TREBINjE – Novinari u Bosni i Hercegovini su 3. maj, Međunarodni dan slobode medija, dočekali u veoma teškom položaju. Većina pripadnika ove profesije radi pod stalnim pritiskom, bez prava na slobodu mišljenja i govora, te u ekonomski otežanim uslovima.
Politički pritisci, pritisci oglašivača, ekonomska zavisnost, tabloidizacija, pad etičkih standarda, teški uslovi rada – rad na crno, male i neredovne plate, cenzura i autocenzura, samo su dio novinarske svakodnevnice u našoj državi.
Novinari u Trebinju nisu obilježili Dan slobode medija, jer slobode ovdje gotovo da i nema. Lokalne političke elite u saradnji sa ekonomskim moćnicima ”pokupovale” su lokalne portale, a javni servis je odavno, umjesto u službi građana, u rukama predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. I ostali privatni mediji uglavnom su našli svoje mjesto – pod okriljem političara ili ekonomskih giganata. Baš zbog toga, samo je rijetkima “dozvoljeno” da čačkaju i kritički gledaju na stvarnost, dok se rad većine trebinjskih medija svodi na prenošenje izjava političara i njima podobrnih saradnika.
Novinarima u Trebinju na više mjesta uskraćeno je osnovno pravo na rad. Već duže vrijeme mediji ne dobijaju pozive na događaje koje organizuje Gradska uprava, uz obrazloženje gradonačelnika Luke Petrovića da će nas zvati “kad bude nešto bitno”. To znači da je prvi čovjek Trebinja sebi dao za pravo da umjesto javnosti određuje šta je bitno, a šta nije.
Nova vlast očigledno je uvela nova pravila. Služba za odnose s javnošću Gradske uprave medijima je na početku slala link „izvještaja“ koje ona piše nakon određenog događaja, pri tome servirajući jednostrane hvalospjeve o radu gradonačelnika. Na ovaj način novinarima je otvoreno ograničen rad – onemogućeno im je da date teme obrađuju iz svog ugla i da postave svoja pitanja. Novinari su tako uskraćeni za izjave aktera događaja i vlastite fotografije, a oni koji rade za radio i TV kuće ostaju uskraćeni za audio i video snimke.
Nekolicina trebinjskih novinara zbog toga je uputila zahtjev gradonačelniku Luki Petroviću u kome su tražili da ih ubuduće obavještavaju o sastancima i događajima koje organizuje Gradska uprava Trebinja. Međutim, to nije imalo efekta i ovakva praksa Gradske uprave traje i danas. Promijenilo se samo jedno – gradonačelnikova Služba za odnose sa javnošću prekinula je da medijima šalje linkove svojih izvještaja.
Korak dalje otišlo je i rukovodstvo Gradske skupštine, koje je uvelo drugačije uslove za izvještavanje sa sjednica lokalnog parlamenta u odnosu na sve prethodne godine. Nakon što su odustali od prvobitne odluke da istjeraju novinare iz skupštinske sale, novo rukovodstvo odlučilo je da novinar mora da se akredituje za praćenje svake Skupštine najkasnije 48 časova prije početka sjednice. Tek nakon “pobune” novinara uvedena je praksa akreditovanja elektronskim putem, čime novinari nisu još uvijek u potpunosti zadovoljni.
Predsjednik Skupštine Grada Trebinja Dragoslav Banjak kazao je ranije za „Moju Hercegovinu“ kako je svjestan da je time procedura zakomplikovana, ali da se Poslovnik o radu skupštine mora poštovati. Međutim, najavio je kako će sa predstavnicima medija u martu održati sastanak kako bi se ova situacija prevazišla na najbolji mogući način, no i taj poziv na razgovor ostao je samo prazno obećanje.
Novinarka “Herceg televizije” Marija Manojlović istakla je da je u ovakvim uslovima teško biti novinar. U izjavi za „Moju Hercegovinu“ kazala je da su političari formirali nekoliko modela ponašanja prema medijima – ”pokušavaju da nas prilagode, da nam udovolje, da nas zaplaše ili da se prave da jednostavno ne postojimo“.
”U Trebinju imamo pokušaj da se mediji totalno ignorišu. Nemamo pristup lokalnoj administraciji, ne zovu nas na događaje, izjave se čekaju po pet dana, iako uredno pošaljemo pitanja. Nekada uopšte ne dobijemo odgovore. Mnogo je ovakvih primjera u ustanovama i u drugim institucijama u Hercegovini“, kaže Manojlović.
Smatra da su mehanizmi zaštite novinara minimalni ili, pak, ne postoje.
„Novinara iz ustanove ili sa nekog događaja može da izbaci ko hoće, može da ga ometa dok radi svoj posao, može da ga vrijeđa, može da ga udari, može da ga tuži, može da mu prijeti, može da izdejstvuje njegov otkaz… Nije važno to što je ono što je objavljeno istina, već što nije po volji nekom direktoru, političaru, partiji, pojedincu“, ističe Manojlović.
Dodaje da novinari trebaju veće medijske slobode i podsjeća da je dužnost novinara da pomjeraju granice.
„Teško jeste, ali nije nemoguće. Prilično sam realna pa ću reći da ne vjerujem da ne postoji neki medij koji će uvijek i svaku priču za koju zna da je i tačna i provjerena odmah objaviti, a da neće bar ponekad izvagati ‘za i protiv’ ili je eventualno prilagoditi. Isto tako, vjerujem da uvijek postoji bar jedan medij koji ce objaviti priču onakvu kakva ona jeste. Ipak, može i mora bolje“, zaključuje Manojlović.
Njeno mišljenje dijeli i novinarka “Elta televizije” Neda Petković koja smatra da je veliki problem u Trebinju to što svako može da se nazove novinarom, a novinarsku profesiju uništava sve veći broj portala za koje nije poznato ko im je vlasnik, urednik, niti novinar.
„Previše je portala za malu sredinu kao što je Trebinje. Svako može da pokrene portal i da piše šta hoće, a da pri tom ne odgovara za to. Nema profesionalnosti, a o pismenosti da i ne govorim. Sloboda medija generalno je upitna, a da ne pričamo o tome u maloj sredini. Dovoljno je spomenuti, na primjer, to što novinari u Trebinju ne mogu da dobiju čak ni skupštinski materijal kako bi spremni dolazili na sjednice i to što treba da se akredituju prije svake skupštine. To je jedan od načina sputavanja novinara da obavljaju svoj posao ovdje u Trebinju. Problem nam predstavlja i to što pojedine institucije ignorišu naše zahtjeve za pristup informacijama”, kaže Petković i dodaje da je mnogo teže biti novinar u maloj sredini kakvo je Trebinje.
S istim problemima sureću se redovno i novinari „Moje Hercegovine“. Tako na primjer, Hidroelektrane na Trebišnjici i dalje ignorišu sve zahtjeve našeg magazina za pristup informacijama od javnog značaja, što je direktno kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama. Svojevremeno je na naš upit zašto ne dobijamo odgovore na pitanja, prvi čovjek ovog preduzeća Gordan Mišeljić kazao kako je „zakon tu da bi se kršio“.
[mhc_antrfile naslov=”Svjetski dan slobode medija obiljeava se od 1993. godine”]Odluku o obilježavanju Svjetskog dana slobode medija donijela je Generalna skupština UN-a 1993. godine, a na taj dan UNESCO tradicionalno održava konferenciju na kojoj učestvuju medijski radnici, organizacije za slobodu štampe i specijalizovane agencije UN-a kako bi procijenili stanje u medijima širom svijeta. Današnji dan bi trebao da podsjeti države da je njihova dužnost da poštuju i podržavaju pravo na slobodu izražavanja u medijima koji su nezaobilazni u ulozi izgradnje i očuvanja demokratije.
[/mhc_antrfile]
Prema izvještaju Reportera bez granica BiH se po pitanju slobode medija našla na 65. mjestu, što je stavlja na mjesto ispred zemalja u regionu. Međutim, iz Udruženja BH novinari kažu da je suština u tome da se stanje u bh. medijima nije popravilo, već je stanje pogoršano u ostalim zemljama.
Iz ovog Udruženja ističu da je položaj novinara u RS i FBiH iz godine u godinu teži, a kako bi unaprijedili svoj položaj, novinari treba mnogo toga da urade, krenuvši od sindikata, do prijave svakog vida napada, koji su gotovo postali svakodnevica.
Građani više vjeruju crkvi nego medijima
Građani u Bosni i Hercegovini najviše povjerenja imaju u vjerske zajednice (74,6%) i smatraju da sloboda medija nije ili je djelimično pristutna u BiH (79%), i to zbog političkog uticaja i zavisnosti (52.2%), pokazali su rezultati istraživanja „Novinarstvo, javno mnjenje i medijske slobode“ koje je predstavljeno danas u nekoliko gradova BiH.
Generalna sekretarka Udruženja BHN Borka Rudić kaže da je svake godine evidentno pogoršanje medijskih sloboda i sigurnosti novinara.
“Ono što zabrinjava u slučaju BiH, prema rezultatima empirijskog istraživanja, jeste porast broja ispitanika koji smatraju da je u nekim slučajevima opravdan napad na novinare, i to u Republici Srpskoj čak 24,7% ispitanika, dok je u Federaciji BiH taj broj znatno manji 6%“, istakla Rudić, te dodala da građani smatraju političare glavnim kršiteljima novinarskih prava i medijskih sloboda.
„Živimo u zemlji koja donekle poštuje medijske slobode, ali je potrebno još dosta truda uložiti kako bi se popravila sadašnja situacija. Najveći broj ispitanika smatra da je potrebno osigurati bolju primjenu zakona o zaštiti prava novinara te unaprijediti sistem obrazovanja novinara (52,85%), potom da novinari trebaju imati bolji materijalni i finansijski položaj (51,2%), te da kriterijum za ulazak u novinarsku profesiju treba biti pooštren (40,6%)”, navela je Rudić.
Dodala je da najveći pritisak na novinare dolazi upravo od strane političara.
„To je zapravo postao sistem koji je na neki način legalan sistem vršenja pritiska. Jedan od načina je kroz imenovanje direktora i glavnih i odgovornih urednika u javnim medijima, ali ne samo u javnim servisima na entitetskom i državnom nivou. Ovdje postoji veliki problem nesankcionisanja fizičkih napada na novinare, prijetnji novinarima i brutalnog kršenja prava na slobodu izražavanja od najviših zvaničnika ove zemlje. Prema našim istraživanjima samo 20 posto krivičnih djela prema novinarima procesuira se na adekvatan način i u korist zaštite novinara i slobode izražavanja. Veliki problem je takođe potpuna destrukcija javnog sistema emitovanja u BiH“, kaže Rudić.
Dodaje da je za promjenu cjelokupne situacje potrebno mnogo vremena.
„Postoji dosta mogućnosti. Ali, to je dugotrajan proces, zato što državne institucije nisu preuzele odgovornost za zaštitu slobode izražavnja kao temeljnog ljudskog prava. Sve dok pravo na slobodu izražavanja ne bude prepoznato kao temeljna demokratska vrijednost, sve dok međunarodni dužnosnici koji pregovaraju s našim vlastima ne pokrenu pitanje njihove odgovornosti za zaštitu slobode izražavanja, mislim da organizacije poput BH novinara neće moći puno postići”, zaključila je Rudić.
