Početna  /  Ko će prije razbiti glavu udarajući u zid nivoa BiH – vlast ili opozicija iz RS?
Izdvajamo Teme i komentari

Ko će prije razbiti glavu udarajući u zid nivoa BiH – vlast ili opozicija iz RS?

U Republici Srpskoj i Federaciji, kao i u zajedničkim institucijama BiH, četiri godine između opštih izbora moguće je veoma lako klasifikovati. Tokom prve polovine tog perioda uvijek traje podjela funkcija, dok je ostatak vremena rezervisan za kampanju uoči narednog izlaska na birališta. Ukoliko, usput, stranački lideri stignu da se pozabave i pitanjima relevantnim za život građana, dobro je. Ako se to ne desi, niko ozbiljan neće im zamjeriti, jer je zaista pretjerano očekivati da se ovi ljudi, sa nespornom dobrom voljom, ali i ograničenim resursima, fokusiraju i na treći prioritet.

Početak 2025. je, očekivano, start faze u kojoj već treba imati u vidu iduće pojavljivanje na glasačkim listićima, pa ne treba da čudi talasanje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine, gdje je smijenjen član Kolegijuma iz RS, Nebojša Radmanović. Kao da to nije bilo dovoljno traumatično za vladajuću koaliciju sa republičkog nivoa, pokretači ove drame su lišili funkcije i ministra bezbjednosti Nenada Nešića, iako je lider DNS-a, uvijek spreman na aristokratske gestove, iz ćelije u pritvoru poručio da je raspoložen da samoinicijativno podnese ostavku. Ipak je prevagnula nestrpljivost u znatnom dijelu poslaničkih klupa, pošto je poduhvat bio praćen tvrdnjama da je riječ o uvodu u prekompoziciju većine na nivou BiH, pri čemu je eliminacija SNSD-a iz tog kruga označena kao ključni momenat čitave “operacije”.

Ali, ne lezi, vraže, proces nije tako jednostavan kao što je u prvi mah djelovalo. Istina, matematika u Predstavničkom domu nije bila ekstremno zahtjevna – za uklanjanje Radmanovića sa funkcije bila su dovoljna 22 glasa, a skupljeno ih je 26, uz 10 “protiv” i jednog uzdržanog, od ukupno 42 poslanika. Ispunjena je i entitetska kvota, sa minimumom od 10 glasova iz FBH i pet iz RS. Sa Nešićem je ta situacija bila za nijansu uvjerljivija, jer je odnos snaga bio 27: 7: 1. Ali, struktura te navodne nove većine, u nastajanju, već je diskutabilna.

Nebojša Radmanović

Manevarski prostor

Jer, Radmanović i Nešić su oboreni sa osam od ukupno deset glasova “Trojke” (SDP – Narod i pravda – Naša stranka), uz koju se uglavnom svrstava i jedan predstavnik stranke gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića, te sa pet glasova opozicionara iz Srpske (SDS – PDP – LPR). Ostatak, dakle polovinu tog skora, obezbijedila je federalna opozicija koja ima 14 mandata. Od toga, SDA je nakon izbora imao devet, pri čemu je jedan sa prostora RS, a drugi je odnio Šemsudin Mehmedović, izjašnjavajući se kao samostalni poslanik i formirajući sopstvenu partiju. Tu su i DF sa tri i Narodni evropski savez – NES sa dva poslanika.

S druge strane se nalaze SNSD i njihovi partneri, US i DEMOS, sa ukupno osam poslanika, te HDZ BiH sa četiri mandata. Jasno, to je nedovoljno za nastojanja da se izabere novi Savjet ministara, ako u tu šemu nije uključena “Trojka”, kao što je do sada bio slučaj, ili SDA, što je bila tema jednokratnog koketiranja Milorada Dodika.

U svakom slučaju, potencijalni problemi za svaki pokušaj kreiranja nove vlasti na nivou BiH, uz izbor drugačijeg Savjeta ministara, idu u dva pravca. Prva “nevolja” je spremnost bloka oko SDA da bude uz ekipu iz “Trojke” samo dok smjenjuje funkcionere iz SNSD-a. Ali, u Stranci demokratske akcije na svaki pokušaj otvaranja priče o novim koalicijama reaguju “zagonetnim” muljanjem i prenemaganjem. Pri tome, nisu se baš pretrgli negirajući izjavu Milorada Dodika da se čuo sa Bakirom Izetbegovićem, što je bio nagovještaj raspleta u kojem su mogući i oni (ne)očekivani, odnosno obnova “pakta” SNSD – SDA. Čitav galimatijas je dodatno začinio Željko Komšić, iznoseći tvrdnju da će DF učestvovati u rušenju SNSD-ovih zvaničnika, ali ne i u formiranju bilo kakve nove većine prije idućih izbora 2026.

I dok u Predstavničkom domu PS BiH postoji manevarski prostor za svaku kombinaciju, Dom naroda BiH je tako koncipiran da je moguće stopirati bilo kakav plan za formiranje novog Savjeta ministara. Jeste tačno da SNSD – nakon famoznog “žrijebanja” u kojem je njihova Snežana Novaković Bursać izgubila mandat, a Nenad Vuković (PDP) ga dobio – više nema četiri delegata i, samim tim, mogućnost da glasanjem zaustavlja neželjene ishode. Ali, u Domu naroda sa 15 članova, dovoljno je da se tri osobe iz jednog nacionalnog kluba ne pojave na sjednici i da bude srušen kvorum.

Elmedin Konaković

Uzaludna argumentacija

Inicijatori smjene Nebojše Radmanovića, osokoljeni uspjehom prvog koraka, potcijenili su značaj te opcije, pa je Elmedin Konaković, kao najeksponiraniji “tumač”, lakonski reagovao na pitanja u vezi s tim, tvrdeći da “nijedna blokada ne može trajati vječno”. Međutim, niko i ne govori u takvim kategorijama. Dovoljno je da tri delegata SNSD-a budu istrajni u nepojavljivanju na sjednicama do kraja ove godine, te da sve zamisli njihovih “dušmana” postanu deplasirane, jer je iduća “sezona” izborna, pa bi svaki korak u istom smjeru predstavljao tek varijaciju na poznatu priču o “klanju vola zbog kilograma mesa”. A uopšte nije isključeno da, postupajući po diktatu svog lidera, trio SNSD-ovaca bude tvrdoglav u bojkotu, makar čitava pat-pozicija bila praćena intenzivnim pritiscima zapadnih “diplomata”, pa i “mjerama” OHR-a, čiji je realni domet već duže vrijeme pod znakom pitanja.

Ipak, od aritmetičkih egzibicija i dileme “kako”, znatno je važniji odgovor na nedoumicu “zašto”. Naravno, aktuelni saziv Savjeta ministara, ranije podržavan od osovine SNSD – HDZ – “Trojka”, nije napravio nikakav pomak koji bi mogao imati uticaj na svakodnevne živote građana svih nacionalnosti u BiH. U principu, zbog njihovog hipotetičkog definitivnog razlaza ne bi niko zaplakao, osim njih samih. Međutim, jasno je da su kompleksna dejtonska “pravila igre” takva da je već dovoljno maratonski poduhvat formiranje većine nakon svakih izbora, a da je rušenje postojećeg Savjeta ministara na sredini mandata na ivici naučne fantastike.

Ipak, ako se, u pokušaju da se iznesu vrijednosni sudovi o potencijalnim promjenama statusa kvo, i prihvati mogućnost da će se “zagovornici promjena” probiti preko proceduralnih “sedam gora i sedam mora”, jedna konstanta je neupitna. Naime, intenzitet želje SNSD-a i opozicije iz RS da sačuvaju fotelje, u prvom slučaju, odnosno da ih preuzmu, u drugoj varijanti, toliki je da je sasvim uzaludno ubjeđivati Dodikov tim da im, na duži rok, odgovara da se povuku iz vlasti na nivou BiH, baš kao što je za blok SDS – PDP – LPR pogubno da participiraju u novom “kontrolnom paketu” izvršne i zakonodavne vlasti u zajedničkim institucijama.

Odavno je jasno da nijednu od tih zakrvljenih strana ne zanima argumentacija prema kojoj svaka većina u RS koja naspram sebe ima republičku manjinu spremnu da se infiltrira u bh. vlast, u startu, po definiciji, dobija veliku količinu “municije” za demontažu rivala pred biračima. A samim tim i garantovanu nedostižnu prednost na prvim narednim opštim izborima. Ali, to je aksiom koji nikoga od aktera ne interesuje, jer se drže pravila “hoću sad i hoću sve”. Pa, ukoliko je već tako, jedina smislena reakcija u publici može da bude sugestija navodno suprotstavljenim koalicijama iz RS da udaraju glavama u zid dok ih ne razbiju.

Ispod radara

U jednom momentu je moglo djelovati da je Dodik prihvatio rezon o suicidalnim dimenzijama ulaska opozicije iz RS u aranžman sa “Trojkom”. Jer, lider SNSD-a je – naravno, sarkastično – pozvao nove “partnere”, nakon što su smijenili Radmanovića, da izaberu Branislava Borenovića, bivšeg predsjednika PDP-a, za njegovog nasljednika u Kolegijumu Predstavničkog doma PS BiH. Borenovićeva reakcija je bila u znaku novostečene samouvjerenosti, pa mu je nadobudno poručio da “više nije u poziciji da odlučuje o bilo čemu” na nivou BiH.

Branislav Borenović

Međutim, nakon samo nekoliko dana, Dodikovi poslanici, predvođeni Sanjom Vulić, potpisima su pokrenuli inicijativu da, poslije odlaska Radmanovića, uslijedi dolazak Borenovića, na tragu šefove cinične “ponude”. Zakazana je i rasprava o tome za srijedu, 5. februar, a bivši formalno prvi čovjek PDP-a već je odbio “Danajski dar”, ističući da Dodik poseže za takvim zamislima “iz huje i očaja”.

Kako god, nova većina, projektovana u određenim krugovima, već na startu će biti prinuđena da se koprca u močvari sprdnje. Da bi se riješili ovakvih uboda, Borenović i partneri moraće da se batrgaju u bizarnim objašnjavanjima da, eto, hoće svog čovjeka umjesto Radmanovića, ali da nije planirano da to bude baš Borenović, a pogotovo ne nakon “šeretskog” prijedloga Dodikovih ljudi.

Kupujući vrijeme ovakvom lakrdijom, Dodik je ipak požurio da se sastane sa šefom HDZ-a Draganom Čovićem i učvrsti osovinu sa vodećom hrvatskom strankom u BiH, prije konačnog obračuna sa gotovo svim ustalim učesnicima farse. Tako je otvoreno dao do znanja posmatračima da će se boriti za funkcije na nivou BiH do posljednjeg daha i da ga ne zanima mogućnost da čeka da opozicija iz RS “dobitak na mostu izgubi na ćupriji”. Vrh HDZ-a u proteklim godinama i decenijama svakako nije bio potpuna negacija Njegoševog stiha o “Latinima – starim varalicama”, pa njihovu dosadašnju lojalnost u SNSD-u ne mogu baš da prihvate zdravo za gotovo.

Ipak, osim povoljnog glasanja i susreta lidera, “ispod radara” je ostao još jedan gest HDZ-a u prilog SNSD-a. Naime, iako je u Predstavničkom domu uveče izglasana smjena Nenada Nešića prije nego što je, ujutro, on preko advokata formalno predao ostavku, predsjedavajuća Savjeta ministara Borjana Krišto je ipak procijenila da je riječ o ovom drugom, uz tumačenje da smjena nije prošla Dom naroda, pa kao takva još nije stupila na snagu. Poznavaoci pravnih procedura kažu da uopšte nije svejedno o kojoj kategoriji je riječ, pošto ostavka više odgovara SNSD-ovoj namjeri da izlobira parcijalnu zamjenu Nešića vlastitim kandidatom nego zagovornicima kompletne transformacije personalnog sastava Savjeta ministara.

Dragan Čović i Milorad Dodik

Uklete šestice

Dok izvuku ovakve klipove iz točkova, opozicionari iz RS uveliko licitiraju imenima za pozicije u Savjetu ministara, komično pokušavajući da drugima “zabrane” da se bave takvom zabavom. U tim opservacijama, Nebojša Vukanović daje do znanja da mu ne bi bilo mrsko da bude novi ministar bezbjednosti BiH, umjesto rashodovanog i pritvorenog Nenada Nešića. Kada bi se sve kockice sklopile, što je skoro nemoguće, ne bi bilo čak ni iznenađenje da mu “saveznici” i prepuste to mjesto, zgroženi ukletim konotacijama ovog kabineta, sa čitavim nizom Nešićevih prethodnika koji su takođe završavali ili u ćeliji ili bar u sudnici, od Fahrudina Radončića do Dragana Mektića, pa i Selme Cikotića i Sadika Ahmetovića, mada zbog povoda bez direktne veze sa tim resorom.

Dok je Vukanović, dirljivo, raspoložen da, kao u fudbalu, ide glavom tamo gdje se drugi ne usuđuju da stave i nogu, SDS i PDP su, tradicionalno, znatno proračunatiji. Milan Miličević je, očito, shvatio čitavu situaciju kao priliku da “namiri” svoje prethodnike na predsjedničkoj funkciji u SDS-u, pa Mladen Bosić slovi kao stvarni kandidat za Radmanovićevu funkciju zamjenika predsjedavajućeg Predstavničkog doma, ako Borenović uspije da se odbrani od takvog “poklona”. Mirko Šarović bi se rado vratio u staru fotelju ministra spoljne trgovine, umjesto Staše Košarca. Kada bi to postalo realno, u ovom političkom SF-u, nema sumnje da bi Bosić i Šarović bili pacifikovani i da bi u narednim godinama poštedjeli Miličevića mrzovolje, pa i povremenih uboda, ne kvareći mu mirnu egzistenciju na čelu SDS-a, pri čemu je manje bitna kontinuirana silazna putanja ove stranke.

Šarović, Borenović i Bosić

Na zaplete iz latinoameričkih serija, ipak, najviše podsjećaju prizori iz PDP-a. Prvo su morali da zadrže jezik za zubima dok ih je Sanja Vulić provocirala tvrdnjama da je, eto, opozicija iz RS sa “Trojkom” dogovorila da Radmanovića naslijedi Bosić, ali da su se Konaković i Nermin Nikšić naprasno dosjetili da bi Mira Pekić (PDP) bila bolji kandidat. U PDP-u su “iskulirali” ovu žaoku, ali jedva, jer ih je, bez obzira na šarlatanstvo SNSD-ovog “glasnika” iz Doboja, ipak dovela u neugodnu poziciju. Jer, Mira Pekić je u protekloj godini bila znatno bliža “disidentskim” rezonima Igora Crnatka u unutrašnjim previranjima, nego pohodu Draška Stanivukovića ka preuzimanju svih konaca u PDP-u. Sada je taj odnos donekle izglađen, jer i za Pekićevu “život ide dalje”, ali je nepovjerenje iz Stanivukovićevog kruga dovoljno izraženo da se kandidature Mire Pekić za bilo koju funkciju osim dosadašnje poslaničke i dalje ne razmatraju ozbiljno.

A Crnadak je u međuvremenu zaboravio polemike o smjeru stranke i svom snagom se uključio u “projekat” ulaska PDP-a i opozicije iz RS u vlast na nivou BiH. Čak je formulisao da će se to desiti u šest koraka, koji uključuju i preuzimanje vlasti u Republici Srpskoj u finišu. U numerologiji, poigravanje šesticama nije baš obećavajuće. Iako sada pokušavaju da nametnu utisak da će sve biti gotovo, maltene, za šest dana, akteri “blickriga” ne uzimaju u obzir podatak koji je iznijela Sabina Ćudić, siva eminencija Naše stranke iz “Trojke”, rekavši uoči smjene Nebojše Radmanovića da je čitav poduhvat, u stvari, započet 1. jula prošle godine. Ukoliko je od inicijalnih razgovora do prvog konkretnog poteza prošlo šest mjeseci, koliko li će tek biti neophodno za kakav-takav rasplet kompletne sage?

Igor Cradak (Foto: Siniša Pašalić/RAS)

Baja Patak

Najklimaviji aspekt čitave Crnatkove projekcije jeste teza da su pet opozicionih poslanika iz RS – konstanta, a da je na “federalcima”, ko god oni bili, “samo” to da skupe 17 ili više poslanika u Predstavničkom domu, odnosno šest i više delegata u Domu naroda. Jer, to je realno tek ako “Trojka” i SDA naprave određeni aranžman. Međutim, takva “alijansa” se ne nazire, pošto je intenzitet netrpeljivosti Bakira Izetbegovića i Elmedina Konakovića toliki da je gotovo nemoguć njihov pakt u ovom periodu, ma koliko Nermin Nikšić poručivao u svim pravcima da je SDP “vezivno tkivo”. S druge strane, iako lider SDA decidno tvrdi da će njegovi ljudi u Parlamentarnoj skupštini isključivo učestvovati u smjenama, ali ne i u dogovorima o novoj većini, mnogima je promaklo to da je, u negativnom odgovoru na pitanje o obnovi koalicije sa SNSD-om, Izetbegovićev naglasak bio na riječi da ovaj dil “trenutno” nije moguć. Što, je li, ne isključuje tu kombinaciju kad sporni “trenutak” prođe.

Za razliku od ovih nedomica, koje mogu tek da stvore bore na čelima, situacija koju Stanivuković ima sa prethodnikom ponovo vraća smijeh među posmatrače na tribinama. Jer, “neko iz mase”, sigurno ne bez razloga, plasirao je tezu da je Borenović kandidat za ministra finansija i trezora BiH, umjesto Srđana Amidžića. Dok je Dodikov “geg” sa mjestom u Kolegijumu Predstavničkog doma odbacio sa neskrivenim prezirom, Borenoviću nisu bile mrske glasine o mogućnosti da bude “Baja Patak” nove većine. Ali, jesu bile krajnje odbojne Stanivukoviću.

Čovjek kojem je Borenović prepustio čelno mjesto u partiji, pri tome otvoreno agitujući za njega i odbacujući svaku alternativu takvoj “primopredaji”, ipak nije oduševljen opcijom u kojoj ključar blagajne na nivou BiH postaje ne tako davno omiljeni “Brane”. Biće da Stanivuković ipak smatra da je Borenoviću istekao rok trajanja i da bi na mjesto ministra trezora radije delegirao personu koja je spremna da radi isključivo za “šefa”, a ne i za sebe i za sadašnjeg predsjednika PDP-a, kako bi se moglo očekivati od Borenovića. Zbog toga su sa stola za partijske poslove u kabinetu gradonačelnika Banjaluke svakih par dana emitovane potpuno kontradiktorne poruke.

Nula na semaforu

Tako je jednog dana Stanivuković pominjao da je ova partija zainteresovana za ulazak u vlast na nivou BiH, ali uz četiri karikaturalna uslova, među koje su udrobljeni čak i lokalni demagoški detalji, poput “borbe protiv kladionica kod škola”. Nije prošlo mnogo vremena, a Stanivuković se već durio, postavljajući besmisleno pitanje: “Šta će nam funkcija, ako ne možemo sprovesti svoju politiku”, kao da bi mu to sa jednim ministarskim mjestom pošlo za rukom u bilo kojoj zemlji u svijetu. Na kraju je procijedio da kandidata PDP-a za ministra neće određivati “predsjednici drugih stranaka”, pa treba sačekati da se svakodnevne smjene sunca i kiše u Draškovim reakcijama okončaju vađenjem iz rukava klona Nebojše Drinića ili Bojana Kresojevića. Ako ne pronađe takvog, i savjetnica Milada Šukalo ispunjava kriterijume “selektora”.

Nakon popisa minimalnih prednosti i silnih hendikepa čitave inicijative, ukoliko bi bilo neophodno rangiranje šansi za ostvarenje raznih opcija, moglo bi se reći da najsolidnije kotira status kvo, mada ruiniran. Dakle, nevoljni opstanak većine Trojka – SNSD – HDZ do kraja mandata, uz nemogućnost da se izaberu nove osobe na upražnjena Radmanovićeva i Nešićeva mjesta. Ovom scenariju može se pripisati 51 procenat. Uspostavljanje nove vladajuće koalicije Trojka – opozicija iz RS, uz asistenciju “neidentifikovanih letećih objekata”, možda čak i HDZ-a, maksimalno doseže do 24 odsto, a obnova saveza iz prošlog mandata, SNSD – HDZ – SDA, za nijansu više – 25 postotaka.

Takve brojke, naravno, važe samo kad je riječ o vlasti kao pukom sredstvu da se uživa u privilegijama. Što se tiče tzv. viših ciljeva, statistika je znatno jednostavnija. Koje cifre vrijede za tlapnje opozicionara iz RS da će, udruženi sa Trojkom, obezbijediti obračun sa kriminalom i korupcijom i regularne izbore, pa čak i famozni “evropski put”? Šta je u opticaju kad su u pitanju tvrdnje SNSD-a da će, nakon obnove njihove šeme sa SDA, BiH dočekati sudbinu SFRJ u doba Stipe Mesića, koji je mogao da kaže: “Ispunio sam svoj zadatak, ove zemlje više nema”? I za jednu i za drugu projekciju, na semaforu je isti rezultat – nula.

0 Shares
Copy link
Powered by Social Snap