Politička scena Republike Srpske sada bi sigurno izgledala drugačije da u vrhu vladajuće stranke i unutar prve postave opozicije u protekle dvije decenije nije dominirao jedan zanimljiv raspored psiholoških crta. Naime, predsjednik SNSD-a Milorad Dodik uglavnom je precjenjivao vlastiti kapacitet. Mora se priznati da je to činio prilično uvjerljivo, bar kada je riječ o komunikaciji sa glasačima i nastupu prema rivalima.
S druge strane, protivnici prvog čovjeka vlasti bili su drčni na javnoj sceni, ukoliko su u pitanju kritike na račun glavnog konkurenta. Međutim, iza kulisa, upućeniji posmatrači mogli su primijetiti da je raspoloženje nerijetko u znaku malodušnosti i nedostatka vjere u sopstvene potencijale, pa je logična posljedica takvog stanja svijesti – potcjenjivanje ličnih mogućnosti da izađu na kraj sa bezobzirnim, autoritarnim kontrolorom većine društvenih tokova u RS.
Kako se manifestuje “kompleks više vrijednosti” donedavnog predsjednika Srpske? Prije svega, kroz spoljnu politiku. Nije sporan intenzitet njegovih aktivnosti na tom terenu, ranije fokusiran na Rusiju i Mađarsku, a u novijem periodu prvenstveno usmjeren ka Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu.
Naravno, može se naširoko raspravljati o tome da li svrstavanje uz Donalda Trampa i Benjamina Netanjahua – Bibija, u kontekstu aktuelnog rata na Bliskom istoku, donosi veću štetu ili korist Republici Srpskoj. Ali, nezavisno od vrijednosnih sudova o ovim personama, izvjesni “minuli rad” na uspostavljanju kontakata u Vašingtonu i Jerusalimu, odnosno Tel Avivu, biće relevantan i kada Bijela kuća bude imala novog stanovnika, a Kneset drugačiju većinu, pa čak i kada u Palati predsjednika RS ne bude kandidat dosadašnje vladajuće opcije.
Klizav teren
Naprosto, radi se o tome da u domenu unutrašnje politike ima sasvim dovoljno materijala za oponiranje vlastima. Upiranje prstom u povremene izlete ovdašnjih zvaničnika preko Mediterana ili Atlantika, te prethodna putovanja u Moskvu ili Budimpeštu, nerijetko zvuči nategnuto. Onda kada za to ima povoda, opravdani su racionalni apeli da se povuče “ručna kočnica” u svrstavanju u duelima krupnih aktera globalne scene, jer je na tom klizavom terenu lako završti u avanturizmu u kojem rizici za RS nisu svedeni na najmanju moguću mjeru.
Nevolja sa Dodikovim angažmanom u ovom fahu jeste u tome što i u njegovim istupima, i u rezonima najbližeg okruženja, raste megalomansko raspoloženje zasnovano na uvjerenju da je Republika Srpska, pod njihovim “mudrim vođstvom”, klub iz iste lige u kojoj se nadmeću SAD, EU, Izrael, Iran, Rusija, Kina i, moguće, još par globalno prepoznatljivih timova. Nije sporno, malo ko u RS priželjkuje mazohističko držanje i “posipanje pepolom” u takvom društvu, ali, naglašeniji osjećaj za realnost svakako ne bi škodio ovdašnjim zvaničnicima, od najpoznatijeg pa nadalje, kada otuputuju van granica BiH i napuste prostor bivše Jugoslavije.
Dakle, imamo situaciju da lider SNSD-a po povratku sa ovakvih turneja gotovo redovno, kako se davno govorilo u beogradskim otmenim krugovima, “zasenjuje prostotu”. To podrazumijeva javne nastupe u kojima je, maltene, baš on nezaobilazan faktor u globalnim procesima, politička ličnost istog ili bar sličnog ranga kao Donald Tramp i Si Đinping. U realnosti, o izvjesnoj personalnoj bliskosti može se govoriti samo kad je riječ o Viktoru Orbanu.
Već u slučaju Vladimira Putina toga nema, bez obzira na čitav niz susreta. Dimenzije su takve da ima logike tek to da čovjek iz Kremlja – kada mu se Srbi nađu u fokusu, nakon prioritetnog postsovjetskog prostora ili, eventualno, Bliskog istoka – rezonuje o njima kao cjelini, svojevrsnom “paketu” sa Balkana. Naravno, uz precizne informacije o različitim administrativnim okvirima u kojim žive.
Samouvjerenost bez pokrića
Što se tiče Vašingtona, sve do sada viđeno jeste bilo, sportskim riječnikom, solidan dribling. Ali, i dalje nema šuta, odnosno bilo kakvog konkretnog gesta naklonosti SAD spram Srba u etničkom trouglu u BiH. Ukidanje sankcija osobama iz vrha SNSD-a sigurno ne pripada toj kategoriji, jer se, u suštini, radi tek o povratku na “fabrička podešavanja”, na kakvim je ova zemlja bila prije nego što se Milorad Dodik upustio u jednu od svojih, više puta viđenih, neiskrenih i demagoških epizoda sa pseudo-secesionizmom.
Po svemu sudeći, ključna adresa u SAD, Donald Tramp, za sada nema nikakav stav o Bosni i Hercegovini, vrlo vjerovatno i o cijelom regionu – osim što je par puta ponovio bizarnu, egzibicionističku tvrdnju da je “spriječio” rat Srba i Albanaca povodom Kosova. Slična je situacija i sa državnim sekretarom Markom Rubiom, jer iz Stejt departmenta, osim vidljivog odsustva ranijeg neokolnijalističkog garda, na Balkan ne stiže ništa osim inercije.
Tek bi hipotetička posjeta potpredsjednika Džej Di Vensa Banjaluci – na proputovanju do Budimpešte, gdje Orbana čekaju teški izbori – bila osjetni pomak u pokušajima približavanja novoj administraciji SAD. Naravno, ta opcija u startu ima prizvuk naučne fantastike, ali, u svijetu svakodnevnih iznenađenja postoje i promili prostora za varijantu čije se razmatranje intenzivno “zakotrljalo” u kuloarima u proteklim danima.
Do tada, publika u RS imaće priliku da gleda Dodikovu samouvjerenost bez naročitog pokrića. Ali, ta vrsta komotnosti ne treba da čudi, ako se ima u vidu, recimo, lakrdijaško “tumačenje”, usmjereno ka “narodnim masama”, prema kojem novo zaduženje na Londonskoj berzi, u iznosu od pola milijarde evra, sa kamatom od 6,25 odsto, valja tretirati kao bog zna kakav “čin povjerenja globalnih investitora”, a ne kao doživotnu robiju u kandžama lihvara.
U srećnijim ambijentima od ovog u kojem egzistira Srpska, čitava okolnost mogla bi se smatrati specifičnom vrstom humora, na tragu situacije u kojoj Sir Oliver iz “Alan Forda” telefonira zagonetnom ortaku i govori: “Halo, Bing, kako brat? Imam nešto za tebe, cijena – prava sitnica”. Ali, nema ni traga od takvih pošalica, već je na sceni samo smrtno ozbiljno, maksimalno potcjenjivanje elementarne inteligencije vlastitih “podanika”, čije se mrzovoljno ćutanje tretira kao puna saglasnost i povjerenje.
Svijanje gnijezda
Dok vlastodršci luduju sa finansijama, opozicionari ne odustaju od potrage za “neočekivanom silom koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar”. Budući da strani faktor, u skoro svim svojim vidovima u BiH, bez obzira na povremena glumatanja da je drugačije, već godinama demonstrira savršenu nezainteresovanost za kretanja u RS i Federaciji, većina iole uticajnih očiju iz opozicionih stranaka okrenuta je prema Srbiji.
A tamo, u Beogradu, osim sveprisutnog Aleksandra Vučića, stoluje i Adam Šukalo, njegova “desna ruka”, zadužena za RS. Ukoliko za par decenija bude pokušaja rekonstrukcije političke hronologije u Srbiji i Srpskoj, ostaće nedokučivo kako se taj čovjek uspentrao na domaćoj stranačkoj sceni, a zatim i ostao solidno pozicioniran u takvom ambijentu.
Naravno, riječ je o miljeu u kojem odsustvo osnovnih etičkih principa nije hendikep, već prednost. Ali, mimo tog momenta, i u ovdašnjem političkom zanatu nije na odmet imati minimum harizme, organizacionih vještina i suvislih procjena, uz još poneku sličnu karakteristiku. Ništa od toga nije se moglo registrovati kod Šukala, kada je prije deceniju i po napuštao SDS u Gradišci i promovisao samog sebe u prvog naprednjaka Srpske. Prošlo je 15 ljeta, a nije bilo značajnih pomaka u tim disciplinama.
Samo potpuno odsustvo principa i vječna spremnost na svaki zaokret – od presudnih glasova u NSRS za opstanak SNSD-a na vlasti 2014. godine, kada im je bilo “najguravije”, preko upornog političkog “grebanja” u periodu kad je “Pravda za Davida” bila u fokusu, do kratkotrajnog pokušaja “svijanja gnijezda” u PDP-u. Na kraju je Šukalo sve to ostavio iza sebe i odlepršao u Beograd, pozivajući se na srodstvo sa prvom, sada već pokojnom Vučićevom suprugom, što je trebalo da bude bog zna kakva predispozicija za dobro mjesto u “orbiti” predsjednika Srbije.
Nedokučivom misterijom, vispreni Adam je stekao Vučićevo povjerenje kao “vrhunski autoritet” za prekodrinske prilike, u tolikom obimu da je sada već očigledno da tri od četiri relevantne stranke u RS van vladajućeg bloka priznaju Adama Šukala kao neformalnog lidera opozicije. Naravno, računajući da svako kadrovsko rješenje u SDS-u, PSS-u i NF-u ima “zeleno svjetlo” Aleksandra Vučića, pri čemu je Šukalo navodni pouzdani “glasnik”.
Magistar i doktor
Opipljiv signal da se stvari kreću u tom pravcu jeste naprasno “zakopavanje ratnih sjekira” između stranaka Jelene Trivić i Draška Stanivukovića. Očekivano, tu i tamo promakne koja žaoka, ali presudan detalj je pomirljiv stav Trivićeve, saopšten posredstvom poslanika u NSRS Željka Dubravca, prema Stanivukovićevom istrajavanju na kandidaturi za predsjednika RS. Budući da se to desilo gotovo istovremeno sa ovjekovječenim susretom Trivić – Šukalo u Beogradu, nije teško posegnuti za jednostavnim matematičkim operacijama. Znači, idući prema oktobru, biće lako prepoznati prste Adama Šukala u svakoj važnijoj odluci vodećih opozicionara o personalnim pitanjima.
Neko će morati presjeći “Gordijev čvor” kad je riječ o dilemi – da li će Branko Blanuša ili Draško Stanivuković biti kandidat za predsjednika RS. Takođe, neko će morati da zaključi gdje je mjesto Vukoti Govedarici, uzrujanom zbog “potcjenjivanja” u novoj konstelaciji odnosa unutar SDS-a, pa će biti zanimljivo posmatrati da li će se ova “bura u čaši vode” završiti primirjem ili transferom u Stanivukovićev PSS. U 2026. godini, očito je da je autonomija samih aktera ovih situacija sve skromnija i da će Adam Šukalo imati (pret)posljednju riječ.
Sa stanovišta interesa opozicije u RS, ključni problem je u dvostrukoj neopuzdanosti. Šukalo je “magistrirao” u ovoj “naučnoj oblasti”, ali to je ipak amaterski naspram Vučićevog “doktorata”, stečenog na terenu prevrtljivosti. Dakle, Adam ima šefa koji igra na dvije karte. Vučiću ne bi bilo mrsko da bar djelimično razvodni Dodikovu vlast, pa da PSS, SDS i NF zajedno ili pojedinačno nakon idućih izbora uđu u “veliku koaliciju” sa SNSD-om. Ali, nikada neće svojski prionuti na takav poduhvat, pa će, u slučaju drugačije “matematike” na jesen, samo pustiti niz vodu navodne tajne favorite iz trougla PSS – SDS – NF i nastaviti da uspostavlja trule kompromise sa dosadašnjim “toplo-hladno” partnerom Miloradom Dodikom.
Jedini opozicionar van te priče jeste Nebojša Vukanović. Ali, i on će, bez obzira na regularne namjere, stići do raskršća sa dva podjednako nepovoljna izbora. Ili će, suočen sa čestim zapažanjima iz ostalih stranaka da remeti opoziciono jedinstvo, pristati na kombinacije sa potpisom Adama Šukala u kojima njega i Listu za pravdu i red čeka uloga statista i dekora, ili će krenuti u potpunu distancu i soliranje. To bi, s obzirom na izraženu polarizaciju – ne među političarima, već glasačima – moglo biti hrabar i pošten gest, ali, po svemu sudeći, sa autodestruktivnim efektom za izborni rezultat LPR-a. U epskom vokabularu, za takve bi se reklo da im nije predstavljalo problem “na strašnom mjestu postojati”, ali upravo zbog toga kasnije nisu bili “kadri stići i uteći””.
Zaslužena kazna
Vukanović nije jedini koga čeka muka iz drevne priče o “tamnom vilajetu”, sadržana u dilemi sa ulaza u zagonetnu pećinu – ko uđe, kajaće se, ko ne uđe, takođe će se kajati. Takva kalkulacija je neminovna i u trenutnom “tihovanju” osobe sa potpuno suprotnog kraja političkog spektra – Vlade Đajića.
Ukoliko pokrene solo-projekat, odnosno formira vlastitu stranku, Đajić će se naći u situaciji koja, sa stanovišta njegovih interesa, jeste izazovna i obećavajuća, ali i opasna. Naravno, ne zbog opozicionih partija, koje će, nakon poraznog iskustva sa Nenadom Nešićem i Goranom Selakom, opet vagati da li, u Đajićevom slučaju, imaju posla sa mizernim, ali upotrebljivim partnerom, ili je ipak riječ o političkom prevarantu, dovoljno vještom da ih po drugi put provuče kroz blato prihvatanja u Dodikovih “trojanskih konja”.
Logično, Đajićev odlazak u samostalne vode bio bi rizičan jer bi vlast u RS, prvi put u protekle dvije decenije imala rivala koji je, doslovno, dvojnik lidera vladajuće koalicije. Jer, baš kao “originalu”, ni “kopiji” nijedna niskost nije mrska, a u sudaru dvije beskruploznosti nisu isključeni ni brutalni udarci, koji izlaze iz domena legalnog postupanja, pa i elementarne čovječnosti.
Najbizarnije je to što bi Đajić, u scenariju otvorenog rivaliteta sa Dodikom, nesumnjivo nastupao pod (ne)vidljivim Vučićevim patronatom. Nema dileme da bi PSS-u, NF-u i SDS-u, u tom slučaju, bilo predočeno da bi “bilo dobro” da se postroje iza leđa doskorašnjeg generalnog direktora UKC-a RS, ma koliko se zgražali na takvu mogućnost.
Ovakav rasplet bi, svakako, bio zaslužena kazna za nesklad između javnog puritanizma i tajne spremnosti da se igra u timu selektora Adama Šukala. Takvu ekipu ne treba ništa da iznenadi, pa ni direktiva da im špic-igrač bude Đajić. Ovakvu žabu moraju progutati svi zarobljenici poraznog uvjerenja da kompromitovanog lidera SNSD-a u RS mogu smijeniti samo Vučićevi bespogovorno poslušni đaci. Pardon – ćaci.
