MLIJEKO – Grčka tragedija novog doba

Sinoć je u pozorišnoj dvorani Kulturnog centra Trebinje odigrana predstava ”Mlijeko” savremenog grčkog dramaturga Vasilisa Kacikonurisa, u režiji Slobodana Perišića i izvođenju ansambla Banjalučkog studentskog pozorišta. Četveročlani ansambl ispričao je snažnu priču na čijoj je površini emigracija i život porodice koja je otišla u neki novi (da li i bolji?!) život. Ipak, ispod površine je još turobnija priča – priča o (ne)prihvatanju, očekivanjima i reklo bi se kolektivnoj shizofreniji društva koje bolesnim proglašava one koji jednostavno ne žele da se ukalupe. Ne žele ili ne mogu, to je u potrazi za mlijekom, a u bjekstvu od bijelih ruka – manje važno. Šta je priviđenje/opsjena u tuđini ili bolje reći, da li je u tuđini sve oko vas priviđenje/opsjena? Kroz prikaz tročlane porodice koja iz Gruzije dolazi u Grčku, a koju čine majka Rina (Jelena Trepetova – Kostić), stariji sin Andonov (Bojan Kolopić), mlađi sin Lefteris (Aleksandar Ristanović) brutalnom iskrenošću vidimo svijet onakav kakav zaista jeste – svijet u kojem u potrazi sa srećom i boljim životom, često se ne osvrćemo za onim najbližim, ne prepoznajemo njihovu potrebu za ljubavlju i unutrašnjom, mikrokosmičnom srećom. Četveročlani ansambl zaokružuje Kristina Šikanić u ulozi Andonisove vjerenice Nastje (u prvoj postavi, ovu ulogu igrala je Smiljana Marinković). Simbolika mlijeka snažno se provlači kroz cijeli komad a mlijeka zapravo nema – dakle nema bliskosti, ljubavi i svega onoga što dijete dobija činom sisanja. Muzika koju je za ovu predstavu komponovao i prvobitno izvodio Marko Zoranović (sinoć je muziku izvodio Darko Stojić) integralni je, tačnije neraskidivi dio ove predstave. Uprkos činjenici da je ulaz na ovu predstavu (koja se po gradovima Republike Srpske igra u okviru turneje ”Mliječni put kroz Republiku Srpsku”) bio besplatan, sala Kulturnog centra nije bila ispunjena, tačnije predstavu je gledalo stotinjak gledalaca (što opet i nije toliko loše, imajući u vidu da su neke druge ”neestradne” iliti umjetničke predstave, u posljednje vrijeme u Trebinju bilo znatno slabije posjećene). Kako prihvatiti bližnjeg onakvog kakav jeste i živjeti sa tim? Kako je simbolika mlijeka u ovoj predstavi i simbol čežnje za onim odakle dolazimo i da li su bijele ruke uglađene svjetske gospode samo halucinacija ili razlog bolesti mlađeg brata? Ludilo predstava, što bi rekli mladi (ili što bi rekli, da gledaju predstave, čast izuzecima) o ludačkom vremenu u kojem bitišemo i ludačkom vazduhu koji dišemo pa logično i svi ludimo, u svojim tuđinama i otuđenostima…

Mlađi brat Lefteris, u tumačenju fantastičnog Aleksandra Ristanovića, centralni je lik drame ”Mlijeko” – grčke tragedije novog doba. Po emigriranju iz Gruzije u Grčku, dok njegova porodica želi novi život i u novom domu vidi nove mogućnosti, on psihički propada, živeći tačnije hraneći se uspomenama koje mantra poput rituala, boreći se sa dijagnozom koju je, kako se kaže, naslijedio od oca. Ide u školu u kojoj očigledno nije prihvaćen, da bi se vratio u kuću u kojoj, još očiglednije, nije prihvaćen. Vrijeme provodi sa sumnjivim društvom u limuzini, izlazeći i provodeći se, uz obilje alkohola (što za njega i ne predstavlja neki problem, jer terapiju spretno umjesto u usta trpa u džepove). Ristanović gradi lik na tragu Glogovčevog Ivana iz predstave i filma ”Hadersfild”, te gomilom glumačkih minijatura fenomenalno donosi lik nesrećnog Lefterisa. Nesrećan prvenstveno jer je napustio domovinu, a onda i zbog toga što uporno traži ljubav, koju ne dobija ili je dobija na pogrešan način. A majka Rina i brat Andonis, žele mu pomoći, vole ga ali… Uvijek to neko ali gradi svaku porodicu a pogotovo disfunkcionalnu. Majka i brat se jednostavno plaše da prihvate Lefterisa onakvog kakav jeste, uporno se tješeći da bi se on skroz promijenio samo da hoće da ode 15 dana na liječenje. A svi oni znaju da je tih 15 dana samo utjeha i ništa više. Ili bolje rečeno opsjena i ništa više. Ništa ne može promijeniti Lefterisa do majke i brata. Promijeniti tako da se on osjeti prihvaćenim, ravnopravnim i voljenim, kako bi u svojoj bolesti bio srećniji. A toplina majčinog mlijeka, koju Lefteris, po majčinom priznanju, nikad nije ni osjetio, jer mlijeka nije bilo, pošto je Andonis ”sve iscijedio”, ista je ona toplina za kojom Lefteris besciljno traga. Tu toplinu pokušava dokučiti i pokušajima da i on ”iscijedi” majčine grudi, privije se i kao da se želi vratiti tamo otkud je došao, kako u majčinu utrobu tako i u domovinu.

Sve ovo je zapravo centralna linija ove savremene priče, turobne do klecanja koljena i iskrene do iznemoglosti. Tema emigracije jeste na površini, jer emigranti razapeti između stare i nove domovine su poput Lefterisa – otuđeni i na samoću osuđeni!

Ne treba zanemariti ni tragiku majke i starijeg sina Andonisa. Oni takođe pate, ali njihova patnja je ovozemaljska, sa obje noge na zemlji, dok Lefteris pati onako kako ”sumasišavši” samo mogu patiti a oni ”zdravi” nikad ne mogu dokučiti. Andonis podsvjesno želi zaboraviti domovinu, maternji jezik, uspomene i želi novi život sa kćerkom bogatog pumpadžije. Ulazak njegove vjerenice Nastje u njihov život predstavlja okidač Lefterisa koji je najprije oduševljen Nastjom, da bi jedna situacija kada ostanu sami, Lefterisu predstavila ličnu spoznaju o tome da ga svi zapravo posmatraju kao ludog i nikako drugačije. Spletom čudnih, a beskrajno životnih situacija, Lefteris na kraju ipak odlazi na famozno petnaestodnevno liječenje, a Andonis emotivno rasturen ostaje sam na sceni. Da li je taj dugogočekivani odlazak Lefterisa u umobolnicu novi početak ili početak kraja?

Jaku simboliku donose bijele ruke, koje se Lefterisu stalno pričinjavaju, te ljudi koji gore a to niko ne vidi. Najprije koja riječ o ljudima koji gore u prisusutvu drugih a niko to ne vidi. Sjajan je to motiv i metafora baš te otuđenosti, u kojoj svi plamtimo uslijed svojih malih ludila, a to niko ne primjećuje. Cijela planeta je buktinja tih nesrećnih, malih života – života koji tragaju za ljubavlju i svojim mjestom pod suncem.

Andonov i majka Rina u jednom razgovoru pominju bijele ruke i sve te halucinacije koje opsjedaju Lefterisa. Andonov je zabrinut, nije siguran da li njegov mlađi brat pije propisane lijekove, a oboje se tješe da sve to i ”nije nešto strašno”. A te bijele ruke u snažnom finalu predstave zapravo predstavljaju bijele, džentlmenske rukavice gospode koja nesrećnog Lefterisa podvodi gospodi, u nekoj kući, iz koje se Lefteris vraća sav izderan. Da li je i to  Lefterisovo priviđenje ili su baš te bijele rukavice bile okidač njegove bolesti, i da li je opsjena tuđina ili tuđina izaziva opsjenu? Sve to je manje važno u ovoj snažnoj drami Vasilisa Kacikonurisa – drami o tuđini, realnoj i onoj unutrašnjoj, o strahu, potrazi za ljubavlju i prihvatanju.

Jelena Trepetova – Kostić igra snažno lik majke Rine, sa onim blagim ruskim akcentom, kojim kao da prkosi tuđini, u ovom slučaju Grčkoj. Rina balansira između dva svijeta – svijeta starijeg i prilagođenijeg Andonisa i svijeta neprilagođenog Lefterisa. Lijepim glumačkim izrazom, Trepetova – Kostić donosi izvanredan lik. Brat Andonov, u tumačenju Bojana Kolopića, na prvu loptu jeste snažan i riješen da živi novi život punim plućima, ali i on je jedan tragični lik koji, uz silne pokušaje da se izbori sa prilično disfunkcionalnom porodicom, to ne uspijeva. On je zapravo i stvarna žrtva bratovljeve bolesti, koja je prepreka njegovoj vjerenici, a vjerovatno i svakoj budućoj vjerenici (ukoliko je bude).

Lefteris iz svog rituala u kojem legendarni fudbaler dribla sve igrače i staje na gol liniji, grleći se sa golmanom, jer nije ni važno da li je gol ili nije, u koji se potpuno udubljuje, ulazi u stvarni svijet, u koji ga odvodi ljekarsko osoblje psihijatrijskog odjeljenja.

Valja pomenuti i lik (koji ne vidimo) socijalne radnice, preko koje komuniciraju sa novom domovinom, a ta simbolika komunikacije emigrantse porodice sa socijalnim radnikom kao skoro jedini prozor u novi svijet, vjerujem da je više nego jasna. Prvi krešendo predstave je scena u kojoj Lefteris na najeksplicitniji način govori majci da ne osjeća ljubav, da ga niko ne voli, da ne želi biti dio takvog svijeta a koja završava Lefterisovim još jednim pokušajem u nizu da osjeti bliskost kroz majčine grudi i mlijeko kojeg nema… Nakon nje gledamo dvije ispovijesti socijalnoj radnici, poput epiloga kroz koji i nakon kojeg bolje shvatamo i razumijemo i majku Rinu i brata Andonova, da bi nastupio tako snažan kraj, kraj koji bi se mogao nazvati totalnim teatrom, jer tolika količina katarze, bura emocija i trnci koji prolaze kroz tijelo i jesu baš to – TOTALNI TEATAR! Scena odvođenja Lefterisa u umobolnicu, bravura Kolopića koji je fantastično prikazao sav bol koji je uzrokovan tim činom, te cijela ta scena u kojoj mlađi brat pokušava čuti još jednom od starijeg brata da ga voli je spektakularan pozorišni događaj, kojim završava jedna fenomenalna pozorišna predstava!

Igor Svrdlin

Autor