Nakon dva masakra u Srbiji i nakon što je Nermin Sulejmanović u Gradačcu ubio tri, a ranio isto toliko osoba, postavlja se pitanje da li u Bosni i Hercegovini, ali i čitavom regionu, postoji politika suzbijanja kriminaliteta.
Masovna ubistva koja su prije nekoliko mjeseci potresla Srbiju i ono koje je nedavno diglo na noge cijelu Bosnu i Hercegovinu upozorava na to da se politika suzbijanja kriminaliteta mora ozbiljnije definisati i agresivnije provesti. Prevencija kriminaliteta je, smatraju pravnici, usmjerena na sprečavanje pojavljivanja nekog od oblika kriminaliteta. Preventivno djelovanje podrazumijeva čitav niz različitih političkih, ekonomskih i pravnih mjera koje preduzima država na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Preventivno suprotstavljanje kriminalitetu temelji se na određenim principima koji zajednički ispunjavaju osnovni kriminalno-politički cilj, a to je uspješno suprotstavljanje kriminalitetu.
U Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske navode desetak akcionih planova, strategija i planova mjerâ kojima bi kriminalitet trebao da se suzbije, ali ne odgovaraju na naša konkretna pitanja na koji se način sve ove aktivnosti odvijaju i da li u Srpskoj postoji tijelo koje obuhvata veći broj profesionalnih aktera koji prate stanje u različitim formama kriminaliteta. Drugim riječima, iz odgovorâ koje smo dobili ne znamo, na primjer, da li su u Srpskoj potencijalne ubice na mjerama. Slučaj iz Gradačca jasno upozorava da u tom polju djelovanja nešto nije u redu.
„Nijedan od entiteta u okviru Bosne i Hercegovine, a ni zemlje u regionu ne rade dovoljno na sistemskim rješenjima u pogledu suzbijanja kriminaliteta. Zapravo, utisak je da prevladavaju ad hoc rješenja – kada se desi problem, naročito ukoliko je on medijski eksponiran, reaguje se nekim rješenjem“, kaže za MojuHercegovinu viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci Olivera Ševo Grebenar.
Najčešći način rješavanja je, dodaje ona, pritisak na zakonodavca u pravcu pooštravanja kazni ili uvođenja novih krivičnih djela. Takvo „instant“ rješenje je izgleda najlakši put umirivanja uznemirene javnosti i zapravo predstavlja svojevrsno povlađivanje narodnim masama.
„Ipak, dugoročno posmatrano to ne daje ozbiljniji rezultat. Iako izuzetno važan instrument u politici suzbijanja kriminaliteta, krivično zakonodavstvo nije jedini. Treba biti svjestan da ma koliko zakonodavstvo bilo dobro, njega slijedi niz drugih društvenih mehanizama, poput pravosudnog aparata, ustanova za izvršenje krivičnih sankcija i sl. od kojih zavisi uspjeh takvih izmjena“, ističe Ševo Grebenar.
Kriminalitet, bio uslovno rečeno „standardni“ ili onaj koji prati određeno vrijeme i društveni napredak (poput sajber kriminaliteta) mora da se prati kontinuirano i da se na njega odgovara sistemski. To, kaže naša sagovornica, podrazumijeva ispitivanje uzroka pojave ili rasta određenih vrsta kažnjivih ponašanja i nastojanje da se koordinisanom akcijom većeg broja učesnika reaguje.
„Na primjer, kad je riječ o porastu maloljetničkog nasilničkog kriminaliteta, nije dovoljno samo izmijeniti zakonodavstvo i spustiti dobnu granicu u pogledu krivične odgovornosti ili dovesti veći broj pripadnika policije u škole. Potrebno je udruženim, planiranim i koordiniranim radom pravnika (prije svega kriminologa, penologa i ostalih krivičara), sociologa, psihologa, prosvjetnih radnika i niza drugih utvrditi obim kriminaliteta, njegove uzroke u mjeri u kojoj je to moguće a potom i planirani put njegovog suzbijanja“, kazala je Ševo Grebenar.
Isti je, navodi ona, put suzbijanja bilo kojeg oblika kriminalnog ponašanja. To će uglavnom značiti duži put analize problema i izrade strategije suzbijanja nekih ponašanja, ali će dugoročno dati određene rezultate.
„Zapravo, potrebno je dati prostora stručnjacima iz različitih oblasti da ujedinjujući svoje znanje sistemski reaguju na narastajući kriminalitet. Ne treba očekivati da kriminalitet može da nestane, to se nikada neće dogoditi. Međutim moguće je bar u nekoj mjeri smanjivati njegov obim. Trenutno, bez ozbiljnog pristupa njegovom suzbijanju ovo društvo izgleda prilično izgubljeno između narastajućeg kriminaliteta bez ikakvog plana njegovog suzbijanja i kaznenog populizma koji sve više uzima maha“, rekla je Ševo Grebenar.
Istoričar i pravnik iz Srbije Srđan Milošević ističe da je kazneni populizam relativno novijeg datuma i predstavlja demagoško oživljavanje antikvarnih i pogrešnih ideja o društvenoj korisnosti, pravednosti i potrebi pooštravanja kaznenih mjera protiv učinilaca krivičnih djela, najčešće jedne grupe tih djela, zavisno od društvenog konteksta.
„Za sam kazneni populizam i nije od presudne važnosti da li njegovi zastupnici zagovaraju teže kažnjavanje zato što i sami vjeruju u neki pozitivni učinak takvog rješenja ili jednostavno šire to pogrešno uvjerenje zato što znaju da će naići na podršku javnosti. Suština je u tome da to nedvosmisleno pokazuje puku sirovu silu države-siledžije, koja je vjerovatno nesposobna, a iznad svega – nevoljna i nezainteresovana da stvori društveni kontekst u kojem bi činjenje krivičnih djela bilo na primjereniji način obeshrabrivano“, istakao je Milošević.
Pooštravanjem kaznene politike država, smatra Milošević, podilazi osvetoljubivim nagonima, insistira na retributivnom karakteru kazne, čime udovoljava raznim emotivnim stanjima, a najviše agresiji onih koji najčešće i nisu neposredno pogođeni učinjenim krivičnim djelom.
„Ako se time išta postiže, onda je to upravo posredno podsticanje na nasilje, na kulturu ‘oko za oko’ i uopšte na divljački svetonazor kakav je potrebno iskorenjivati, a ne podsticati ga ili mu podilaziti. Takvim pristupom od pravosuđa se stvara svojevrsna arena, u kojoj o životu i smrti odlučuju galvanizovane i nasiljem obezumljene mase, kod kojih vladajuća klasa zapravo sama proizvodi agresivne porive, koje potom podstiče, njeguje i zadovoljava. I tako ukrug“, rekao je Milošević.
Redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu Đorđe Ignjatović smatra da utvrđivanje stanja kriminaliteta predstavlja jedan od najvitalnijih zadataka krivičnih nauka u svim savremenim državama.
„Da bismo mogli da kontrolišemo po društvo tako opasne pojave kakvi su zločini, moramo pre svega doći do saznanja kakva je njihova struktura, ko ih vrši, ko su žrtve takvih dela i kako na njih reagujemo. U nameri da dođe do više saznanja o tim pitanjima, kriminologija je razvila mnoštvo metodoloških zahvata. Najpoznatije su statistike kriminaliteta i studije o viktimizaciji koje – iako zasnovane na različitim konceptualnim pristupima i vođene od nesrodnih subjekata, ipak – pomažu sticanju predstave o tome šta karakteriše kriminalitet na određenom području. Naravno, postojanje nacionalnih evidencija ne zadovoljava ni praktičare koji se bave kontrolom kriminaliteta, ali ni kriminologe“, istakao je Ignjatović.
Prije svega, dodaje on, kazneni populizam treba povezati sa onim što se danas smatra postmodernom zajednicom koja se, sa puno osnova, označava kao „rizično društvo“. U tom sklopu, nesigurnost izaziva i zabrinjavajuće stanje kriminaliteta. Postmoderno društvo relativizuje većinu socijalnih kategorija tvrdeći da one predstavljaju „društvene konstrukte“, odnosno pojave čiji smisao i značenje određuju grupe ljudi koji imaju moć da bilo koje djelo čovjeka proglase za neprihvatljivo, neutralno ili čak poželjno.
„Ne ulazeći u kontroverzno pitanje da li medijski izvještaji generišu nedopušteno ponašanje, nema sumnje da su štampani i elektronski mediji ti koji odlučujuće formiraju stavove građana o kriminalitetu i kažnjavanju. Uostalom, u literaturi se najčešće ističe da su mediji najvažniji činilac koji određuje stavove građana o zločinu i načinima na koje se na takva djela reaguje. Koliko oni odgovaraju stvarnom stanju, to je drugo pitanje“, smatra Ignjatović.
Sa rijetkim izuzecima, nastavlja on, u većini savremenih država u oblasti kontrole kriminaliteta primjetne su tendencije kaznenog populizma koji se svodi na pridobijanje glasača na izborima, pokazujući istovremeno i jednostranost, nekompetentnost i nedjelotvornost.
„Umjesto toga, penalni populizam se oslanja na indukovanje straha, na manipulacije, stereotipizaciju i proglašenje manjinskih grupa za tipične ‘neprijatelje naroda’. Insistira se na emocionalnim reakcijama i zato se fokusira na djela čije žrtve izazivaju najemotivnije reagovanje (djeca), sve to u cilju dobijanja podrške za još oštrije kažnjavanje. U tome im pomažu mediji, nevladin sektor, ali i ‘moralni krstaši’ koji žale za starim dobrim vremenima kada se u porodici i firmi znalo ko je gazda, kada je vladao kult rada i poštovanja normi“, rekao je Ignjatović.
Posljedice ovakve strategije su, tvrdi on, porazne: društvo sve više troši na finansiranje kaznenog mehanizma, a strah od zločina je sve veći; kaznionice su sve punije, a ljudi se ne osjećaju ništa sigurnije. Još teže je stanje u zemljama u kojim je kazneni populizam prerastao u penalni nacionalizam koji se manifestuje u širenju rasističkih predrasuda i nedostojnom tretmanu azilanata i izbjeglica.
„Ovdje bi trebalo naglasiti da čak i u situacijama u kojima dolazi do panične reakcije javnosti izazvane delima koja građane emocionalno potresaju, oni koji donose odluke nikako ne smiju podleći histeriji i odlučiti se za izmjene u kaznenom zakonodavstvu koje možda umiruju javno mnenje, ali donose više štete no koristi. Ovo znači da nije nužno da moralna panika i histerična reakcija javnosti prerastu u još jednu manifestaciju penalnog populizma“, istakao je Ignjatović.
Kao najbolji primjer mogu se navesti slučajevi masovnih ubistava u školama koji, kaže naš sagovornik, izazivaju nesrazmjernu zastrašenost američke javnosti. Takvi tragični događaji, bez izuzetka rezultiraju zahtjevima javnosti da se građanima ograniči (čak zabrani) posjedovanje vatrenog oružja u SAD. Takvi zahtjevi, navodi on, nikada nisu uspjeli iz jednog jasnog razloga: asocijacija proizvođača oružja je u Americi toliko moćan akter da na sve načine (uključujući i finansiranje predsjedničkih kampanja svih kandidata) može da blokira takve inicijative.
„Ili primjer sa inicijativom da se, povodom jednog tragičnog ubistva mladića u Nišu u Srbiji ponovo uvede smrtna kazna. Nekoliko dana poslije događaja, društvene mreže su na Internetu bilježile veliki broj potpisnika tog prijedloga. A onda su odgovorni predstavnici vlasti obavijestili javnost kakve bi posljedice po spoljnopolitički položaj Republike Srbije imalo usvajanje prijedloga. I zahutala inicijativa je okončana“, zaključio je Ignjatović.
