Početna  /  Muk… Suze… Zbogom Bobo! (Dim-di-ri-di-ri-di-dam!)
Izdvajamo Teme i komentari

Muk… Suze… Zbogom Bobo! (Dim-di-ri-di-ri-di-dam!)

Juče je preminuo Božidar Bobo Vučur, danas je sahranjen a već odavno je ušao u krug besmrtnih…

Svjedoci smo da se u današnje vrijeme mnogi (samo)proglašavaju velikanima, a ”velikani” našeg doba obično nemaju nikakve ili imaju vrlo malo zasluga pa se lupom traže detalji iz biografije koji bi potvrdili mišljenje da se radi o zaslužnim građanima… A ti novokomponovani zaslužni građani časte se međusobno titulama počasnih, izvanrednih i zaslužnih po principu ”ja tebi serdare, ti meni vojvodo”. Istinskim velikanima ne treba status velikana jer oni to jesu i biće, i to baš zbog toga što su njihova djela prepoznata i priznata i niko ih ne može osporiti… Takav, istinski velikan, bio je i Božidar Bobo Vučur. I najveći laik će, na pomen  Bobovog imena, znati na prvu nabrojati bar neke zasluge i djela, a oni upućeniji će, koliko god se trudili da nabroje sve, u moru djela i zasluga, sigurno propustiti štošta. Bio je veličanstven muzičar, sjajan prijatelj, u profesionalnom smislu dokazao se radom u trebinjskoj Muzičkoj školi, čiji je bio i direktor te višegodišnjom ulogom muzičkog urednika Radio Trebinja. Njegove kompozicije su često bivale dio najznačajnijih festivala narodne i zabavne muzike u bivšoj Jugoslaviji, a nerijetko su osvajale i priznanja i pobjeđivale na značajnim festivalima nekadašnje zemlje koju sada zovemo region. Dao je ogroman doprinos Đurđevdanskom festivalu, na kojem se svake godine, još od onih ratnih, kada je festival začet, morala naći bar jedna kompozicija Boba Vučura. Idejni je tvorac festivala Zvon zvonke pjesme koji se preko 20 godina održava u Trebinju, sa ciljem afirmacije dječijih vokalnih i muzičkih talenata. Kad već govorimo o festivalu Zvon zvonke pjesme, iskoristio bih priliku i apelovao da se ubuduće, ako će ovaj festival nastaviti živjeti, nazivu doda ”Bobova djeca” ili nešto slično. Komponovao je muziku za više TV drama, pretežno u produkciji TV Sarajevo, a izuzetan je bio i kao kompozitor muzike za pozorišne predstave, a potvrda toga su tri osvojene Zlatne maske za autorsku muziku na trebinjskom Festivalu festivala, nasljedniku predratnog Festivala jugoslovenskih dramskih amatera. Gotovo nevjerovatno zvuči jedna crtica iz Bobove biografije u kojoj se kaže da je Zdravko Čolić, tada pjevač sarajevskih Ambasadora, na njihovom prvom singlu i svom debitantskom predstavljanju jugoslovenskoj publici, otpjevao pjesmu ‘’Zapjevaj’’ koju je napisao tada petnaestogodišnji Božidar Vučur. Neću se ni truditi nabrojati sve ono što je Bobo (u)radio i po čemu će ostati upamćen ne samo na lokalnom, trebinjskom nivou, već mnogo šire… Trudiću se da ovaj svojevrsni In memoriam bude iz ugla mog druženja sa Bobom i nekih mojih impresija o Bobu, a do kraja teksta otkriću vam i jednu tajnu u kojoj Bobo nije direktni učesnik, ali koja mnogo govori o tome kakav je Bobo bio… Pa da krenemo…

Volio sam Boba! Čuj volio… Volim ga još! Nismo se konstantno družili, ali svaki sekund u njegovom prisustvu bio je vanvremenski. Sada, kada ga više nema (bar u ovom ovozemaljskom životu) znam da bi, sve da smo se viđali svakodnevno, i to bilo premalo…

Volio sam ‘’svratiti’’ kod njega u njegovu ‘’oazu’’ – kancelariju/studio muzičkog urednika Radio Trebinja. To ‘’svraćanje’’ na pet-deset minuta obično bi potrajalo i po 3-4 sata, osim u rijetkim situacijama kada obaveze ne bi dozvoljavale da se pet minuta pretvori u 180 ili 240, pa i više minuta… Sa velikom radoznalošću ‘’uranjao’’ bih u njegovu fonoteku, miris ploča, starog papira i veliki broj knjiga o različitim muzičkim periodima najčešće su pokretali priču o muzici. A Bobo je o muzici znao sve, što bi se žargonski reklo ‘’Od Silvane do Nirvane’’. Gotovo svaki razgovor sa Bobom je počinjao sa muzikom, a završavao ko zna gdje, a oni razgovori koji nisu počinjali muzikom obavezno su završavali njenim veličanstvom muzikom i veličanstvenim Bobom. Više puta mi je pričao o trebinjskoj muzičkoj sceni, njegovim ‘’Neosima’’ i brojnim VIS-ovima (vokalno-instrumentalnim sastavima) tog vremena. Dogovarali smo da bude vodič kroz trebinjsku muzičku scenu, od početaka do danas, u feljtonu koji sam namjeravao objaviti na MH. Do realizacije ove ideje nije došlo, pa ni feljton, bar onakav kakav smo zamislili Bobo i ja, nikada neće biti objavljen.

Bobo je bio skroman, nenametljiv i svoj, a istovremeno potpuno svjestan svoje veličine i značaja njegovog djela. O tome svjedoči i Festival festival 2007. godine. Naš, trebinjski ansambl predstavio se sa čudesnom predstavom, kako su je tada mnogi nazivali, predstavom ‘’Don Kihot’’ u režiji Miroslava Ćiše Trifunovića. Ansambl predstava, bogata scenografija, raskošni kostimi, Ćiša je izvlačio maksimum iz nas, a poseban pečat cijeloj predstavi dala je autorska muzika Boba Vučura. Nikada do te 2007. godine trebinjsko pozorište nije pobijedilo na Festivalu festivala, tačnije Festivalu jugoslovenskih dramskih amatera, kako se ova smotra zvala do početka rata. Dodjela nagrada i svečano zatvaranje Festivala, žiri još uvijek nije proglasio pobjednika festivala, došao je tek do Zlatne maske za autorsku muziku. I tada se dešava presedan svoje vrste i odluka koja je uvrijedila i naljutila sve nas, osim njega – Boba. Naime, žiri konstatuje da Zlatna maska za najbolju autorsku muziku nije dodijeljena jer nijedna predstava nije imala originalnu muziku?! Počinjemo glasno negodovati na ovu odluku jer je Bobova muzika za ‘’Don Kihota’’ bila maestralna i smatrali smo uvredljivom konstataciju žirija da iz gorenavedenih razloga ne dodijeli Zlatnu masku za autorsku muziku. Nakon ove odluke stručnog žirija dolaze i ostale odluke, među kojima i te da se Zlatna maska za kostime dodijeli Ivani Sudar, a Zlatne maske za najboljeg glumca i glumicu Željko Miloševiću i Mariji Pikić. Zlatna maska za režiju se takođe ne dodjeljuje jer po mišljenju stručnog žirija, koji je u našim glavama već pokazao i dokazao da je ‘’nestručni’’ žiri, nije bilo dovoljno kvalitetnih rediteljskih rješenja. I ovu odluku smo doživjeli kao ‘’udar’’ na nas, tačnije na našeg Ćišu Trifunovića, reditelja iz Valjeva, koji je te godine, pored ‘’Don Kihota’’ režirao i predstavu ‘’Gospođa ministarka’’ valjevskog ansambla ‘’Abrašević’’, a obje predstave su bile sa snažnim rediteljskim pečatom. Posljednja odluka stručnog žirija je ta da se dvije predstave nagrade Zlatnom maskom za najbolju predstavu u cjelini, a jedna od dvije nagrađene je naš ‘’Don Kihot’’. Istorijski trenutak, trenutak koji ćemo pamtiti, urušen je ovim čudnim odlukama. I dalje najviše negodujemo zbog odluke žirija da ne dodijeli Zlatnu masku za autorsku muziku, tačnije negodujemo svi osim autora muzike i jedinog koji je direktno oštećen ovakvom odlukom.

Bobo nas smiruje, kolektivno želimo da se ”prijateljski” razjasnimo sa članovima stručnog žirija. Bobo hladan kao špricer govori: Polako ljudi, biće Zlatnih maski. I nije pogriješio…

Već za dvije godine Bobo osvaja svoju prvu od ukupno tri Zlatne maske za autorsku muziku, a radi se o predstavi ‘’Ševa ili slavuj’’ u režiji Željka Miloševića. Te, 2009. Godine ispravljena je još jedna nepravda – trebinjsko pozorište ponovo biva nagrađeno za najbolju predstavu u cjelini, ali ovoga puta na tronu sami, a pobjedu potvrđuje i žiri publike koji predstavi ‘’Ševa ili slavuj’’ takođe dodjeljuje Zlatnu masku za najbolju predstavu u cjelini. Bobova prva Zlatna maska i ispravljanje velike nepravde učinjene dvije godine ranije. Koliko smo se radovali onoj najsjajnijoj maski, nagradi za najbolju predstavu, toliko smo se radovali i Bobovoj za autorsku muziku.

Nakon dodjele smo sjeli da proslavimo, a Bobo je, ponovo hladan kao špricer rekao: Jesam li vam rekao da će biti Zlatnih maski? Evo vam maske!

Nakon toga je osvojio još dvije Zlatne maske – za autorsku muziku u predstavi ‘’Sluge’’ 2018. godine i za predstavu ‘’Jedan sluga, dva gospodara’’, sljedeće 2019. godine.Za muziku u predstavi ‘’Jedan sluga, dva gospodara’’, Bobo je iste godine nagrađen i na bosanskohercegovačkom festivalu dramskih amatera ‘’Fedra’’.Kako prošle godine, zbog pandemije korona virusa, nije održan Festival festival, čini se da je korona virus još tada izvršio prvi atak na Boba, doduše indirektno, jer je i prošle godine Bobo imao ‘’konja za trku’’ kada je autorska muzika u pitanju, a radi se o predstavi ‘’Znam Denija Rajda’’ koju je Vučur svojom muzikom oplemenio i dao poseban pečat, što je slučaj i sa svim ostalim Bobovim pozorišnim angažmanima. Da nije bilo korone, teško je povjerovati da bi neko uspio prekinuti Bobov niz Zlatnih maski za autorsku muziku. Ove godine je opaka pošast – korona virus, definitivno prekinula Bobov niz, ali nije pobijedila – Bobove kompozicije će živjeti vječno a koroni će već neko dohakati, nema sumnje da neće biti tako…

Koliko je Bobo bio žanrovski svestran potvrđuje i muzika koju je radio za predstavu ‘’Jedan sluga,dva gospodara’’. Kako se radilo o svojevrsnom pank mjuziklu, Bobo se dokazao/pokazao i kao odličan panker uradivši sjajnu muziku i songove koje je otpjevao sjajni Darko Kurtović. Mogao je Bobo, činilo se tako, komponovati sve, ne postoji žanr u koji ne bi zaplivao punim plućima, ponekad leđno, ponekad prsno, ali svaki put graciozno i autentično. Kojim god žanrom da se bavio ili kojom god epohom, uvijek je uspjevao ostaviti lični pečat i ono nešto ‘’bobovski’’ (a moglo bi se reći i bogovski).

Volio sam šetnje sa Bobom. Nakon određenih zdravstvenih problema, kada je odlučio da promijeni neke ružne navike, između ostalog i pušenje, svakodnevno je praktikovao duge šetnje. Uglavnom bi se slučajno sreli i nastavili šetati uz uvijek zanimljive razgovore i teme. Imali smo specifičan odnos koji je varirao između očinskog i prijateljskog i bez obzira što se nismo družili konstantno, nema sumnje da smo bili prijatelji. A imati Boba za prijatelja je ogromna čast!

Da li sam druženje sa Bobom počeo preko druženja sa njegovim sinom Jovanom, kojeg već odavno ‘’svojatam’’ nazivajući ga malim bratom (iako je visočiji od mene 15-20 cm), ili je druženje sa Jovanom dovelo do druženja sa Bobom, nisam siguran, niti je od krucijalne važnosti. Međutim, ono što je važno je to da je Jovan istinski nasljednik tate Boba, muzičar za neka nova vremena i momak koji sjajno pliva u svim žanrovima. Jovana pominjem jer je bitan u nastavku priče, a i zbog analogije sa Bobovim muzičkim darom.

Čuo sam da je Bobo bolestan. Dijagnostifikovan mu je karcinom pluća. Primio je hemoterapije, informacije koje su dolazile do mene i nisu bile toliko mračne. Posljednji put sam vidio Boba u Gradu sunca, prije mjesec-mjesec i po, kada je sa svojom suprugom Brankom šetao. Zatičem ga u pauzi šetanja, prilazim, prilazim oprezno, usporenim koracima, pribojavajući se da ću vidjeti Boba onakvog kakvog ne želim da ga vidim – izmorenog od bolesti… Ma kakvi! Pravi Bobo, pozitivan, vedar, smijemo se, govorim mu da bude jak. Govorim mu ‘’Bobo bolan, zajebaćeš ti rakonju, ne može on tebi ništa’’. Osmijehom odobrava. Smijemo se i rastajemo. I dalje tvrdim da bi Bobo savladao ‘’rakonju’’ da nije stigla i korona… Jedan na jedan sa Bobom ni kancer  ni korona ne bi imali šanse…

Saznajem prije nekoliko dana da je Bobo u bolnici u Istočnom Sarajevu i da je pozitivan na korona virus. Izbjegavam danima da zovem Jovana, samo jednom smo se čuli kada sam saznao za kancer i nakon toga sam želio da ga poštedim pretpostavljajući da ga mnogi zovu svakodnevno i raspituju se za Bobišino zdravlje. Juče pišem Jovanu, oko 10:20, pitam kako je Bobo, dobijam odgovor da nije sjajno ali završavamo optimistično, uz dogovor da ćemo držati fige i da će biti dobro. Pišem mu da se drže, da pozdravi mamu i sestru i da tati, ako se čuju telefonom, kaže da nema mrdanja jer mi je ostao ‘’dužan’’ tekst o trebinjskoj muzičkoj sceni, dodajem da mu to kaže kako bi ga malo oraspoložili. Dvadesetak minuta nakon završetka prepiske stiže poruka od Jovana:

Moram ti napisati.

Preminuo je…

Čitam ponovo, pa još jednom… Muk…

Jovo i ja razgovaramo. Nisam bio dovoljno jak da ga utješim, briznuh i ja u plač…

Muk… Suze…

Zbogom Bobo!

Držali smo fige za našeg Bobišu, a on je već tada, kako kasnije saznajem, otišao zauvijek – otišao u zauvijek!

A nakon prve informacije i emocija, tačnije, bure emocija, zamislih petnaestogodišnjeg Boba i njegovu pjesmu ‘’Zapjevaj’’ (koju sam čuo samo dva ili tri puta, a koja se, čini mi se, posloži u glavi kao da sam je poslušao million puta) koju je Čola zapjevao i vinuo se u estradno nebo te 1971. godine. Hiljadu nekih slika prođe kroz glavu, nasmijani Bobo, rečenica ‘’Biće Zlatnih maski’’, konstatacija da su Indeksi, zanemarimo li lični afinitet, vjerovatno najveći inajznačajniji bend ovih prostora, pa mi se provukoše stihovi ‘’Idi sad druže moj’’, pa odjednom ‘’Da sam ja netko’’, kao da je podsvijest htjela reći da sam ja ne(t)ko da ljudi poput Boba nikada ne bi odlazili. A zapravo i ne odlaze… Pa opet ‘’Zapjevaj’’ i onaj zarazni ritam Dim-di-ri-di-ri-di-dam!

Prolaze dani i godine duge,

Vrti se, vrti sve.

Razni problemi i sve što je lijepo

mijenjaju naše sne.

Kad’ kiša pada, ili snijeg se vije,

mirno je mirno sve.

A kad Sunce grane, i obasja Zemlju,

odnosi probleme te.

Dim-di-ri-di-ri-di-dam!

Zapjevaj sa mnom,

jer to je pjesma za tebe!

Dim-di-ri-di-ri-di-dam!

Ooooo, to je pjesma ta!

I da, baš kao što je napisao tada petnaestogodišnji Bobo, to je pjesma ta i njegov život treba posmatrati kao pjesmu koja nema kraja. I treba zapjevati sa njim jer sa Bobom je vječnost zagarantovana. Pjesmu ”Zapjevaj” na svojim nastupima izvodili su i Neosi…

PS Obećao sam vam otkriti jednu tajnu na kraju teksta. Godina 2016. Lokalni izbori. Prvi put se susrećem sa presretanjem ljudi, neznanih i znanih i otvorenog pitanja tipa ‘’druže, na listi sam ______, mogu li računati na tvoj glas’’, ili ‘’Igi brate, tu sam na listi, pa mogu li računati na podršku’’, i da ne slažem, sa svake liste su mi prilazili i pitali za glasove, a ja svima (i onima koji su me malo, ali i onima koji su me još manje poznavali) odgovarao otprilike: U, neka si mi rekao/rekla, hoću obavezno… Neka ideja koja mi se tih dana vrzmala po glavi je da zaokružim sva imena koja su mi prilazila pa da im nakon izbora, kako koga budem sretao, govorim da sam glasao za njega, ali i za onus a one liste, onoga iz opozicije i tako u nedogled… Slagao sam ih na kraju sve, a plan mi je pokvario Bobo, a da toga nije ni bio svjestan. Naime, dolazim na biračko mjesto, pogledom šaram kandidate koje ću pošarati i odjednom mi se pogled zaustavi na imenu Božidar Bobo Vučur. Dileme više nije bilo! Glasaću za čovjeka kojeg volim a koji me ni u jednom trenutku (a u tome periodu imali smo dosta zajedničkih trenutaka) nije obavijestio o tome da je odbornički kandidat, a samim tim nije ni pitao da li ću glasati za njega. A on je imao pravo da me to pita više no svi ostali koji su me zaskakivali u pokušaju lobiranja glasova, onih koje sam teško mogao nazvati i drugarima (a bilo je i potpunih neznanaca), a Bobiša je bio prijatelj! Ali veliki ljudi ne lobiraju već njihov lik i djelo lobiraju umjesto njega. Nikada ni poslije izbora Bobo nije govorio o izborima, a ja mu nikada nisam rekao da sam glasao za njega, ali su me redom poslije izbora pitali jesam li glasao za njih, svima sam isto odgovarao: Jesam, kako nisam… Ovi koji nisu prošli mi se zahvaljuju a ovi koji jesu jok… Bobo nije i niti bi pitao, a siguran sam da ni mnogo bliži ljudi nego što sam mu ja bio nisu znali za njegovu kandidaturu, a i ako su znali, Bobo ih sigurno nije molio za glasove… Takav je bio Bobo. Njegova djela su govorila o njemu, njegova duhovitost je imala ogromnu moć da i ‘’najkiseliju’’ facu razvuče u najširi osmijeh, a njegova ljudskost i sve vrline nisu prepoznali samo oni koji ga nisu znali. Nažalost, danas bolje prolaze oni lobisti kojima je jedina preporuka to što će sami o sebi nešto lijepo reći, čije su zasluge nikakve a djela još manja. O životu i životnom iskustvu da i ne govorim… To su ljudi koji mijenjaju naše sne, a Bobo je bio i ostao Sunce koje odnosi te probleme…

Dim-di-ri-di-ri-di-dam!

Zapjevaj sa mnom,

jer to je pjesma za tebe!

Dim-di-ri-di-ri-di-dam!

Ooooo, to je pjesma ta!

Igor Svrdlin

 

 

8 Shares
8 Shares
Copy link