Početna  /  Na kafi sa Žarom Janjićem: Branko Bokić, vikend – radnik u Donjem Krtinju
Hercegovina ljubinje Trebinje

Na kafi sa Žarom Janjićem: Branko Bokić, vikend – radnik u Donjem Krtinju

Panorame dobrano liče na one iz vesterna Džona Forda; bez jahača i oblačka prašine na horizontu, ali sa puno duboke i napete tišine, dok Branko priča:

– Komplet ono tamo su ti Krtinjske grede, gledano odavde preko izvora Slavanj, pa na desno, vrhovi su im: Bovan, Orlovac, Stražnjica, Pećina, Čelenka Mala, Čelenka Velika, Gozd, pa onda ono tamo ide prema planini Viduši… Ovdje ti je negdje i čelenka Bukovog potoka, ima dosta tih izvora žive vode, pištalina, manjih vrela. Odnosno, prije ih je bilo mnogo više, a sad se i to smanjilo… Imamo tu i školu, školsku zgradu, najčudniju u Hercegovini, jer u nju nikad nije kročila đačka noga! Kad je ozidana i dovršena, centralna osnovna škola iz Ljubinja omogućila je prevoz učenicima odavde, tako da je ova zgrada postala višak, a mi je i dalje zovemo – škola.

krtinje_foto_moja_hercegovina
Krtinje (Foto: Moja Hercegovina)

Branka ne pitamo za prezime. Znamo da je Bokić. U oba Krtinja, Donjem i Gornjem, odvajkada su svi Bokići. A opet (gle!) i nisu tako bliski. Žene se među sobom i vele da ima sada sedam brakova Bokića i Bokićki, onih, da se malo našalimo, u kojima nevjeste ne mijenjaju prezimena!

– Branko, ko osim tebe živi ovdje u Donjem Krtinju, gdje razgovaramo?

– Ja ne živim ovdje, živim u Trebinju. Ovdje sam rođen… U Donjem Krtinju trenutno ne živi niko, sve su kuće prazne! Da nije proljećni vikend ne biste ni mene sreli. Mi neki u proljeće i ljeti obrađujemo okućnice vikendom, ali ovdje niko ne živi… Odavde su se u Ljubinje odselili Dušan, Branko i Ranko, Gojo, Radivoje i Veljko, Neđo, Petruša, Milovan, Rajko, Neđo, još jedan Milovan iz ove kuće ovdje, Željko… a u Trebinje: naša porodica, to jeste Slavkova, gore Janko, zatim Obrad, Nikola i Neđo… A znatno ranije odavde je odselio i onaj Bokić što je bio direktor škole u Trebinju…

– Mi ćemo malo kasnije i u Gornje Krtinje. Koga ćemo tamo naći?

– Naći ćete Milorada, on je trenutno kod kuće, možda i ovoga Veljka što namjerava tu da ore traktorom. I, ne znam još… a ja, Rada i Cviju, oni su bolešljivi, pa će vjerovatno biti kod kuće. Ma, u cijelom Gornjem Krtinju živi samo osmoro čeljadi. Njih osmoro je tu za stalno!

Poslije vožnje do Domaševa, pješači još 10 kilometara do svog imanja: Branko Bokić u Donjem Krtinju
Poslije vožnje do Domaševa, pješači još 10 kilometara do svog imanja: Branko Bokić u Donjem Krtinju (Foto: Moja Hercegovina)

U hladnijem periodu godine, naš sagovornik Branko Bokić, zaposlen u “Svislajonu”, jednom mjesečno dođe iz Trebinja da obiđe ovu donjokrtinjsku kuću i okućnicu, u toplijem dijelu godine čini to češće. Vikendom, naravno, a zavisno od toga šta poslovi na selu od njega zahtijevaju i koliko mu to obaveze u firmi dopuštaju. Doći do Donjeg Krtinja iz Trebinja, gdje živi sa suprugom i dvije kćerke, nije mu lako; automobil nema, ne vozi:

– Nekad se prebacim s onim Jankovim sinom što radi u Telekomu, a najčešće pješke. Do Domaševa imam autobus, onda odatle pješke. Od Papića kuća do ovamo je devet kilometara! Ha, ima sat i po hoda do ovamo! Da je lakše možda bi i supruga i kćerke češće izašle ovamo, ovako svi skupa izađemo ponekad ljeti. Ali dobro je, svi se borimo na svoj način, supruga mi je zaposlena, starija kćerka baš neki dan diplomirala na fakultetu u Banjaluci. Zdravo smo, dobro je… Dobro su mi i roditelji, žive na Jasenu. Samo nek se zdravo, a raditi se mora.

– Svaki put kad dođeš ovdje prisjetiš se i djetinjstva?

– Što se tiče mojih uspomena iz djetinjstva, reći ću vam: osnovnu školu sam završio na Žrvnju, 1978. Pa bilo nas je djece odavde, kolona cijela, od 15 do 20. Poslije, selo je bilo puno omladine. Prisjetim se i kad nas je 45-oro bilo na Žrvnju, na sijelu, Bez obzira na to šta se radilo tokom sedmice, vikendom se išlo na sijelo na Žrvanj, u Gornju i Donju Ivicu, dolazili smo čak i do Kruševice, pa u trebinjskoj opštini do Domaševa, Ljubomira… Svukud. Sijela su bila svake subote, sva sela puna omladine. Išlo se uveče, a kući bismo stizali pred zoru!… Ti putevi danas su zarasli, što se ono kaže – zarasle su stare staze, više se ne zna ni kuda su bile! Ili zarasle ili su po njima, nakon požara, pale nagorjele kukrice… a nema ko više ni da sijeli… Mi smo sijelili u ovoj školi krtinjskoj, u koju đaci, rekosmo, ni nisu ni pošli, a mi je onda, osamdesetih godina prošlog vijeka, pretvorili u omladinski dom. Dolazili su od Ljubinja, od Trebinja, odsvakle su dolazili mladi, bilo ih je nekad toliko da svi nisu mogli ni ući u salu…

Krtinjske grede (Foto: Moja Hercegovina
Krtinjske grede (Foto: Moja Hercegovina

Inače, odavde je do škole na Žrvnju malo duže od 7 kilometara. Svako jutro, sem nedjelje, išli smo u školu; dođi mokar tamo, ponesi nešto da prezuješ, pa na nastavu. I po snijegu smo dosta gazili, snjegovi su znali ostati do aprila! Kad smo bili manji, išli u niže razrede, neko bi od starijih išao pred nama, prtio nam put kroz snijeg, pratio nas… Kad bi bile naročito oštre zime pratilac bi nas čekao na Žrvnju, pa poslije nastave opet dopratio ovamo. Morali smo rano ustajati, po mraku, nosili smo baterije, svijetlili, da ne skrenemo sa staze. U petom osnovne išli smo u dvije smjene. Oni koji su išli u drugu, popodnevnu smjenu, puštali su se s nastave u mrak, pa su oni baterijama svijetlili od škole do kuće. Ipak, mladost je čudo za sebe: sela puna mladih, bilo je zanimljivije, bilo pjesme… nije nam to izgledalo ni tako daleko (nekako mi sad izgleda strašnije dok se prisjećam, i ovo pričam). A kad se vratimo kući, jedi, malo predahni, a ako je obdanica duga – idi čuvaj janjce ili pomaži roditeljima u nečem drugom. Uglavnom, vazda se nešto radilo, vazda su dječje ruke za nešto trebale, a ponajmanje se uzimala knjiga, bogami.

– Šta sad radiš i obrađuješ ovdje uz rodnu kuću?

– Obično nešto oko zemlje, sadim 120 kilograma sjemenskog krompira, 25 kilograma luka, par kilograma česna, nekih još sitnica što trebaju domaćinstvu. Prije par godina posadio sam 75 sadnica pitomih kupina, pa potom bile suše da su me primorale da nabavim pumpu i crijevo za zalijevanje, malo me zezao i zec, neke mi oglodao, ali nadam se da će na ovom što je ostalo, a dosta je ostalo, biti optimalan rod ove sezone. Najviše će ići za porodicu, probaćemo da pravimo kupinovo vino, kažu da je to dobro! Što se tiče donjokrtinjskog područja, na njemu najbolje uspijevaju: krompir, kupus bijeli, bijeli luk. A što se tiče žitarica, prije se sijao ječam i ozima raž, posljednjih godina to ne sije niko, niti može… Raž se mahom koristila za pokrivanje štala. Sada niti ko podiže štale, niti pokriva raževim krovom!

– Ima li ovdje pod Krtinjskim gredama još vikend – zemljoradnika, osim tebe?

– Kad počnu proljećni radovi, dođe nas i desetak; što ovdje, što u Gornje Krtinje.

– Samo spomenusmo, ne dovršismo priču o krtinjskim izvorima.

– Pa što se tiče izvora, zadnjih godina ih je, rekoh, poprilično nestalo. Jedan od jačih je ovaj na Slavnju i onaj u Gornjem Krtinju – Močilo. Močilo jedino presahne ako je baš duga žega i suša. Ako nije velika suša, bude vode tokom cijele godine. Slavanj se koristi obično za stoku, eno dolje i Veljko Bokić ima štalu, pa koristi i vodu; na Slavnju ima i bunar, ozidan… Gornje Krtinje, opet, svi sem Milorada, doveli su vodu u kuća sa onog Močila! Prvo su selo u ljubinjskoj opštini koje je imalo svoj mali vodovod. Ko bi god ovamo došao iz Ljubinja prvi put, baš bi ga to začudilo, jer i sam znaš kako je Ljubinje nekada oskudijevalo vodom.

Moja Hercegovina na izvoru Močilo
Moja Hercegovina na izvoru Močilo

– Prema kazivanjima, Bokići su u Krtinje (koje je prije pripadalo trebinjskoj, pa 1957. pripojeno ljubinjskoj opštini) doselili sa Domaševa?

– Da. S Domaševa su doselili ovdje, s tim što je jedna porodica otišla na Žrvanj, a s tom je naša kuća bliska. To su, na Žrvnju, Majo i Rajko Bokić.

– A gdje su se poslije raseljavali ljudi odavde?

– Ja imam tri strica i tetku koji žive u Kleku kod Zrenjanina. Rođeni ovdje, pa otišli. Najstariji stric mi se tamo zvao Rajko, umro je, na žalost, zimus, u januaru. Tamo su Mišo, Peko i Gojka… Dolazili su oni ovamo dok im je majka, to jest moja baba, bila živa. A, bogami, ovako sad dođu samo kad neko umre… U Zmajevu je živio Rajko – i on je umro… Ima još ljudi naših u Ravnom Topolovcu, u Beogradu… U inostranstvu ima ovih mlađih: Dejan u Rusiji, Milenko u Rusiji, Rajo u Švajcarskoj, Žara u Grčkoj, Milenko u Hrvatskoj…

– Težak život goni ljude odavde? Krtinje, čuo sam. ime i nosi po krtoj zemlji?

– Ne znam, iskreno, po čemu je Krtinje dobilo ime. Znam, kad se sve sagleda, baš je bio težak život: ljudi su orali s volovima, nije bilo mehanizacije, pa onda poslije sa konjima. Najčešće se živjelo od palice drva, brala se drva po nepristupačnim terenima, gonilo se na konjima daleko. Nije bilo ni puta… To je bio najteži posao, a radio se kad ne bi bilo poslova oko krompira, žita, sijena. Za umor i žuljeve te niko nije pitao. Težak život. Težački.

– A težaci, Branko, evo do posljednjeg otišli iz Donjeg Krtinja, neko na “onaj svijet”, neko u bijeli svijet – bliže kakvim bar malo ugodnijim dolinama i kotlinama. Kako ti je kad dođeš sam u potpuno pusto selo?

— Pa, evo, ovako: roditelji su mi ima sedam godina odselili na Jasen kod Trebinja. Ja od tada dolazim sam ovdje i radim ovo zemlje… Isprva mi je bilo malo neprijatno. Gdje god pogledaš, svaki onaj vrh na Krtinjskim gredama, svaka ova kuća, svaki predmet oko nje, mami ti neke uspomene, neko sjećanje, a nigdje glasa ni čovjeka oko tebe! Tišina duboka, i napeta… baš neprijatno. Onda vremenom, ta napetost počinje da labavi, popušta, da se onaj njen nevidljivi led kravi – i navikneš se. Privikneš i na to.

Shvati tako Branko Bokić da je ona bučna rijeka života i mladosti ispod Krtinjskih greda otekla zajedno sa vodama Bukovštaka, tamo ka nizinama i nepovratno, i da se onaj život, kao ni te vode, ovamo više ne mogu vratiti. A iz onog što je ostalo, iz onih kuća i okućnica, izbija još mrvičak topline, poput zapretenog žara u ugašenom ognjištu, čija blaga toplina još zrači ispod pepela – i, uprkos nevidljivosti, nekako prijatno grije. Iako na puškomet okolo nema ni čovjeka, ni glasa… A kuća zavičajna, eto, ima i tu moć.

0 Shares
Copy link
Powered by Social Snap