Nakon dužeg perioda „tihovanja“, opozicija iz Republike Srpske krenula je u ofanzivu. Istina, ne u Banjaluci, već u Sarajevu. Tamo je 1. jula Nenad Vuković iz Partije demokratskog progresa dobio mandat u Domu naroda BiH. Ne, nisu održani nikakvi vanredni izbori, već se zamjenik predsjednika PDP-a ove pozicije domogao na originalan način – izvlačenjem kuglice sa njegovim imenom i prezimenom.
Tako su RS i Federacija BiH konačno privele kraju neuspješni eksperiment sa višestranačkim sistemom, dug 34 godine. Pronađen je model primjereniji ovdašnjem mentalitetu, jer je kocka, kao put do „hljeba bez motike“, na Balkanu uvijek imala više poklonika nego mukotrpne metode koje podrazumijevaju trud i znoj. Ovakav mehanizam će sigurno biti atraktivniji i za publiku, jer će od dosadašnjeg dosadnog prebrojavanja glasova sigurno biti zanimljivije posmatrati kako lutrija krajem 2024. odlučuje da li će gradonačelnik Banjaluke biti Nikola Šobot, Draško Stanivuković ili Jelena Trivić. Podjednako interesantan će biti i uvid u to kako izgleda kad „miš bijeli sreću dijeli“, recimo, Igoru Dodiku i Igoru Radojičiću 2026. godine.
Do tada, valja uživati u furioznom napredovanju opozicionih partija iz RS, najavljenom odmah nakon što je Centralna izborna komisija BiH žrijebom odlučila da „talični“ Vuković preuzme fotelju Snježane Novaković Bursać u Domu naroda. Drugačija zadovoljstva od ranijih podrazumijevaju i nove lidere, pa se kao svojevrsni vođa bloka protivnika Milorada Dodika sredinom 2024. nametnuo, sasvim skromno, lično Vuković. Jer, jedini on je pokazivao inicijativu, ostali su ga samo pratili.
Čim je, krajnje epski, obični građanin sa imenom Njegoš izvukao baš njega iz posude u CIK-u, gospodin Nenad je konstatovao da je SNSD „izgubio kontrolni paket“ i da se sada „mogu mijenjati političke prilike u BiH“.
„Naša intencija je da pokušamo razriješiti Savjet ministara BiH. Nije nam intencija da što prije dođemo u poziciju vlasti, ali jeste da pokušamo smijeniti najlošiji sastav Savjeta ministara. Ta koalicija, partneri, nisu dobro radili, nisu ništa radili. I želimo vidjeti šta svi ostali misle o tome. Ne garantujemo da imamo većinu za to, nismo ni s kim razgovarali, ali smatramo da treba tu inicijativu da pokrenemo”, bio je otvoren Vuković.
Ništa više neće biti isto
Drugi opozicioni čelnici nisu krili zadovoljstvo, ali nisu ni išli toliko daleko da, na osnovu Vukovićeve „direktive“, odmah predoče „mapu puta“ do eliminacije SNSD-a iz bh. fotelja. Predsjednik PDP-a Branislav Borenović se zadovoljio time da poruči da „ništa više neće biti isto“. To svakako zvuči prevratnički, pa i moćno, ali bez pratećih objašnjenja nema preveliku konkretnu težinu. I Nebojša Vukanović je pokazao afirmativan odnos prema takvom toku događaja. Rekao je da se sada otvara mogućnost smjene Savjeta ministara i promjene vlasti na nivou BiH. Međutim, tu se i zaustavio, pokazujući uzdržanost, ne baš karakterističnu za njega. Budući da nema poslanike u Sarajevu, Jelena Trivić nije ni našla za shodno da se oglasi ovim povodom.
Jedini glas negodovanja stigao je iz SDS-a, i to od Aleksandre Pandurević.
„Sve molim da SDS ne petljaju. Kako su sastavljali Savjet ministara, tako neka ga i rastavljaju. SDS nije ničiji privjesak i marioneta, koju će Denis Bećirović uvoditi u Savjet ministara”, bila je prilično oštra Pandurevićeva.
Nastavak je bio u sličnom tonu.
„2014. godine imali svog člana Predsjedništva BiH i komotnu većinu. Sad „Trojka“ traži ustupke od SNSD-a, ucjenjujući ih SDS-om i nanoseći nam štetu. Nismo dio tog cirkusa. Vaši majmuni, vaš cirkus”, poentirala je Aleksandra Pandurević.
Na kraju je dala do znanja da „nije soler“ i da je „sve što napiše stav SDS-a koji je dobio šefov blagoslov“.
Ipak, izdvojeno mišljenje iz SDS-a nije bilo prepreka partiji u čijem vlasništvu je, bar formalno, završio delegatski mandat u Domu naroda da još par sedmica održava famu o padu SNSD-a na nivou BiH koji je samo pitanje dana. Međutim, dva brzopotezna testa pokazala su da je kompletna saga o promjeni vlasti u zajedničkim institucijama u Sarajevu, u stvari, notorna farsa.
Prvo se na dnevnom redu Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, 16. jula, našla inicijativa za smjenu Nenada Nešića sa funkcije ministra bezbjednosti. Prosta većina je postojala, ali ne i entitetska, u skladu sa dejtonskim parametrima. Jer, 25 poslanika glasalo je za smjenu, a 14 protiv.
Budući da su predstavnici bloka iz RS, okupljenog oko SNSD-a, očekivano, stali uz Nešića, fokus je bio na opozicionim parlamentarcima iz Srpske. Ispostavilo se da su Branislav Borenović (PDP) i Darko Babalj (SDS) bili protiv smjene, Nenad Grković (Lista za pravdu i red) bio je za opoziv, Mladen Bosić (Srpska demokratska stranka) ostao je uzdržan, dok Mira Pekić (Partija demokratskog progresa) u momentu glasanja nije bila u sali.
Ko i zbog čega?
Bizarno je da se opozicionari u Srpskoj konstantno spotiču na istim preprekama, stalno nabacujući vladajućem bloku iz RS političke „lopte na volej“. Situacija se Nešićem jeste bila kontroverzna, ali je način rezonovanja Mladena Bosića, kao i Mire Pekić, predstavljao sasvim trezven izlaz iz ovakve okolnosti. Ma koliko se ponašanje Bosića i Pekićeve u tom momentu činilo pasivnim, u njemu je bilo daleko više aktivnog razmišljanja nego u takozvanim „jasnim i nedvosmislenim stavovima“ kolega.
Jer, Borenovićev i Babaljev gest jeste kompromitujući, ako se uzme u obzir činjenica da je, u Nešićevom slučaju, riječ o osobi dezavuisanoj u svakom pogledu, bez minimuma predispozicija za funkciju na kojoj se našao. Opet, i Grkovićevo određenje je promašeno, jer zanemaruje dvije činjenice – ko je pokrenuo inicijativu za smjenu Nenada Nešića i zbog čega je to urađeno?
U pitanju je bio klub SDA, a povod je bio intervju lidera DNS-a jednom beogradskom mediju, u kojem je, kako su naveli poslanici stranke Bakira Izetbegovića, „negirao genocid“. Jedini poslanik LPR-a, kao i prvi čovjek njegove liste u kasnijim istupima, naprosto su ignorisali ovu važnu dimenziju, što je žalosno i politički autodestruktivno. Posebno ako se zna da se radi o jednoj od rijetkih tema sa opštom saglasnošću svih relevantnih opcija u RS – da se riječ sa početnim slovom „g“ ne koristi u ocjenama ratnih događaja u BiH.
Motivisani sličnim psihološkim mehanizmom, i odbornici Narodnog fronta Jelene Trivić u Skupštini grada Banjaluka čine jednake gafove, jer se pri glasanjima nerijetko nađu na istoj strani sa predstavnicima SNSD-a pod vođstvom Vlade Đajića. Distanca od „simbioze“ Draška Stanivukovića potpuno je razumljiva, ali u svemu tome nema svijesti da do prosječnih građana uopšte neće doprijeti nijanse, odnosno poruka da NF to čini vođen totalno drugačijim razlozima od Đajićevih pulena.
Čak i ako se insistira na čvrstom opozicionom stavu, što je gard koji zaslužuje respekt, ne opravdava svaki cilj – sva sredstva. Nije svejedno u kakvom društvu pokušavate da srušite nesporno pogrešnu personu i nije nebitno koji su razlozi za taj pokušaj. A ukoliko se hladnokrvno prelazi preko ovih otežavajućih okolnosti, onda nema mnogo razlike između vladajuće koalicije iz RS, koja je niz puta pokazala da joj nijedna niskost nije mrska, i onih koji bi, po definiciji, morali da se razlikuju od takvog stila političkog djelovanja.
Na potpuno izokrenutoj i naopakoj političkoj sceni sve je moguće, pa i to da SNSD „spašava“ opozicionare od samih sebe, jer im jasno daje do znanja da neće tako lako ući u vlast na nivou BiH. To se desilo samo par dana nakon slučaja „Nešić“, 19. jula, ali u drugom domu Parlamentarne skupštine BiH. Tada se na dnevnom redu Doma naroda našlo izjašnjavanje o budžetu institucija Bosne i Hercegovine, pa su opozicionari iz Srpske imali priliku da se uvjere kakve su šanse za realizaciju njihovog uvjerenja da poslije Vukovićeve karikaturalne „pobjede“ na lutriji „ništa više neće biti isto“.
Prije svega, jasno je demonstrirano da Dodikova stranka, u kombinaciji sa predsjedavajućim Doma naroda Draganom Čovićem, ima nebrojene proceduralne mogućnosti da oteže u nedogled zamjenu Snježane Novaković Bursać famoznim Nenadom Vukovićem. Iako je dan prije toga u „Službenom listu BiH“ objavljeno da je Vukoviću pripao mandat, to se nije odrazilo na faktičko stanje u sali. Gospođa je naprosto došla na sjednicu, i još dobila priliku da se predstavi kao „aristokrata“, budući da se ni na koji način nije izjasnila o budžetu. To nije uticalo na rezultat glasanja, jer je osam glasova bilo „za“, a šest „protiv“, a i entitetske kvote nisu bile sporne.
Entuzijazam bez pokrića
Znači, sve je isto kao i u prethodne dvije godine aktuelnog saziva Doma naroda, samo Novakovićeve ima, a Vukovića nema. I neće ga ni biti u dogledno vrijeme, dok SNSD-ov partner u vidu predsjednika HDZ-a ne iskoristi sve mogućnosti da eskivira verifikaciju Vukovićevog mandata. Tako su se opozicionari, nakon talasa entuzijazma bez pokrića, spotakli već na prvom stepeniku, jer su prevejanim manipulatorima u redovima njihovih rivala poznati svi tehnički manevri sa ciljem da spriječe neželjene ishode, sa njihovog stanovišta.
Konačno, i da toga nije bilo, da je Vuković bez problema zasjeo u Dom naroda, pa čak i da su, u nekakvom naučno-fantastičnom scenariju, „Trojka“ ili SDA, sa HDZ-om u paketu, pokazali sluh za signale iz opozicije u RS, dovoljno je samo prizvati u sjećanje posljednju participaciju osovine SDS – PDP u vlasti na nivou BiH, pa shvatiti kakvi su efekti tog čina. Jer, mizernu „korist“ od tog perioda moglo je da ima samo nekoliko desetina kadrova ovih stranaka, koji su, uz trojicu ministara, bili „udomljeni“ četiri godine. Međutim, šteta za njihove partije u vidu pada u broju glasova daleko je značajnija.
Po svemu sudeći, riječ o miljeu u kojem tek do malog broja glava dopire elementarna logika – da je svaki ulazak manjine, odnosno opozicije sa nivoa RS, bez obzira na to ko je čini, u vlast na nivou BiH, po definiciji pogrešan. I da pruža političkoj konkurenciji neiscrpne povode za omalovažavanje i degradaciju, pri čemu rivalima ne bi bila od koristi ni hipotetička situacija u kojoj bi povlačili besprekorne poteze – i u nacionalnom i u ekonomskom i u svakom trećem smislu – što se, jasno, nikada ne dešava.
U svakom slučaju, opozicija u RS ide u susret ovogodišnjim lokalnim izborima 6. oktobra, a i znatno važnijim, opštim 2026. godine, u veoma neobičnoj formaciji. Poziciju frontmena, sasvim neočekivano, zauzeo je Nenad Vuković. Sa njegove desne strane, sufliraju mu Branislav Borenović i Darko Babalj, dok je šaptač sa lijevog boka Nenad Grković. Nema razloga za brigu, jer, koji god od dva ugla posluša – ma koliko ti polovi bili prividno suprotstavljeni – Vuković će nesumnjivo pogriješiti, bar sa stanovišta populacije sklone da opozicionom bloku pokloni povjerenje.
Doduše, nešto je veća vjerovatnoća da će Vuković slijediti sugestije tandema Borenović – Babalj, jer ima osnova da se ozbiljno tretira tvrdnja Nebojše Vukanovića o prstima znamenite „Službe“ sa beogradskom adresom u njihovom posljednjem izjašnjavanju. Međutim, to ne mijenja činjenicu da taj duet, zajedno sa Grkovićem, u ovim danima predstavlja lice i naličje iste medalje. Odosno, vječno identične storije u kojoj se pop naljuti na selo, pa odsječe sebi – zna se već šta. Od politički suicidalnog bauljanja, kvartet na čelu sa Vukovićem teško će odvratiti trio sklon zdravorazumskim gestovima, što je, u slučaju „Nešić“, Aleksandra Pandurović činila riječima, a Mladen Bosić i Mira Pekić djelom.
Kremansko proročanstvo
Ali, pošto se u svakom zlu zatekne i štogod dobro, i na strani vlasti iz RS očita su prestrojavanja. Jer, tokom ljeta 2024. godine, Milorad i Igor Dodik zasluženo odmaraju nakon uspješno obavljenog „mirnog razdruživanja“ Srpske i FBiH. Konce u tom bloku, bar privremeno, preuzeo je Staša Košarac, ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH. Jer, logična posljedica opozicije koja povlači diletantske poteze jeste vlast sklona da obične smrtnike u Republici Srpskoj tretira upravo onako kako se prema svojim tjelohraniteljima odnosio Košarac u proteklim godinama.
Od 14 čuvara, dodijeljenih ministru Staši od Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH, kako tvrde poznavaoci materije, lično je otjerao 10, trojica su otišli sami, a samo jedan se izvukao kroz redovne procedure, odnosno odlaskom u penziju. Tu nije kraj, jer je persona sa „visokim kriterijumima“, prema istim izvorima, odbila pet ponuđenih čuvara iz DKPT-a. Najpikantniji detalj ove sage je, svakako, tvrdnja da se među raznim vidovima maltretiranja ovih profesionalaca izdvojio zahtjev živopisnog funkcionera SNSD-a na privremenom radu u Savjetu ministara da mu policajci – beru šljive.
Kada prestanu povodi za smijeh, počinju razlozi za zabrinutost. Bar sa ove strane Drine. Jer, tek sada postaje jasno u čijem vlasništvu će biti ono stablo koje su u 19. vijeku pominjali Tarabići, kada su u Kremanskom proročanstvu nagoviještavali da će „jednog dana ostati toliko Srba da svi stanu pod jednu šljivu“.
