Marko Ukropina: Vrh Elbrusa i dubliranje scene u filmu ‘Na mliječnom putu’ – dva najteža dana u životu

Marko Ukropina Trebinjcima je poznat kao sportista u raznim vještinama, prije svega kao karatista, jer je 2012. bio i prvak Republike Srpske u apsolutnoj kategoriji. Poznat je u svom gradu i kao vrstan biciklista, ali i kao majstor za servisiranje bicikla. Pa kao speleolog i alpinista kog ne zanima samo sport, već prihvata i visinske radove umjesto postavljanja skele. Ukropina je i jedan od osnivača Planinarskog društva „Vučji zub“ i njegov visinski rekorder. Naime, 2013. osvojio je Zapadni Elbrus (5.642 m/nv), najviši vrh Evrope i Rusije.

marko_ukropina_1

Poznato je i da je Marko Ukropina kao dvadesetogodišnjak izgubio majku, brzo i oca, te stao na čelo porodice i preuzeo brigu o bolesnom bratu (multipla skleroza) i mlađoj sestri. Zaposlio se kao profesionalni vojnik u kasarni u Bileći, a bio je i u Avganistanu. Onda je u Trebinju počeo da se snima film „Na mliječnom putu“ i Emir Kusturica je uzeo Ukropinu za svog dublera u ulozi monaha. Dublirao je Kusturicu u većem dijelu filma, igrao je i epizodnu ulogu vojnika-ubice, čak je glumio sa Monikom Beluči. Uz to je radio i na sistemima osiguranja za druge glumce.

Ne može se reći da Marka nije bilo u medijima, ali može da je on to smanjivao kad god je mogao, navodeći mnogobrojne obaveze ili ograničavajući priču samo na konkretan povod. Pošto je „Moju Hercegovinu“ zanimala malo šira priča o ovom mladom Hercegovcu (01. 11. 1985.), radije smo sačekali da malo razrijedi te obaveze. Po njegovom izboru, razgovarali smo u speleološkom klubu „Zelena brda“.

„Monika Beluči – normalna, kulturna i pristupačna osoba“

marko_ukropina_5

„Sve ono što sam pretpostavljao o njoj, s obzirom na slavu i društvo u kom se kreće – pokazalo se kao potpuno pogrešno. Ona je jedna normala, kulturna i pristupačna osoba, nekad i pristupačnija od ostalih ljudi, a u svakom slučaju spremna da pomogne. Kad je vidjela da sam se razbolio poslije jednog snimanja u ledenoj vodi, ona mi je donijela lijek. Čak me na snimanju zagrlila u vodi, da se ne smrznem, jer je vidjela da me hvata hipotermija. Mnogima će to izgledati čudno, ali bili smo oboje u vodi i ona je vidjela da mi nije dobro, jer sam se tresao. Snimali smo scenu u kojoj sam igrao vojnika-ubicu i već sam tri i po ili četiri sata bio u vodi koja protiče, a temperatura joj je 13-14 ̊ C. Morao sam da stojim, odnosno, da pravim lagane pokrete pa da stanem i čekam da se voda razbistri jer je bilo podvodno snimanje. I to sam ponovio ne znam ni sam koliko puta, dok nije završeno snimanje te scene. Još nije bilo sunca. Dobio sam hipotermiju, jer poslije tog snimanja nisam mogao da se ugrijem par časova.“

Uspon uz stijenu, ali okomito

U jednom ranijem razgovoru, Marko je ovoj novinarki uporedio dubliranje „monaškog“ uspona na stijenu sa završnim usponom na Elbrus – da su mu to bila dva najteža dana u životu, u fizičkom smislu. Zato je razgovor za ovaj internet magazin i počeo od tog poređenja. Prvo, naravno, o toj stijeni iznad Trebinja.

Marko objašnjava da ta stijena na Klobucima sama po sebi i nije nešto posebno, puna ih je Hercegovina. Jedna vertikalna stijena, sa par „stepenica“ od 5 do 7 metara visine, a ukupno oko 20 metara. Naravno, tu je bio i debeli konop uz koji je trebao da se popenje. Samo što se nije smio penjati na normalan način, služeći se rukama i nogama, niti na alpinistički način, koristeći hvatove na stijeni.

marko_ukropina_6
Dubliranje monaha

„Dobio sam zadatak da motam konop oko struka i držim tijelo pod 90 stepeni u odnosu na stijenu. Mnogo težak način, a vidjeće se, akobogda, kad izađe taj film.“ Nezgodno je, dodaje, bilo i to što se sve moralo ponavljati više puta, da bi se u montaži odabrali najbolji kadrovi. A uspon je išao po dijelovima: namotavao bi, kaže, konop oko struka od 5 do 7 metara, dok mu on ne zaustavi dah. Onda bi morao da se spusti i odmota. Tako više puta gore-dole jednu dionicu, pa bi onda nastavili od tačke do koje se najviše popeo. Opet gore-dole više puta zbog ponavljanja kadrova i sve tako dok nije došao do vrha.

„Mogu samo da kažem da je to ‘namotavanje’ uz stijenu bilo poprilično teško. Sjećam se da su mi ruke bile crvene od konopa skoro kao krv, jer sam se non-stop držao na svojim rukama. Još je to bilo oko podne, a naš ljetni dan! A na meni je bila kapa, perika, brada, dugačka mantija, prsluk preko i neka torbica, a ispod trenerka i kaskaderski pojas.“

Iako „kaskaderski pojas“ zvuči kao neko osiguranje, Ukropina pojašnjava da je taj pojas bio vezan samo za kraj užeta, pa ako bi pao, bukvalno bi se odmotavao niz stijenu kao klupko dok ne bi „opalio“ o tlo. „Tako da nisam imao nikakvo specijalno osiguranje – nisam ni mogao da ga imam s takvim načinom penjanja. Sve u svemu, to je bila i visoko rizična scena za mene…“

Završni uspon na Zapadni Elbrus

I na Zapadnom Elbrusu je, ističe, bila presudna ta psihofizička snaga. Pogotovo što je na najviši vrh Evrope krenuo poslije šest mjeseci u avganistanskoj pustinji, a još je na završni uspon išao sam. Naime, dvojica iz ekipe ispeli su vrh dan ranije, a on je čekao druga Mladena Lukića iz Pala, koji je tog dana učestvovao na sportskom takmičenju. Međutim, to s takmičenjem se iskomplikovalo i Ukropina je morao sam na završni uspon. Ne potpuno sam na stazi, pošto je taj dan na Elbrusu bilo svjetsko prvenstvo u „nebeskom trčanju“ i bilo je dosta takmičara, ali se ipak uspinjao sam, jer je bio bez svoje ekipe. Ističe da mu je bilo najteže što je penjao sam, jer nije imao nikog da ga usporava. Zato je sebe previše forsirao, pa se i više umarao…

Na vrhu Elbrusa
Na vrhu Elbrusa

„Nije taj vrh nešto tehnički težak, samo jedna padina, ali zaleđena ko zna otkad… Prekrivena je snijegom kog nosi vjetar, vrlo hladna (na vrhu je bilo -22 ̊ C), a ispod snijega se nazire neki tamnoplavi led, koji je star ne znam ni ja koliko. Nigdje takav led nisam vidio! U njega se i dereze i cepin vrlo teško zabijaju, jer je star, zbijen i tvrd – slično kao kamen. Srećom da nije moralo puno da se zabija pošto nije vertikala, ali jeste dosta jak uspon, koji traje, traje i traje… Imate osjećaj da se niste pomakli s mjesta, a hodate već satima – osam i po časova je trajao taj uspon, sa nekih 4.400 na 5.642 m/nv. Gore sam se zadržao oko pola časa, slikao sa zastavama – pa opet četvoročasovni povratak do kampa…“

Iz Avganistana na Elbrus

Marko u Avganistanu
Marko u Avganistanu

Priča o Elbrusu je, kaže, i počela od misije u Avganistanu, a preko internet-dopisivanja sa Mladenom Lukićem, sa kojim je ranije peo Alpe i Mon Blan. Ustvari, od priče o prvoj srpskoj eksediciji na Himalaje i pozivu da i Ukropina bude u toj ekipi. Iako se, dodaje, ta priča ugasila zbog finansijskih problema, Zapadni Elbrus je trebao da bude jedna od priprema za Himalaje. Za njega je presudno bilo što je imao novac od te misije, a još je, poslije šest mjeseci u pustinji – bio željan planine!
Priznaje da se za Avganistan prijavio, jer u vojsci najviše voli te misije, a još je dobro plaćeno. Nije, kaže, ovisnik o adrenalinu, ali voli sve te ekstremne aktivnosti, novo iskustvo, nove ljude! A kad su Avganistanci u pitanju, primijetio je da su vrlo inteligentni ljudi:

„Ti ljudi uspijevaju da žive u pustinji, gdje nije lako preživjeti. Pogotovo u ratu, a oni su stalno u ratu i to je njima sasvim normalna stvar. Ako tamo ‘zarafalaš’ ili ispucaš desetak metaka čak i oko psa koji leži na pijesku – ako ga ne pogodiš, sigurno se neće ni pomjeriti. Čak ni neka druga životinja, kao ovca. Jer to je tamo i za životinje sasvim normalna pojava, non-stop je neko pucanje, neke eksplozije… Jednostavno, rat je u Avganistanu neka konstanta. Možete misliti koliko su tek ti ljudi prekaljeni…“, sažima Ukropina svoje šestomjesečno iskustvo iz Avganistana, koje je proveo u obezbjeđenju jedne vojne baze.

Kosti u hercegovačkim jamama

marko_ukropina_8

Povodom speleologije, kojom je počeo da se bavi prije planinarenja, Ukropina objašnjava da je tu veći adrenalin i stalna neizvjesnost dok se ne dođe do dna. Neizvjesnost koja u Hercegovini zna da otkrije i kosti. Tako su speleolozi „Zelenih brda“ iz jedne jame kod Bileće izvadili kosti pet monaha manastira Kosijerevo, a bilo je više sličnih slučajeva. Jednom je tako, istražujući jednu jamu na Vranjskoj iznad Bileće, na 50-60 metara dubine našao ljudski kostur! Speleolozi su izvukli posmrtne ostatke, a po sačuvanom dijelu lične karte ispostavilo se da je to čovjek kog su tražili 30 godina. „Slučajno smo riješili nedoumicu te porodice što je velika stvar, jer do tog dana ljudi nisu znali šta se desilo s njim. Milion pitanja je bilo, a našli smo ga dole…“

„Preuzeo sam odgovornost i to je to“

Ipak je, priznaje, u profesionalne vojnike otišao sasvim slučajno, jer je saznao za oglas dok je radio kao obezbjeđenje u banci. A pošto je odmah poslije srednje škole morao da traži posao, najlogičnije je bilo da ga utrenirani karatista nađe u agenciji za obezbjeđenje.

Naime, već u osamnaestoj je bio glavni za izdržavanje porodice, jer je otac ušao u kredite zbog liječenja teško bolesne majke. Uz to i bolestan stariji brat, sestra prvo u srednjoj školi, a nezaposlena kad im je umro otac. Na novinarska pitanja o svom životu Ukropina odgovara upravo kao onaj koji se bavi karateom 18 godina: kratko i jasno, otvoreno i bez samosažaljenja: „Da se razumijemo, preuzeo sam ja tu odgovornost od srednje škole i to je to“, bez velike priče sažima svoju tadašnju situaciju Marko Ukropina.

Marko Ukropina, Ilija Jorga, majstor karatea 10 dan , trener Rajko Radulović majstor karatea 8 dan
Marko Ukropina, Ilija Jorga, majstor karatea 10 dan , trener Rajko Radulović majstor karatea 8 dan

Uz to rano preuzimanje odgovornosti nekako prirodno je išlo i stalno razvijanje borilačkih vještina. Prvo kroz karate, u kom trenutno ima crni pojas III dan, ali ističe da ga ne zanima sportski karate, već ta vještina. Na prvenstvu RS 2012. godine je i učestvovao samo zato što je to bio uslov za III dan. Čak ga i ne zanima samo karate, već trenira i realni aikido, tekvando, džudo, brazilsku džiudžicu…

Marko Ukropina, Ljuba Vračarević majstor realnog aikidoa 10 dan, Rajko Radulović majstor karatea 8 dan, Miroljub Jovičić majstor realnog aikidoa 5 dan
Marko Ukropina, Ljuba Vračarević majstor realnog aikidoa 10 dan, Rajko Radulović majstor karatea 8 dan, Miroljub Jovičić majstor realnog aikidoa 5 dan

„Sad bih ja o borilačkim vještinama mogao da pričam do sutra – to je, definitivno, stvar koja me najviše zanima u životu. Zbog toga sam ja ono što jesam i u planini i u speleologiji i na biciklu i u vojsci!“ – kratko završava priču o svom životnom izboru Marko Ukropina.

Autor

Vesna Kešelj

Saradnik internet magazina “Moja Hercegovina” od februara 2014. Istovremeno radi i kao PR novinar najvećeg srpskog sajta za oglašavanje "KupujemProdajem".

Svi tekstovi autora