Postavljanje Igora Dodika na funkciju organizacionog sekretara je možda više zasmetalo članovima SNSD-a nego opoziciji.
Ovo u intervjuu za Moju Hercegovinu kaže komunikolog Mladen Bubonjić. U razgovoru za naš portal Bubonjić, između ostalog, analizira opoziciono nejedinstvo i svađe u Banjaluci, ima li u opoziciji u Srpskoj neko ko je kadar da pobijedi Milorada Dodika, suđenje lideru SNSD-a u Sarajevu i kako će se to, prema njegovom mišljenju, odraziti na domaće političke prilike…
Sve su manje šanse da opozicija ima jednog kandidata za gradonačelnika Banjaluke. Ko je za to kriv: Jelena Trivić i Nebojša Vukanović, koji su krajnje isključivi prema Drašku Stanivukoviću, ili pak aktuelni gradonačelnik Banjaluke zbog svoje “simbioze” s Dodikom i SNSD-om?
Nakon kohabitacije, dobili smo i drugu „magičnu riječ“ – simbiozu, koja opisuje kompleksnost političke scene u Banjaluci. Mnogi aspekti su obilježili prethodne četiri godine. Od prijetnji Milorada Dodika da građani Banjaluke neće imati grijanje zato što su glasali za Stanivukovića, zatim Stanivukovićevih prozivanja „bate“ i „seke“, odnosno sina i kćerke Milorada Dodika, preko slikanja Dodika i Stanivukovića na početku radova na izgradnji mosta u banjalučkom naselju Česma, sve do Dodikovog protivljenja inicijativi za opoziv gradonačelnika koju je pokrenuo predsjednik GO SNSD-a Vlado Đajić. Sve navedeno je opozicionare, ali i vladajuće, navelo da posumnjaju da između Dodika i Stanivukovića postoji saradnja, odnosno simbioza, posebno nakon insinuacija da Dodik „drži u šaci“ Stanivukovića zbog čuvenog snimka sa Ivanom Begićem u „glavnoj ulozi“ i nakon Stanivukovićevih riječi da je neophodna simbioza gradske i republičke vlasti. Kada se uzme u obzir da je „opozicioni trio“ – Stanivuković, Jelena Trivić i Nebojša Vukanović, bio beskompromisan prema Dodiku i vladajućim u Republici Srpskoj, a da je, otkako je „opozicioni dres“ zamijenio vladajućim na lokalnom nivou, Stanivuković postao „manje beskompromisan“, moglo se očekivati da će se nekadašnji saborci u borbi protiv „režima“ obrušiti na gradonačelnika Banjaluke. Naravno, u kombinaciji sa njihovim političkim ambicijama i aspiracijama.
Nekadašnji „saborci“ optužuju Stanivukovića i da se bavi istim koruptivnim radnjama koje je nekada kritikovao?
Dodatnu težinu daju optužbe za korupciju Stanivukovića, odnosno da je postao isti kao oni protiv kojih se borio dok je bio opozicionar. Opšte je mjesto da je opozicija razjedinjena i da su i ranije postojale „trzavice“ koje se nekako primire uoči izbora, pa se kompromisom dođe do kandidata koji može izaći „na crtu“ vladajućim. Nerijetko su ti kandidati doživljavali poraze. Međutim, postoje izuzeci, kao što je Stanivuković, što mu daje za pravo, kako misli, da sebe vidi kao najbolju opciju. Inače, banjalučka „politička jednačina“, pored navedenih, ima još nepoznatih, koje dodatno komplikuju situaciju.
Na primjer?
Ne smiju se zanemariti ni odnosi u SNSD-u, konkretno „disonantni tonovi“ na relaciji između lokala i vrha stranke, koji vode pretpostavkama da je Stanivuković u ovom trenutku bolja opcija za Dodika od kandidata iz banjalučkog SNSD-a, što dodatno opterećuje odnos Stanivukovića sa dojučerašnjim opozicionim partnerima. Tu u igru ulaze glasovi jer bi Stanivuković Dodikovom podrškom mogao dobiti značajan procenat glasova pristalica SNSD-a, bar onih koji nisu na Đajićevoj strani, što bi vodilo njegovoj pobjedi. Naravno, ukoliko ne bi izgubio glasove onih koji su prošli put glasali za njega, a sada su razočarani „simbiozom“, što je teško povjerovati. Takođe, spekuliše se da je Stanivuković već izdvojio ozbiljna sredstva za predstojeću kampanju, tako da je teško očekivati da će lako odustati od kandidature. Gledano iz aspekta realpolitike, koja je omiljena „politička disciplina“ Stanivukovićevog „simbioznog partnera“, trenutni gradonačelnik Banjaluke bi bio najpovoljnija opcija za opoziciju jer bi postojale značajne šanse da bi mogao osvojiti novi mandat kombinujući dosadašnje glasove sa hipotetičkim novim SNSD glasovima. Međutim, ta pobjeda, kao i prošla koja ga je dovela na mjesto gradonačelnika, najviše je pogodovala samom Stanivukoviću, dok opozicija nije imala previše koristi od toga. Upravo je to jedan od razloga zašto je gotovo nemoguće postizanje dogovora oko zajedničkog kandidata opozicije na sljedećim izborima. Ako bi gledali aspekt političkog morala, iako je to poprilično fleksibilna kategorija, krivca treba tražiti u gradonačelniku Banjaluke. Međutim, ukoliko bi problem percipirali čisto iz pragmatičnog aspekta koji teži pobjedi pod svaku cijenu, onda su Stanivukovićevi opozicioni partneri krivi za nepostizanje kompromisa.
Gradonačelnik Bijeljine, Ljubiša Petrović, nedavno je izjavio da bi na izborima smio izaći na crtu i Dodiku. Da li u opoziciji postoji neko ko bi danas, u izbornom duelu, mogao da pobijedi Dodika?
Mnogi bi bili spremni da „izađu Dodiku na crtu“, naravno precijenivši svoje mogućnosti, međutim rijetki su oni koji bi bili u stanju da ga pobijede. Jelena Trivić je svakako jedna od njih. Štaviše, spekuliše se da je već jednom porazila Dodika, ali je izbornim prevarama i spekulacijama Dodik odnio pobjedu na prošlim Opštim izborima. Što se duela sa Dodikom tiče, u obzir treba uzeti više aspekata.
Na šta konkretno mislite?
Prije svega, procenat apstinenata i kontinuiranu nesposobnost opozicije da ih animiraju da izađu na izbore. Naravno, to ne znači da bi svi apstinenti glasali isključivo za opoziciju, ali njihovim uključivanjem postoje realne pretpostavke za bolji izborni rezultat. Procenat apstinenata je od izbora do izbora više-manje isti, tako da je, uz postojeću situaciju, za pobjedu potrebno da se postojeći glasači „preraspodijele“. Stranke, uz manja ili veća odstupanja, imaju sigurno i rezervisano glasačko tijelo. To su najčešće članovi i simpatizeri stranke. Ako gledamo samo taj aspekt, tu je SNSD ispred svih. Međutim, postoji mogućnost da glasači ne glasaju za predstavnika opozicije, nego protiv Dodika, kako se desilo na prošlim lokalnim izborima u Banjaluci kada je Stanivuković pobijedio ne zahvaljujući glasovima za njega, nego glasovima protiv Igora Radojičića, kako se spekuliše. Naravno, to zavisi od glasačkog potencijala ostalih stranaka, prije svih koalicionih partnera SNSD-a i njihovim zadovoljstvom, odnosno nezadovoljstvom položajem u koaliciji i benefitima koje izvlače iz toga. Ukoliko bi bili nezadovoljni svojim statusom i ako bi im opozicija mogla ponuditi bolje uslove, u šta je trenutno teško povjerovati, prije svega zbog „ucjenjivačkog kapaciteta“ SNSD-a, postoji mogućnost da bi otkazali povjerenje, odnosno poslušnost Dodiku i SNSD-u i svoje glasove usmjerili na drugu stranu. Međutim, ne smije se zanemariti činjenica da je Dodik više nego iskusan političar i da je, ne samo dobro usavršio „zanat“, nego je i sam kreirao mnogobrojne poteze i kombinacije, kao što su ubacivanja „kukavičjih jaja“ i naizmjenična nagrađivanja i uslovljavanja, kako koalicionih partnera, tako i opozicionara, tako da je teško povjerovati da bi tek tako sve prepustio slučaju. Naravno, u fer i poštenoj političkoj borbi postoji šansa da bi izgubio izbore. Međutim, politika je sve samo ne poštena i fer.
Da li Igor Dodik polako preuzima SNSD, nakon što je imenovan za organizacionog sekretara te stranke?
Za opoziciju ovaj čin predstavlja samo još jedan dokaz o nedostatku demokratskog potencijala u SNSD-u, uzevši u obzir da postavljanje mlađeg Dodika na stranačku funkciju predstavlja očigledan primjer „naslijedne demokratije“, karakteristične za hibridne režime, kakav je Republika Srpska. Međutim, postavljanje Igora Dodika na mjesto organizacionog sekretara više je zasmetalo vjernim članovima SNSD-a, koji poštujući stranačku hijerarhiju i samo funkcionisanje jedne političke stranke, godinama grade svoj put u SNSD-u.
Zar u SNSD ne postoji neko, osim sina, ko bi mogao da naslijedi Dodika?
Naravno da u SNSD-u postoje sposobni političari koji bi mogli voditi jednu stranku. Međutim, treba uzeti u obzir da SNSD nije obična stranka i da u značajnoj mjeri zavisi od Milorada Dodika. S tim u vezi, postavlja se pitanje da li bi iko od ostalih članova mogao voditi SNSD tako uspješno kao Dodik. Kada jednog dana siđe s trona SNSD-a, ta stranka će morati postati demokratičnija, što bi moglo voditi njenom slomu, ili bar gubitku uticaja koji ima sada. Stariji Dodik želi da izbjegne taj scenario pozicioniranjem svog sina čime misli da bi i nakon njegovog povlačenja mogao imati presudan uticaj. Međutim, pitanje je kako bi ostali visokopozicionirani članovi SNSD-a reagovali jednog dana kada Milorad Dodik više ne bi imao formalnu moć u stranci, odnosno da li bi slijepo slušali Igora Dodika kao što su slušali njegovog oca.
Ako dođe do osuđujuće presude protiv Dodika pred Sudom BiH, kako će se to odraziti na političku scenu? Ili obrnuto, ako bude oslobođen da li će ga to pogurati još najmanje jedan mandat na čelu Republike Srpske?
Osuđujuća ili oslobađajuća presuda samo će ojačati Dodikovu poziciju u narodu. Posebno ukoliko bude osuđujuća. Dodik se već predstavlja kao žrtva. Štaviše, insistira da proces protiv njega ima višu dimenziju – borbu protiv srpskog naroda.
Da li je to zaista tako?
Naravno, rijetki su oni koji mogu da prepoznaju logičke greške i manipulacije kojima se Dodik i vladajući u Republici Srpskoj služe. Dobar dio stanovništva, čak i oni koji ne simpatišu Dodika, smatraju da se u Sudu BiH sudi svim Srbima. Ako uzmemo samo taj aspekt u obzir, Dodik je već pobijedio, jer je uspio ubijediti narod da je on zaštitnik Srba i da napadom na njega „neprijatelji“ oličeni u „političkom Sarajevu“, muslimanima, „mrskom Zapadu“, u suštini napadaju Srbe. Naravno, treba sačekati kraj suđenja i konačnu presudu. Mnogobrojne su spekulacije, od toga da će presuda biti oslobađajuća a da će Dodik zauzvrat „pokloniti“ rudna bogatstva Srpske, preko toga da će presuda biti uslovna, što bi bilo svojevrsno solomonsko rješenje uzevši u obzir političku težinu Dodika i posljedice koje bi mogle uslijediti zbog osuđujuće presude, sve do toga da će predsjednika Republike Srpske osuditi i zabraniti mu političko djelovanje, kao i da će on, ne čekajući presudu, pobjeći iz BiH. Kakva god presuda bila, u svakom slučaju predstavlja presedan na političkoj sceni jer se do sada nikada nije sudilo jednom tako značajnom političaru.
Sudeći prema retorici, Dodik djeluje uvjeren u zaštitu Rusije u njegovom sukobu sa Kristijanom Šmitom i Zapadom. Da li je to blef ili je zaista lider SNSD dobio neke garancije iz Moskve?
Odnos između Rusije i Srba je često jednosmjeran. Srbi, i to ne samo na političkom nivou, često precjenjuju svoj značaj i ulogu koju imaju u ruskoj percepciji svijeta. Rusija, kao i sve velike sile, svoje interese raspoređuje u koncentričnim krugovima.
Gdje se u tim „krugovima“ nalaze Srbi i Republika Srpska?
Među prioritetima nalaze se zemlje u neposrednom okruženju. Koliki interes Rusi imaju za geografski bliske zemlje pokazuju sve intervencije koje su imali u prošlosti, zaključno sa ratom u Ukrajini. Ukoliko slijedimo logiku „koncentričnih interesnih sfera“, u kojoj prvo mjesto zauzimaju susjedne zemlje, pa onda, šireći interes, udaljene zemlje, ali one koje imaju značajniji strateški položaj, kao što su zemlje koje imaju izlaz na topla mora, što je davnašnji ruski interes, ili resurse, kao što su rudom bogate zemlje, poput pojedinih afričkih država, u narednom krugu se možda nalaze narodi s kojima Rusi imaju samo duhovnu i kulturnu povezanost, kao što su Srbi. S tim u vezi, naravno kombinujući sa ruskim nastojanjem da širi svoj interes gdje god može, treba i posmatrati odnos Kremlja prema Dodiku. Međutim, ne treba zanemariti činjenicu da bi srpski interesi mogli postati „kolateralna šteta“ ukoliko bi Putin postigao dogovor sa velikim silama oko Ukrajine ili nekih drugih područja, pa bi i Kosovo i Republika Srpska mogli biti „pušteni niz vodu“.