisto onako da ih imam, da ih pronosam kad iz Ljubinja odem u Bjelošev Do, i da se podsjetim šta sam nosio u djetinjstvu. Onda sam po par opleo i ukućanima. Ti su već bili bolji, a i ruke su mi vještije radile…Pa onda prijateljima, pa du onda došle i prve prodaje. Jedni bi veće, drugi manje brojeve, poneko bi za djecu… te ti napravim i razne kalupe za njih. Kalupe od različitog drveta – lipe, bukve, jasena i šta ti ja znam – različitih veličina, od onih za jednogodišnje dijete do broja 48! Malo pomalo, slobodnog vremena, hvala bogu imam, porudžbine krenuše…Nije to sad neka zarada da se hvališ, da se ističeš, ma kakvi, a, opet, drago ti da nekom trebaš, da to ljudi traže, nose, drže kao suvenire…Najdraže pak, što nikad otkad sam prvi par prodao pa do sada, kad razgovaramo, nisam dobio nijednu reklamaciju! Svak zadovoljan, a i ja, iskreno da vam priznam, zadovoljan sam dok radim, dok se prisjećam kako sam prvi put s interesovanjem, još kao dječačić u selu, gledao oca kad je meni oputio prvi par opanaka! Posao moraš voljeti, željeti dobro onom za koga ga radiš, onda te ruke dobro slušaju, moraš, što bi se reklo, i malo duše u proizvod ugraditi. Tek onda je dobro i tebi i onom ko to kupi, u ovom poslu sreća je uvijek sačinjena iz dva dijela, iz tvog – i kupčevog! Novac bude i prođe, ali zato mi ono što sam rekao da nikad do sad nije bilo reklamacija i te kako znači.

Iako je vozač Slobodan proputovao cijelu bivšu Jugoslaviju, opanci koje kroji i plete otkako je otišao u penziju, stigli su mnogo dalje. Po nekoliko pari u Kanadu, Sjevernu Ameriku i Australiju, a jedan par i u Južnu Koreju. Ovaj u Južnu Koreju odnio je Ljubinjac Anđelko Ćuk dok je tamo igrao odbojku, da ih pokaže saigračima i prijateljima kao dio tradicionalne nošnje svog rodnog kraja!

– Mogao bih vam – dodaje naš sagovornik – nabrojati još dosta Hercegovaca što žive i rade po evropskim državama, a željeli su da imaju opanke kao suvenir u svom stanu, da ih podsjete na sopstveno djetinjstvo ili možda na obuću i priče predaka…U svim tim gradovima ima, logično, bolje, modernije, savremenije i ljepše dizajnirane obuće, međutim u opancima, eto, ima neke duše, neke uspomene, nečeg njima samo znanog, zbog čega ih i drže u stanovima na vidnom mjestu. Tamo, najkraće rečeno, nisu zbog svakodnevne upotrebne vrijednosti, za nošenje – nego za gledanje!!!

Zbog posrnuća i potpunog kraha industrijskog kompleksa, opanak u Slobodanovom zavičaju nije izgubio ni prvobitnu upotrebnu vrijednost, čobanluk jednostavno nije mogao biti ugašen, mada je u neko ranije doba izgledalo da će se upravo to dogoditi, a za čobane u krasu opanak je najbolja obuća. Oslanjajući se i na lično životno iskustvo, Slobodan veli da je to zato se u njemu noge ne znoje, što je lagan, što je plata savitljiva, zgodna za hodanje po kamenju – i napokon što ga ne možete poderati za godinu dana, pa makar ga svaki dan nosili!

– Zato mi se i sad – objašnjava – obrati poneki stočar, traži da mu naoputim par opanaka. Zavisno od veličine, cijene se kreću od 50 do 70 maraka. Mislim da su cijene realne, materijali su bolji od svih onih koje smo nekada koristili po ovim našim južnohercegovačkim selima. Niko mi, doduše, nije ni kazao da mu je preskupo. A čim ih poručuju, znači da im se to isplati. Uz to ja sam jedini što se intenzivnije bavim ovim poslom, a ima još ljudi koji znaju oputiti, koji su to u porodici naučili…ta to nam je, otkad znamo za sebe, dio tradicije!

Oni što čuvaju tradiciju od zaborava, kulturno – umjetnička društva, katkad su i za Ljubinje čuli preko Slobodana Popovića. Ne često, katkad sigurno.

– Ovi najnoviji što su mi poručili možda baš i jesu, ovi iz kulturno – umjetničkog društva u Mojkovcu, iz Crne Gore – govori, pokazujući deset parova, pripremljenih za slanje. -Oputio sam ranije i za naše Ljubinjce i druge Hercegovce što žive u Gajdobri, u Vojvodini, dvadeset i tri para, pa za Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, više se i ne sjećam koliko… A, da, za jedno selo, Hrasno, između Gruda i Ljubuškog jednom sam, za potrebe njihovog kulturno – umjetničkog društva, naoputio čak 70 pari! Pomagala mi i žena Olga, i ona se uza me izvještila tom poslu, pa smo radili za KUD Hutovo blato, Buna kod Mostara, ovamo istočnije od Neretve za KUD Zelenoga iz Gacka… Ma sveukupno kad gledaš Hercegovinu, nemaš puno opančara… imaš jednog u Grudama, jednog u Dabru – u Berkovićima, jednog u Bileći, a i Ljubinju sam, u tom pogledu, ja sam… Ne poznajem lično te druge po Hercegovini, ali siguran sam da sam ti tačno rekao…Kao što ću ti tačno reći da sam, otkako se ovim bavim za posljednjih desetak godina, stotinjak pari opanaka poklonio.! Ponekad sam njima darovao i neke poznate ličnosti! Neka. Drago mi je da su im se svidjeli!

Da bi zgotovio par opanaka, opančar Slobodan mora da “iskontaktira više od pola bivše Jugoslavije”. Jer:

Kako do Slobe i suvenira

Svi koji bi eventualno željeli da naruče i kupe opanke od našeg sagovornika opančara Slobodana Popovića, mogu mu se obratiti pismom na adresu: Avenija 4, 88380 Ljubinje, BiH. Ili na fiksni kućni telefon: 059/ 622- 399. Mi sa portala„Moja Hercegovina“ na ovaj način želimo da i njemu i vama omogućimo lakši kontakt. Vama da kupite suvenir ili obuću, zavisno od želje i potrebe; njemu da otprilike sagleda koliko ima vas s tom potrebom i da materijal može nabaviti pravovremeno.

– Gumu za potplatu nabavljam u Sarajevu – od “Save – Kranj”. Špaga je iz Ploča, od materijala za pletenje ribarskih mreža. Kopče iz Novog Sada. Koža iz Beograda… Kožu sam prije kupovao u Rumi, ali oni prestali da proizvode, pa je sad nabavljam iz Beograda, međutim, ni ona nije beogradska nego uvoz iz Italije! Prilikom nabavki služim se koji put internetom, pa se i sam tom podatku nasmijem. Kad si mogao misliti da će ti jednom zatrebati internet da naoputiš par kvalitetnih opanaka? Ovi, uistinu, jesu mnogo kvalitetniji, tvrđi, od onih što ih pamtim iz ranog djetinjstva – za koje se, na primjer, koristila jagnjeća ili jareća koža, koja se onda kod kuće morala štaviti, pa si trebao tražiti staru gumu od kamiona za potplatu… i još niz nezgodnih stvari.

I, evo, ostvarila se brzo proročka najava kanadskog komunikologa Maršala Makluana da će razvijene tehnologije cijeli svijet pretvoriti u “globalno selo” – u kome začas možete stići s jednog kraja na drugi. Ali ni u “globalnom selu” opanak nije nestao. Jer, niko nije savršen! Ima neka tajna veza koja ga u planetarnom životu još održava, makar kao suvenir.

Zato naš sagovornik na kraju sa zadovoljstvom zaključuje:

– Sve što se proizvede, proda se. Pa i opanak… Sudbina mu jednostavno i budućnost “naoputila”!

Autor