Prvog septembra, kada je “Moja Hercegovna” objavila, a potom i drugi portali prenijeli, tekst o rektoru Univerziteta u Istočnom Sarajevu (UIS) Radoslavu Grujiću, akademska javnost je u iščekivanju utihnula.
Tekst o naučnom časopisu Quality of life (QoL) u kojem je rektor Grujić istovremeno urednik i autor velikog broja radova, a njegova porodica – supruga i sin članovi uredničkog kolegijuma i, takođe autori, sablaznila je univerzitetsku javnost, barem one koji to nisu znali.
Neki od naših sagovornika sa Univerziteta su razočarano konstatovali da je nepostojanje kriterijuma i kvaliteta srozalo visoko obrazovanje na najniže grane, a ponašanje rektora ocijenili kao skandalozno. Iako su smatrali da bi pritisak javnog mnjenja mogao da donese promjene u društvu, pa shodno tome i na univerzitetu, takođe su bili svesni i razloga zašto se to ne dešava.
Ostavka ili razrješenje
Saznanje da jedna porodica uređuje i objavljuje radove u tolikoj mjeri u, takoreći, sopstvenom časopisu, za akademski svijet je bila jednako skandalozna kao i afera plagijati koja je nekoliko mjeseci prije toga potresla univerzitet i dovela do poništavanja doktorata Ljubomira Zubera i Radmile Čokorilo.
Tada je rektor Grujić nedvosmisleno podržao Zubera, pa se javila sumnja da je tako brzo zatvaranje neprijatne teme oko nesavjesnog naučnog rada možda nastojanje da se zataška stvar kako ne bi isplivalo nešto što bi možda ugrozilo i samog rektora.
Ispostavilo se da je skrenuta pažnja javnosti na rektora Grujića bila kap u prepunoj čaši, pa su osam dana kasnije (8. septembra) Studentski parlament i deset dekana fakulteta i akademija u sastavu pomenutog univerziteta zatražili ostavku rektora Grujića.

Rektoru je, između ostalog, zamjereno da je autokratski upravljao Univerzitetom, gušio kreativnost, kritiku i slobodu govora, da za tri godine koliko je bio na čelu UIS-a nije ništa uradio i da je nanio štetu ugledu institucije. Zatraženo je od Senata da, ukoliko se rektor Grujić ogluši o zahtjeve potpisnika, hitno pokrenu proceduru njegovog razrešenja.
Atmosfera u aulama fakulteta tih dana je bila napeta u iščekivanju raspleta. Preovladalo je mišljenje da rektor Grujić nije bio najbolji izbor i da su problemi gurani pod tepih posljednje tri godine morali da izađu na svjetlo dana. Neki od naših sagovornika su istakli da je ova inicijativa izraz sukoba unutar administracije-rektorata i fakulteta, odnosno da je rezultat nastojanja dekana da obezbijede bolje uslove za rad svojih fakulteta koji već neko vreme stagniraju zbog nesposobnosti rektora, a budući da je univerzitet jedna centralizovana institucija, moć rektora je velika.
Dug je put do ozdravljenja
Senat je 2014, između tri kandidata, rektorsko mesto dodijelio profesoru Grujiću čiji je program rada dobio najveću podršku. Tada je Grujić rekao da mu je namjera da ojača saradnju između fakulteta i Univerziteta.
“Moramo u narednom periodu uspostaviti vertikalnu hijerarhiju i odgovornost rada, ali i horizontalnu. Mora da postoji čvrsta saradnja između fakultetskih stručnih službi, te stručnih službi Univerziteta, ali isto tako i horizontalna, na nivou pravne i finansijske službe. Moramo više raditi na zapošljavanju najboljih studenata kroz istraživačke i razvojne projekte gdje će oni biti, praktično, motorna snaga koja će provoditi istraživanja, a putem projekata će se obezbjeđivati stipendije i plate. Oni će po završetku doktorskih studija biti kadar koji će dalje razvijati Univerzitet“, izjavljivao je tada Grujić.

Mnogo “moramo” je tri godine kasnije rezultiralo ultimatumom Grujiću da napusti mesto rektora. Tako 11. septembra 2017. Grujić podnosi neopozivu ostavku, a na konferenciji za novinare saopštava da će Univerzitetom do naredne sjednice rukovoditi prorektor Perica Gojković.
Grujić je za svoju ostavku okrivio “ambiciozne pojedince bez granice u pritiscima i prijetnjama”. Istakao je da je imperativ mir na Univerzitetu koji treba da je ispred interesa bilo kog pojedinca. Istovremeno je naglasio da njegova ostavka nije politički motivisana.
Zahtjevi za opozivom, pa ni ostavka rektora, poznavaoce i aktere univerzitetskih dešavanja nisu iznenadili. Rezultati njegovog rada, netransparentan odnos sa privatnim Univerzitetom Apeiron, loša komunikacija sa fakultetima, krutost u ophođenju, morali su tako završiti. Ono što je bilo iznenađenje je da se zahtev desio, ali i da je rektor, pod pritiskom javnog mnjenja, podnio ostavku.
Oko javnosti je brana nepravilnostima
Iako ima ogromnu snagu, pritisak javnog mnjenja je danas oslabljen, jer je disperziran. Izložena mnogobrojnim “spinovanjima”, javnost ostaje u dilemi u šta da povjeruje. Posebno ako neposredno nije upoznata sa problemom.[mhc_antrfile naslov=”Sve manje zainteresovanih za državne fakultete”]
Posljedica evidentno narušenih međuljudskih odnosa, surevnjivosti, nepotizma i korupcije je sve manja zainteresovanost mladih da studiraju na državnim univerzitetima u RS. Gotovo da nema medija koji nisu izvještavali o velikom broju slobodnih mjesta nakon drugog i o raspisivanju naknadnog, trećeg, roka za upis. Uporedo, mediji u Srbiji izvještavaju da, na papiru, pojedini profesori rade i po 400 sati dnevno. U nedostatku kadrova, mnogi od njih su bili angažovani, ili još uvijek jesu, na fakultetima i u RS. U nedostatku reakcije države, izgleda da je na medijima da, razotkrivajući nepravilnosti, budu posljednja brana potpunom krahu visokog obrazovanja kod nas.
[/mhc_antrfile]
Tekst koji je objavila “Moja Hercegovina” je na svjetlo dana iznio nešto što o čemu je dio profesora i saradnika već komentarisao (i negodovao) u uskom krugu, ali bez hrabrosti/motiva/odlučnosti da dignu svoj glas. Međutim, nakon javnog razotkrivanja, ne samo uloge rektora u časopisu QoL, već i njegovog odnosa prema naučnim radovima koji su nezaobilazni u građenju akademske karijere, nezadovoljstvo je postalo sve glasnije, da bi kulminralo zahtjevom za ostavkom.
Bilo bi naivno tvrdti da će ostavka rektora riješiti nagomilane probleme u visokom obrazovanju. Ona je prije obloga na čelo pacijenta sa visokom temperaturom kome su za ozdravljenje neophodni medikamenti. Ako u ovome možemo da se pozovemo na Andrića koji je (mudro) uočio da “rana koja se krije sporo i teško zarasta”, javnosti izloženi problemi na univerzitetu imaju šansu za popravku.
Bez “nadzora” javnosti, sigurni smo da će teško biti vratiti u zakonske i etičke okvire način selektovanja kadrova. Predugo se toleriše to što se proces izbora u zvanje se pretvorio u izbor najboljeg sina/ćerke određenog profesora, najboljeg stranačkog kolege, najboljeg poltrona koji će nositi torbu profesoru. Jedini način da se pobijede nepotizam i sujete je da se podignu kriterijumi, a samim tim i kvalitet.
Ovakva nastojanja će nailaziti na otpor onih grupa unutar akademske zajednice kojima će tako podignuta ljestvica biti nedostižna. Zato će se protiv kontrole boriti svim silama. U tom slučaju oko javnosti mora biti budno i prisutno kako bi opšte dobro pobjedilo nad ličnim interesima.