Kvadriplegičar Pero Marić iz Trebinja: Potrošio sam jedan stan na liječenje

„Kada sam, nakon pada sa stuba, u bolnici pitao doktora koliko je ozbiljna moja povreda, rekao mi je: E, moj sine, nema teže kletve od one ‘Da bog da vrat slomio’. I zaista je tako“, ovim riječima Pero Marić iz Trebinja, inače najstariji kvadriplegičar u Istočnoj Hercegovini, počinje svoju životnu priču za „Moju Hercegovinu“.

Dušanka i Pero Marić (FOTO: Moja Hercegovina)
Dušanka i Pero Marić (FOTO: Moja Hercegovina)

Posledice pada promijenile su Perov život zauvijek. Povrijedio je kičmenu moždinu u vratnom dijelu kičme i nastupila je skoro potpuna oduzetost gornjih i potpuna oduzetost donjih ekstremiteta – kvadriplegija. Imao je 34 godine kada se nezgoda dogodila, a isto toliko je u invalidskim kolicima.

Zbog stepena invaliditeta Pero ne može ništa da radi samostalno, pa bi mu u državama poput Norveške bila dodijeljena čak tri personalna asistenta koja bi mu pružala dvadesetčetveročasovnu pomoć, svaki po osam sati. Međutim, u Republici Srpskoj to nije slučaj, pa u Istočnoj Hercegovini nijednoj osobi sa invaliditetom nije dodijeljen personalni asistent. Peru je ovakva pomoć neophodna, ali može je dobiti samo ukoliko usluge personalne asistencije plati iz svog džepa. Budući da su njegova primanja toliko mala da jedva pokriju troškove za lijekove, o navedenom može samo da sanja.

– Šta sam ja za skoro 35 godina dao na lijekove i liječenje, pa garantovano ne postoji stan koji se ne bi mogao kupiti za te pare. Ne osjećam ništa od ramena na dolje, disanje mi je otežano, zimi mi je uvijek hladno, ljeti prevruće, nema cirkulacije i da me supruga ne okreće kad ležim, odmah bi mi se stvorile rane. Ne rade mi pluća, ne radi mi želudac, ne rade mi crijeva, urinarni trakt da ne govorim, od toga se najviše i umire – objašnjava Pero.

Liječenje skupo, primanja mala

Zbog stalnih urinarnih infekcija, antibiotici su mu najneophodniji među lijekovima, a oni koje koristi uglavnom nisu na pozitivnoj listi, pa mora da ih kupi. Perova supruga Dušanka koja je i sama lošeg zdravlja, a pritom vodi brigu o suprugu sve ove godine, kaže da su pretprošli mjesec njih dvoje potrošili preko 400 maraka na lijekove.

– On bi trebao da primi tri injekcije dnevno za urinarne infekcije, a one koštaju 30 maraka. Ne možemo to kupiti, trebalo bi nam oko hiljadu maraka mjesečno. Sada mu uzimamo longacef, koji je 12 maraka. Pritom kvadriplegičari vremenom postaju rezistentni na skoro sve antibiotike. Palitreks i baktrim su na pozitivnoj listi, ali malo kome pomažu. Grupa antibiotika nove generacije je mnogo skupa, jedna kutija košta 30 i koju marku, pa izvolite, kupite. Koliko ljudi umiru, nije ni čudo, jer ne mogu da kupe lijekove – ogorčeno kaže Dušanka.

Osim toga, Pero ne koristi pelene, već podloške, a bude dana da promijeni i do pet njih.

– Svaka košta marku isto kao pelena. To se nakupi za godinu dana. Dobijam 30 komada, to je prosječno jedna dnevno. Moja je sreća što imam jednog brata koji može da mi pomogne da odem u toalet. Da nije toga, trebalo bi mi 125 pelena minimum. I niko te ne pita – objašnjava Pero.

U ovom slučaju nije jedini problem to što su troškovi veliki, a Perova primanja veoma mala – dobija 68,48 maraka tuđe pomoći preko Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, te 123 marke od Grada Trebinja za takozvano „prošireno pravo“. Problem je i to što nema personalnog asistenta, pa je sva briga o njemu pala na suprugu Dušanku koja je zbog toga morala da napusti posao.

– Sve je lako bilo dok sam ja bila mlada, pa sam trčala. Napustila sam posao, jer nisam više mogla. Čekala sam da navršim 35 godina staža i dobila minimalnu penziju koja ne može da pokrije ni grijanje. Koliko samo ovakvim bolesnicima treba higijene, to niko ne zna. A lijekova da vam ne pričam. Sve to moramo kupovati. Šta je meni šest kila praška. Svaki dan se tu pere, čisti, mora sve biti u redu. Ne bi živio ovolike godine da nije sve bilo u redu. Hranim ga, okrećem ga noću. Treba dvoje ljudi da mu pomognemo da ustane. Pogledajte moja koljena kakva su. I ja se sama s njim ovakva borim. Ko te pita. Sad bih trebala da idem na operaciju koljena, a nemam njega gdje ostaviti, ko će biti s njim – kaže šezdesettrogodišnja Dušanka.

Umjesto personalne asistencije, minimalna pomoć plaćena ličnim parama

Osim što ništa ne može da uradi sam, Peru se dešava i da kolabira, pa je opasno da ostaje sam u kući.

– Jednom prilikom supruga otišla do banke, ja se pomjerio da popijem čaj i onda, pošto sam skoro kolabiro, gurnuo sam skroz kolica u kraj i prevalio se, samo što nisam ispao. I prije toga sam se onesvješćivao, pa smotao kolicima i porušio sto i stolice u trpezariji – prisjeća se Pero za „Moju Hercegovinu“.

Zbog toga su Marići prinuđeni da plaćaju stotinu maraka ženi koja zajedno sa Dušankom pomaže Peru da ustane ujutru i popodne. Ona dolazi tri puta sedmično, dok preostala četiri jutra pri ustajanju Peru pomažu radnici trebinjskog Centra za socijalni rad, a za ovu uslugu im plaća 33 marke mjesečno.

Ortopedska pomagala veliki problem za kvadriplegičare

Pero sitiče da ni problem nabavke ortopedskih pomagala u Srpskoj nije riješen, a pritom su ista, smatra, veoma skupa.

– Ortopedska pomagala su veoma skupa samo zato što su ortopedska. Ova invalidska kolica sam dobio prije 30 godina. Da bih dobio nova, treba mi potvrda od svih trebinjskih specijalista i na kraju i od psihijatra, da uzmem sve te papire i zaputim se u Banjaluku u Trapiste, u neku specijalnu ljekarsku komisiju. I onda ili-ili, da razmotre da li ću dobiti nova. A vjerovatno mi u ovim godinama to više ne bi odobrili – navodi on za naš magazin.

Nema invalida, kaže, koji nije potrošio ogromna porodična sredstva za liječenje, a država ne preduzima dovoljno da to zaustavi. Sa njim je saglasna i supruga Dušanka.

– Šta ko dobije ima da nosi, ovo društvo ni o kom ne vodi računa. I to je to! Da li si gladan, žedan, da li imaš ili nemaš, niko ništa. Krepaj, umri! – ističe Dušanka.

Već 22 godine Pero Marić nije otišao ni u jednu banju. Za arhitektonske barijere u gradu Trebinju nismo ga pitali, jer je za Pera najveća od njih lični kućni prag, koji zbog nedostatka pomoći nije prešao više od deset godina.

Vladana Tešić, SEC Banjaluka (FOTO: Fejsbuk)
Vladana Tešić, SEC Banjaluka (FOTO: Fejsbuk)

Prema riječima Vladane Tešić, ispred Socijalno-edukativnog centra u Banjaluci, Centar za socijalni rad je taj koji treba da da preporuku za personalnog asistenta pri komisiji, ali prethodno opština mora da izdvoji sredstva za to. Broj sati personalne asistencije dodjeljuje se na osnovu svakodnevnih aktivnosti osobe sa invaliditetom, njenih godina i njenog stanja. Međutim, Tešić kaže da je paradoks to što se personalna asistencija konkretno u Banjaluci dodjeljuje ljudima koji rade.

– Prošle godine su samo tri osobe sa invaliditetom u Banjaluci ostvarile pravo na 180 sati personalne asistencije mjesečno. Nažalost, kod nas ljudi ne shvataju da to i državi koristi, jer dobija radnu snagu. Uskraćivanje personalne asistencije osobama kojima je ona potrebna je isto kao da ukinete predškolske ustanove – zaključila je Tešić za „Moju Hercegovinu“.

Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora