TREBINJE – Kada je Kanađanin Rajli Lindberg, prije deset mjeseci, potpuno sam krenuo na putovanje Evropom, Trebinje mu je bilo nepoznat pojam. Put ga je, sasvim slučajno, doveo u ovaj grad koji ga je oduševio. Za “Moju Hercegovinu” otkriva kako izgledaju Trebinje i Bosna i Hercegovina iz perspektive mladog Kanađanina, šta mu se najviše dopalo, te šta je naučio o ovoj zemlji i njenim ljudima.
Razgovaramo u jednom od kafića u trebinjskom Starom gradu. Došli smo na poziv drugara koje je Rajli upoznao čim je došao u Trebinje i sa kojima se odmah sprijateljio. Upravo taj srdačni odnos ovdašnjih ljudi prema strancima je jedan od glavnih razloga zbog kojih mu se Trebinje mnogo svidjelo. No, o tome ćemo kasnije. Prvo da objasnimo kako je ovaj dvadesettrogodišnji Kanađanin uopšte dospio ovdje.
– Pošto imam želju da pokrenem otvoreni centar u kojem bi se radilo sa djecom sa margina, djecom koja nemaju šansu za obrazovanje ili djecom koja su bila u sukobu sa zakonom, riješio sam da uzmem slobodnu godinu na studijama i da putujem po Evropi, da radim sa njima i vidim kako stvari funkcionišu, kako bih bio siguran da je taj centar ono što zaista želim. Na putovanje sam krenuo iz Škotske, zatim sam bio u Irskoj, a onda su uslijedili Engleska, Vels, Portugal, Španija, Maroko, Italija, Njemačka i, konačno, Balkan – objašnjava Rajli za naš magazin.
Sletio je u Ljubljanu, obišao Bled, otišao u Zagreb, posjetio Plitvička jezera, a potom pravac Sarajevo. Odatle kreće njegova “auto-stop” avantura prema Kotoru, koja ga je i dovela u Trebinje. Usput je vidio brojne ljepote balkanskih zemalja, ali ovaj grad je, kaže, ostavio poseban utisak na njega.
– Zapanjen sam planinama, čistom rijekom, veoma ljubaznim ljudima, prelijepim Starim gradom, starim mostom (Arslanagića most, prim. aut.), crkvama na vrhu brda, to je veoma umirujuće. Kada uveče šetate, ako se udaljeni od puta, čujete ptice, žubor vode, kreketanje žaba. To ovo mjesto čini prelijepim. Takođe, vaši ljudi su srdačni, a stekao sam utisak da je društvena zajednica ovdje veoma snažna i da su prijateljstva snažna – smatra Rajli.
No, dodaje da ga je rastužilo to što država fukncioniše tako da mladi ljudi koji žele da istinski rade svoj posao i da za to budu dobro plaćeni ovdje nemaju mjesta, već moraju da odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom.
– Mladim ljudima ovdje je prilično teško zbog toga što ne mogu da nađu posao koji žele i za koji su studirali, posao u kome mogu da se ostvare i da budu dobro plaćeni, kako bi im život i izdržavanje porodice bili lakši. Osjećam se tužno što je tako i nadam se da će u budućnost biti bolja za njih – ističe Rajli.
Međutim, Rajli smatra da je upravo borba za bolji život razlog što mladi ljudi ovdje umiju da uživaju u njemu.
– Oni znaju kako da uživaju u životu, a to su, vjerovatno, naučili zahvaljujući tome što imaju puno stresa i što se svi svakodnevno bore za sebe na isti način. Puno se druže, svi su kao velika porodica i to je jedna od izuzetno lijepih strana Trebinja – ističe mladi Kanađanin.
A upravo ga je ljubav prema malim mjestima navela da se iz velikog kanadskog grada sa preko milion stanovnika preseli u gradić koji je čak manji od Trebinja.
– Odlučio sam se na taj korak, jer su u malom mjestu ljudi isti kao i ovdje: srdačniji su kada prolazite ulicom, znaju se međusobno, znaju ako ti je neko u porodici bolestan. To je život u kome, pored svoje male porodice, u isto vrijeme imate i veliku porodicu: svoje komšije i sugrađane. Volim taj osjećaj. Ima manje kola, buke, zgrada, gužve, zauzetosti, a više netaknute prirode. Tu su samo rijeke, drveće, životinje i umirujući zvuci. Možete da pješačite svugdje ili da idete biciklom. Ljudi hodaju polako, ne žure, vrijeme ide sporije. Sve se vrti više oko sreće umjesto oko novca, kao što je slučaj u velikom gradu, a novac ne smatram srećom u životu – ističe mladi Kanađanin.
Zbog toga mu se Trebinje, kaže, toliko i svidjelo.
– Nisam bio kod kuće deset mjeseci, a biti na mjestu koje me podsjeća na dom veoma je opuštajuće. Ljudi me podsjećaju na moj dom, srdačni su i brižni, kao velika porodica. Trebinje je, takođe, okruženo planinama, leži na rijeci, imate mnogo mjesta sa kojih je prelijepo gledati panoramu grada, mirne kafiće, mirne ulice, mali centar grada, a sve to čini da se osjećam kao kod kuće – zadovoljno kaže Rajli za “Moju Hercegovinu”.
Šta je naučio o Bosni i Hercegovini?
Ljudi u Kanadi, kaže, uglavnom su čuli za Sarajevo, posebno zbog Olimpijskih igara 1984. godine. No, o Bosni i Hercegovini i Balkanu, ipak, ne znaju mnogo. Međutim, Rajli prilično poznaje neke stavke iz istorije ove zemlje.
– Prije nego što sam došao u BiH znao sam da je ovdje istorija veoma duga, da se ovdje izmijenjalo mnogo imperatora. Znao sam da je u Sarajevu počeo Prvi svjetski rat, da su tu bile Olimpijske igre. Rođen sam 1993, ali sam znao da je ovdje bio rat, da je bila Jugoslavija, pod Titom, te da su mnoge sadašnje nezavisne zemlje bile dio Jugoslavije – objašnjava on.
Ipak, dolaskom u BiH dobio je priliku da stvari sazna iz prve ruke. Neka od novih saznanja su mu iskristalisala nedoumice koje je imao u vezi sa ovom zemljom, a neka su ga začudila.
– Nisam znao mnogo o razlozima za rat, ni zašto se Jugoslavija raspala. Nisam znao da je BiH podijeljena na dva dijela, da imate toliko predsjednika i tako mnogo političkih partija i političkih vođa. Nisam znao koje religije preovladavaju u kojoj zemlji, nisam znao da postoje pravoslavci, katolici, jevreji i muslimani. Nisam znao šta znači Bosna, a šta Hercegovina u nazivu države, a sada razumijem. Sada znam gdje se tačno koja zemlja nalazi i koje su joj granice – iskreno kaže Rajli.
Odluka da iz Sarajeva u Kotor krene auto-stopom bila je pun pogodak za njega, jer inače ne bi imao priliku da posjeti neka mjesta i kroz njih bliže upozna BiH.
– Mogao sam ići autobusom, ali sam odlučio da stopiram, jer je zanimljivije. Kada ideš autobusom, samo sjediš, gledaš predjele, spavaš, ali ne znaš imena mjesta kroz koja prolaziš, ne upoznaješ nikog, ne pričaš, ne probaš lokalnu hranu, nemaš priliku da posjetiš male gradove. Kad stopiraš, nemaš pojma šta će se desiti, da li ćeš ostati u nekom mjestu jedan sat ili cijeli dan, da li ćeš naći prenoćište, ali vidjećeš više u svakom slučaju. Ne bih nikad došao u Trebinje da sam išao autobusom, a tu sam u jednom danu upoznao nekoliko različitih ljudi, probao sam vašu hranu, rakiju i ostale stvari – sa osmijehom kaže Rajli.
Dodaje da je veoma zahvalan što ga je put doveo ovdje.
Naučio sam mnogo o ljudima i istoriji, a sada ovdje imam i prijatelje koji su mi pokazali lokalne znamenitosti i ispričali mi o njima – ističe Rajli.
Budući da mora nastaviti svoj put da bi stigao na avionski let kojim treba da se vrati kući, Rajli je iz Trebinja produžio u Crnu Goru. Jedan dio puta ponovo će proći “stopom”, jer, kako kaže, avantura može biti svugdje.
– Plan mi je da nastavim kroz Crnu Goru, u Kotor, a otuda kroz Albaniju u Makedoniju. Pokušaću da stopiram iz Kotora u Skoplje i vidjećemo šta će se desiti. Ko zna. Nadam se da ću stići na let u Skoplje, 26. juna. Otuda letim u Norvešku, gdje me čeka moj otac, pa ćemo, onda, skupa kući – priča Rajli.
Na kraju razgovora srdačno nam kaže da su nam vrata njegovog doma u Kanadi uvijek otvorena. Mi uzvraćamo na isti način, jer Rajli obećava da će se sigurno jednom vratiti u Trebinje.
– Veoma želim da svojoj porodici i prijateljima pokažem ovo sjajno mjesto. Uostalom, sada ovdje imam i prijatelje – zaključuje zadovoljno Rajli za “Moju Hercegovinu”.
