Marija Đajić ekskluzivno iz Rusije s ljubavlju za MH: Trudila sam se da moji glumci budu srećni, pozitivni i slobodni

Trebinjska Marija Đajić, o kojoj je internet magazin”Moja Hercegovina” u više navrata pisao, trenutno je na magistarskim studijama iz režije na Teatralnom institutu Borisa Šukina pri Državnom Akademskom teatru Jevgenija Vahtangova  u Moskvi. Kaže da je ponosna što je dio jednog ovakvog kolektiva koji spada među tri najbolja teatralna fakulteta u Rusiji, a nedavnim selektovanjem u zvanični program XVI Međunarodnog međuuniverzitetskog takmičenja  samostalnih  rediteljskih postavki na temu ” Nazad ka Ostrovskom”, u kojem se predstavila režijom segmenta iz drame ”Unosno mjesto” Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, osvojila tri nagrade u konkurenciji 16 reditelja sa pozorišnih fakulteta od Mongolije do Petrovgrada. Marija Đajić je ekskluzivno za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorila o utiscima sa ovog značajnog festivala, zatim o samom procesu, radu na predstavi, kao i o anegdotama koje su pratile rad. Poput naziva drugog filma iz serijala o Džejms Bondu – ”Iz Rusije s ljubavlju”, iz 1963. godine, sa legendarnim Šon Konerijem u naslovnoj ulozi, Đajićeva zrali ogromnom energijom i ljubavlju, pa nije pogrešno ako kažemo da nam se Marija javila iz Rusije s ljubavlju.

Foto: Igor Dutina

Marija Đajić u dalekoj Rusiji kali svoj pozorišni čelik odlučna u namjeri da izrodi svoju ličnu buru, a ”Rađanje bure” je nedovršeno djelo prerano preminulog ruskog književnika Nikolaja Aleksejeviča Ostrovskog, koji je za svega 32 godine života ostavio neizbrisiv trag, a za njegovo autobiografsko djelo ”Kako se kalio čelik” čuli su i oni koji su sa književnošću na vi. Upravo kod gorepomenute bure i kaljenja čelika sudarili su se Đajićeva i Ostrovski, ali ne Nikolaj Aleksejevič Ostrovski već Aleksandar Nikolajevič Ostrovski, istaknuti ruski pisac i dramaturg čija djela spadaju u vjerovatnu najznačajniju etapu razvoja ruske drame.  Iz ovog pomalo pobrkanog uvoda valjda je jedino jasno da se radi o Ostrovskom, te ćemo preći na konkretne stvari i reći da je iz ”saradnje” sa dramskim piscem Ostrovskim Marija izašla oplemenjena novim iskustvima, prijateljstvima ali i nagradama. Naime, na takmičenju rediteljskih postavki ”Nazad ka Ostrovskom” koje se održalo u sklopu XVI Međunarodne rediteljske konferencije u organizaciji fakulteta koji Marija pohađa, njena postavka scene iz drame ”Unosno mjesto” Nikolaja Ostrovskog, uvrštena je u zvaničnu, takmičarsku selekciju. Marija kaže da je ona bila jedan od četiri reditelja sa njenog fakulteta koji su prošli selekciju, ali da je njena postavka jedina donijela nagrade fakultetu koji je predstavljala. Predstava ”Unosno mjesto” A.N. Ostrovskog, u režiji Marije Đajić, osvojila je tri priznanja a u pitanju su nagrade za najbolju glumicu, najbolji glumački ansambl i najbolju režiju po mišljenju publike.

Foto: Elena Bekiš

Marija Đajić je povodom uspjeha i zapažene rediteljske postavke, kao i predstave u cjelini, za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorila o samom takmičenju, o tekstu ”Unosno mjesto”, radu sa glumcima te o glumačkoj podjeli koja je kod mnogih naišla na skepsu za koju se utvrdilo da je bila potpuno neosnovana.

”Ja  pohađam  magistarske  studije iz režije na fakultetu koji se zove Teatralni Institut Borisa Šukina pri Državnom Akademskom teatru Jevgenija Vahtangova  u Moskvi. Jedan je od tri najbolja teatralna fakulteta u cijeloj Rusiji, a znamo da ih  ima  bezbroj, kao i pozorišta. Samo takmičenje odvija se u sklopu   XVI  Međunarodne rediteljske konferencije koju organizuje moj fakultet.Radi se o takmičenju  samostalnih  rediteljskih postavki na temu ” Nazad ka Ostrovskom”. Dakle, svake godine je različita tema, a ove godine cijela konferencija je posvećena  Aleksandru Nikolajeviču  Ostrovskom. Na samom takmičenju  u glavnu selekciju  je  prošlo 16 reditelja sa različitih fakulteta od Mongolije do Petrovgrada. Ja sam bila jedan od četiri reditelja sa mog fakulteta  i jedina koja je fakultetu donijela 3 nagrade. U pitanju su nagrada za najbolju glumicu,  nagrada za najbolji glumački ansambl i najbolja  režija po mišljenju publike.” – govori Marija kao uvod u cijelu priču.

Foto: Elena Bekiš

O samom procesu kroz koji je prolazila radeći ovaj komad, o prvoj režiji na ruskom jeziku, kao i o samom komadu ”Unosan posao” Đajićeva kaže:

”Režirala sam scenu iz drame ” Unosno mjesto “ A.N.Ostrovskog. U tom komadu Ostrovski  govori o korupciji u ruskom društvu koja je duboko ukorijenjena.  Kroz lik glavnog protagoniste Žadova pokušava  prikazati da svaki, pa čak i najidealniji čovjek na svijetu  ima svoju cijenu.  Drama je pisana 1857. godine, ali nažalost  tema o kojoj govori i danas je vrlo aktuelna kako u Rusiji tako i u BiH, Srbiji, Balkanu i vjerovatno u cijelom svijetu. Kada sam saznala za takmičenje i  kada su mi objasnili kakve su propozicije, odlučila sam da pokušam bar da se prijavim.  Počela sam da radim na komadu “Unosno mjesto”, međutim prvi problem se javio kada sam shvatila da ne postoji nikakva mogućnost da dođem  do srpskog prevoda te  drame u elektronskoj formi.  Pa mi je tu priskočio u pomoć moj predivni prijatelj i kolega Jovan Jovanović koji mi je fotografisao sve što je bilo neophodno i poslao. To je ujedno moj prvi samostalni rediteljski poduhvat na ruskom jeziku, bilo je vrlo naporno i teško ali istovremeno jako korisno. Radila sam bez odmora i bez pošteđivanja sebe i glumaca tako da  smo za relativno kratak period uz sve prepreke koje su nas pratile uspjeli da napravimo  projekat koji reprezentativno predstavlja naše sklonosti i sposobnosti.” – zadovoljna je Marija konačnim rezultatom.

Foto: Elena Bekiš

O glumačkoj podjeli, radu sa odabranim glumcima, anegdotama i velikoj posvećenosti, kako Marije, tako i glumačkog dvojca Nabi Ahmedov – Darja Astaševskaja, ali i o mentoru koji je tvrdio da je glumačka podjela loša, Đajićeva kaže:

”U podjelu sam uzela dvoje glumaca sa četvrte godine studija. Nabi Ahmedov je iz Digistana, a Darja Astaševskaja iz Moskve. On igra Žadova, a ona Polinu. Rad sa njima  je bio jako zanimljiv. U životu mi smo tri potpuno različite prirode, a u  osnovi posla htijenja su nam prilično slična. Volim da kažem da su njih dvoje moja prva rediteljska i  ruska ljubav. Imala sam veliku sreću što sam sarađivala sa njima, oni će biti velike  zvijezde ruskog teatra. Sve vrijeme sam se trudila  da  moji glumci u radu  budu srećni, pozitivni,  pošteni, opušteni i slobodni, da budu to što jesu bez ikakvog uljepšavanja i pretvaranja, da budu sigurni u sebe, svoje uloge i svoj poziv,  da se ne stide toga što rade već da čvrsto stoje iza projekta u kome učestvuju.  Pridržavam se teorije da su  najbolje  predstave one  koje se prvenstveno  izražavaju kroz glumačku igru, pa tek kasnije kroz vizuelizaciju, te sam u skladu sa tim i radila.  Naš radni proces pratile su razne anegdote. Kada nešto nije išlo kako sam ja zamislila, probala bih malo oštrije da govorim sa glumcima, a onda bi Nabi samo stao ispred mene i na improvizovanom srpskom kazao:

“Marija sve će biti u redu, volim te. “

Moj glavni mentor je tvrdio da sam napravila pogrešnu procjenu i  podjelu i da moja glumica ne može igrati Polinu, ja sam tvrdila suprotno, da je Darja svemoguća. I eto nagrade su potvrdile da su moj izbor i tvrdnje bile ispravne.” – kaže za kraj razgovora Marija Đajić.

Ako kažemo da Marija svakim atomom svoga bića živi pozorište, apsolutno nećemo pretjerati, niti će to u njenom slučaju zvučati kao floskula. Jednostavno, svi koji poznaju ova mladu i već uspješnu Trebinjku, zasigurno su osjetili ogromnu ljubav i energiju koju je spremna dati njemu – TEATRU. Iako je u Rusiju otišla kao ”Djevojka bez miraza”, kako glasi naslov jedne drame Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, nema sumnje da je Rusija ”Unosno mjesto” za ovu mladu i višestruko talentovanu Trebinjku…

Igor Svrdlin

 

Autor