Mada se ne zna koje je godine nastalo Miroslavljevo jevanđelje, ono budi pažnju i stručnjaka i običnih posmatrača. Radoznalost bude brojne minijature i inicijali, baš kao i “životna priča” jedne od najstarijih srpskih knjiga.
Godina nastanka nije poznata, ali zna se da ovaj najznačajniji ćirilični spomenik srpsko-slovenske pismenosti potiče iz 12. vijeka. Nagađa se da je riječ o 1185. godini, premda to nije dokazano. Jevanđelju je naziv dao Stojan Novaković, tadašnji upravnik Narodne biblioteke, po naručiocu, zahumskom knezu Miroslavu.
On je bio brat velikog raškog župana Stefana Nemanje, a Jevanđelje je naručio za potrebe svoje zadužbine – crkve Svetog Petra i Pavla u Bijelom Polju. Pretpostavlja se da je možda Jevanđelje nekada bilo i u rukama Svetog Save, kao i da su se za njega zanimali arhiepiskop Danilo II i kraljica Simonida Paleologina, žena kralja Milutina.
Kako izgleda jevanđelje?
Riječ je o prevodu grčkog jevanđelistara, pisanom na staroslovenskom jeziku, srpske redakcije i raške ortografije. Pokazuje razvijen sistem knjižnih ukrasa. Ukrašeno je sa 296 inicijala i minijatura, koje su u osnovi romaničke, ali sadrže i vizantijske uticaje.
Miroslavljevo jevanđelje pisano je u dva stupca po strani, na tankom bijelom pergamentu (format 41,8 cm × 28,4 cm). Kodeks sadrži 181 list, odnosno 362 strane i pisan je ručno, perom u dvije kolumne, mrkom i crnom bojom, a većina naslova je ispisana crvenom. Minijature su crtane perom, a zatim bojene četkicom u crvenu, zelenu, žutu i bijelu boju i ukrašavane zlatom.
Kodeks je povezan u drvene korice presvučene kožom. Ipak, nije riječ o prvobitnom povezu, već ovaj vjerovatno potiče iz 14. vijeka i pretpostavlja se da je preuzet sa nekog drugog rukopisa. Ukrašen je monogramima, floralnim ornamentom i koncentričnim krugovima, na osnovu čega može da se pretpostavi da potiče iz nekog od manastira sa Atosa.
Minijature, inicijali i zastavice Jevanđelja spadaju u najljepše srpske srednjevjekovne knjižne ukrase. Inicijali su uočljivi i zahvataju nekoliko redova teksta, zastavice su jednostavne (osim prve i najpoznatije na kojoj su prikazani jevanđelisti Jovan, Marko i Luka pod arkadama), a minijature su neponovljive. Najpoznatija je svakako inicijal “P” sa dve ptice, koji je upotrebljen za logo Narodnog muzeja Srbije.
Ko je pisao kodeks?
Stručnjaci se i dan danas prepiru na ovu temu. Na kraju teksta Miroslavljevog jevanđelja nalazi se apis koji glasi – “ja pisah alulijare – Grigorije”. Ispod ovoga sačuvan je i sledeći zapis:
… Ja grešni Grigorije dijak nedostojan da se nazovem dijakom zastavih ovo Jevanđelje zlatom knezu velikoslavnomu Miroslavu sinu Zavidinu a mene gospodine ne zaboravi grešnoga no me sačuvaj sebi…
Na samom kraju, ispod Grigorijevog zapisa, napisana je još jedna reč – “Varsameleon”. Iz ovoga proizlazi da je dijak (đak) Grigorije pisao alilujare i naslove, a da je glavni pisar zabilježio tekstove jevanđelja crnim mastilom. Srpski naučnici smatraju da je najveći dio teksta napisao anonimni glavni slikar koji je ranije neosnovano nazvan Varsameleon. Riječ je, naime, o slaviziranoj grčkoj složenici koja znači “balsamovo ulje” i označava da je ovo mirisno ulje korišćeno za pripremanje boje kojom su rađene minijature i inicijali.
Kako je Srbija saznala za Miroslavljevo jevanđelje?
Iako je od mjesta nastanka do trenutnog mjesta boravišta, dakle od Bijelog Polja do Beograda, razdaljina svega 332 kilometra, Jevanđelje je (bar koliko je za sad poznato) prešlo više od 15 hiljada kilometara. Ne zna se tačno kada je preneseno u manastir Hilandar, ali se nagađa da je riječ o 17. vijeku, kada je crkva svetih apostola Petra i Pavla pretvorena u džamiju. Knjiga je čuvana u hilandarskoj riznici do 19. vijeka. Znalo se da je stara i dragocena, ali nije imala ime i na nju se nije obaziralo previše pažnje. Čudilo nas to ili ne, Srbija je za Jevanđelje saznala sasvim slučajno.
Ruski putopisac i istraživač umjetnosti Porfirije Uspenski boravio je na Atosu 1845. godine. Čim je ugledao ovaj stari jevanđelistar znao je da u rukama drži nešto vrijedno. Pažljivo je isekao jedan list – folio 166, stranice 330-331. Ovaj list prenio je u Rusiju gdje se i danas čuva u Javnoj biblioteci u Sankt Petersburgu. Već je 1874. godine Folio 166 bio izložen na velikoj izložbi u Kijevu, gdje se zadesio Stojan Novaković.
Ljubomir Stojanović, stručnjak za staroslovenski jezik i književnost, posetio je slavni srpski manastir 1891. godine i tada je zvanično srpska nauka saznala za Jevanđelje. Iako su ga bugarski monasi neprestano ometali, profesor Stojanović uspio je da dođe do kodeksa, djelimično ga prouči i napravi prve ispise.
Vijest o postojanju najstarije srpske knjige snažno je odjeknula u našoj zemlji. Razmatrajući kako da je vrate u matičnu zemlju, Vlada Srbije naletjela je na ucjenu. Naime, kralj Aleksandar morao je da daruje Hilandar velikom svotom novca – i tako otplati dugove ovog manastira. Zauzvrat je, prilikom posjete Hilandaru na Uskrs 1896. godine, na poklon je dobio Miroslavljevo jevanđelje i Hilandarsku povelju. Ljubomir Stojanović je iste godine odnio kodeks u Beč, kako bi se izradilo raskošno fototipsko izdanje u 300 primjeraka.
Nakon Majskog prevrata, Stojanović koji je bio ministar prosvjete u to vrijeme, tražio je da se i Jevanđelje i Povelja predaju Narodnoj biblioteci. Sa poveljom je to i učinjeno, ali Miroslavljevo jevanđelje je nestalo. Odmah počele da kruže razne priče, pa između ostalog i ta da je Jevanđelje uzeo kraljev ađutant general Laza Petrović. Istina je da su nakon Petrovićeve pogibije sva dokumenta iz njegovog stola izvađena, stavljena u sanduk i predata novom kralju Petru I Karađorđeviću. Jevanđelje je smatrano za neku nevažnu staru knjigu.
Svjetski ratovi i veliko putovanje
Međutim, došao je relativno uskoro i Veliki rat. Kraljev bibliotekar Dobra Ružić ponio je iz Topole tri važna sanduka. Otvorio ih je tek u Kruševcu i tad spazio Miroslavljevo jevanđelje. Stavio ga je u manji drveni sanduk, zapečatio i predao blagajniku Ministarstva finansija. Tako je došlo do toga da Jevanđelje pređe Albaniju i donese se na Krf, gdje je čuvano u državnoj blagajni, dok se nije vratilo u oslobođeni Beograd.
Predato je na čuvanje Muzeju kneza Pavla 13. juna 1935. godine. Iako su se stručnjaci ljutili što nije smješteno u Narodnoj biblioteci, nisu ni bili svjesni da ga je upravo ta odluka spasila – inače bi izgorilo u šestoaprilskom bombardovanju, zajedno sa više stotina srednjevjekovnih povelja, rukopisnih knjiga i inkunabula.
Po ulasku u Beograd Njemci su odmah počeli da tragaju za Miroslavljevim jevanđeljem. Srećom, Dvor je još 1940. godine predao Jevanđelje Narodnoj banci Srbije na čuvanje, a početkom rata ono je sklonjeno u Užice. U strahu od Nemaca, rukopis je potom predat igumanu manastira Rača koji ga je zakopao u oltaru. U naredne dvije godine ovaj manastir nekoliko puta bio je pljačkan i paljen, ali Jevanđelje nije ni pronađeno ni oštećeno. Godine 1943, tajno je preneseno u Beograd gdje je bilo sakriveno među računovodstvenim papirima u Narodnoj banci Srbije.
Dvije godine kasnije, posle oslobađanja Beograda, najstarija srpska knjiga napokon pronalazi svoj dom u Narodnom muzeju u Beogradu.
