Večeras je u Muzeju Hercegovine u Trebinju otvoren prvi ”Kao festival” u organizaciji udruženja Sunčana kapija. Odigrane su dvije predstave, a čast da otvori prvo izdanje ”Kao festivala” pripala je glumcu Marku Vukosavu koji je odigrao autorski komad ”Ko je to?”.
Mladi glumac je ovom monodramom pokazao izuzetnu scensku artikulaciju, kako tijela tako i govornog aparata, učinivši svojom beskompromisnom igrom svoju monodramu tako bogatom da se lako mogao steći dojam da je zapravo u pitanju ansambl predstava. Marko igrajući glumca koji očajnički želi napraviti predstavu koja će imati svoju publiku, reditelja i sve ono što čini jednu predstavu, pomažući se, ili bolje reći, poigravajući se tekstovima velikana svjetske drame poput Maksima Gorkog, Augusta Stindberga, Bertolda Brehta i drugih, stvara jednu esencijalnu pozorišnu iluziju, rekonstruišući scenu/radni prostor svakog glumca, zatim dekonstruišući je, da bi je na kraju ponovo konstruisao povlačeći paralelu sa slobodom i ljubavlju.
Kroz temu vječitih dilema jednog glumca, potragom za pozorišnom formom, tekstom, publikom pa i pozorištem sa svim onim ljudima koji teatar čine teatrom, Vukosav se dotakao i tema koje nisu isključivo pozorišne, već su esencija života svih nas. Tako je publika, pored priče o pozorištu i glumcu u i oko njega, uviđala i metafore današnjeg života oličene u potrebi da nestručni ljudi zarađuju na stručnosti onih koji obično nisu nikako ili nisu adekvatno plaćeni za svoj rad. Nakon predstave, Marko Vukosav je za portal Moja Hercegovina rekao:
Želeći da ispričam priču o glumcu, zapravo sam htio reći i da je jako bitna ta saradnja svih učesnika u jednoj predstavi, čak i onih indirektnih učesnika u stvaranju predstave. S druge strane, u pozorištu ima jako puno egoizma, sujete, svi nešto gledaju sebe, kako će nešto da uspiju, hoće li dobiti neku nagradu, a onda svu tu situaciju iskorištavaju ljudi koji imaju pare, finansiraju rad pozorišta ali nisu pozorišni ljudi. Takvi ljudi su obično jako štetni za umjetnost generalno, pokušavaju da se manipulacijama okoriste o umjetnika, nudeći mu često smiješno male honorare, koje glumac nerijetko prihvata u nedostatku angažmana. Spas svakog glumca je u radu, u ljubavi, u želji da budeš majstor svog posla, da iako ne uradiš nešto dovoljno dobro, ideš dalje, i takav pristup neminovno dovodi do slobode i ljubavi, a tada glumac postiže svoj puni smisao.
Svojom hrabrom igrom, protkanom ironijom i humorom, Vukosav je na sjajan način ”otvorio” festival, na radost svih koji su svojim dolaskom podržali ”rađanje” jedne nove priče koja svakako ima izuzetnu perspektivu. Vrijedi istaći da je monodrama ”Ko je to?” osvojila nekoliko važnih nagrada od kojih se izdvajaju nagrade za najboljeg glumca na Studentskom festivalu ”Svetozarevo” i 6. Međunarodnom festivalu alternativnog teatra – GEST.
U nastavku večeri predstavio se Aleksandar Runjić sa autorskim projektom ”Glasaj! Trpi!”. Glumac ulazi u scenski prostor ispuštajući neartikulisane zvukove, noseći plast sijena, a sijeno i taj majmunoliki zadihani čovjek zapravo predstavljaju političara i tor u koji nas svakodnevno pokušavaju ugurati. Tu je takođe primitivizam kojim svaki političar ovih prostora mora biti jako vičan, a sve u želji da obmane narod i dođe do ”šake” glasova. Ono što je upečatljivo je da glumac svaki komad odjeće nosi naopako, ukazujući na vlastodršce koji su obično ”naopaki”.
Zvučna pozadina predstave bila je pjesma ”Crv” legendarnog benda ”EKV”, koja se sjajno nadopunjavala sa glumcem, postavši neodvojivi dio predstave. O tome koliko političari pričaju a ništa ne kažu, koliko je narod nemoćan uslijed silnih anomalija kojima je okružen, kao i o pogubnosti mnogih ideologija, a posebno fašizma, na izuzetno originalan način kroz svoju predstavu govorio je mladi Runjić, natjeravši publiku da se prisjete Molijerove čuvene izreke: Kome se smijete? Sebi se smijete! I u ovom pozorišnom činu, kao i u prethodnom, glumac se hvata u koštac sa problemom pozorišta i nekompetentnih ljudi u pozorištu, političarima i politikantima koji iz ovih ili onih razloga uzimaju učešće u kulturnom životu. U takvom jednom, izvrnutom, morbidnom svijetu podjela, laži i manipulacija ”glas razuma” predstavlja lik čistačice jednog pozorišta koja bez dlake na jeziku uviđa sve te boljke i naziva ih pravim imenom, čisteći tor u koji nas uguravaju besomučno. Aleksandar poentira kroz izuzetno katarzičan kraj uz poruku da običnom čovjeku politika zapravo ne treba da bi mogao normalno funkcionisati, a jedan od odgovora na bahatost vlastodržaca svakako leži u umjetnosti.
Pitali smo Aleksandra da li je naše društvo zrelo za jednu čistačicu koja će ”počistiti” sve političare i ”pljunuti” im istinu/suštinu u oči:
Pazite, po mom mišljenju ko god se bavi politikom, nije tu iz pozitivnih, časnih pobuda, i to nije tako samo kod nas, gdje se vrte jedni te isti ljudi, već i u svijetu, a lik čistačice je zapravo ono što nama treba, jedna prosta duša koja stvari vidi na pravi način, ukazujući na sva zla koja politika nosi sa sobom, jedino tako, kroz otvorenu kritiku i pokazivanje nezadovoljstva, može biti bolje.
Izuzetno je važno da mlad čovjek, u ovom slučaju mlad glumac, na ovaj način promišlja o životu, da kroz društveni angažman progovori o svemu onome što tišti ”raju” ovih prostora. Hrabro, dosjetljivo i izuzetno aktuelno, a zar pozorište ne bi trebalo biti baš to? Upravo je to prepoznato na Međunarodnom festivalu alternativnog teatra GEST, gdje je Aleksandar dobio posebnu pohvalu za kreativno i hrabro istraživanje umjetnosti glume.
Marko i Aleksandar su sa dosta simpatija govorili i o ”Kao festivalu”, poželivši organizatorima, a i publici, mogo uspješnih i lijepih godina.
Za kraj izvještaja sa prve večeri festivala, red je da se dotaknem i samog festivala. Kad bih pisao ”kao” izvještaj, napisao bih da je zbog ogromne zainteresovanosti mjesto igranja iz Muzeja premješteno u sportsku dvoranu, ali nažalost, to nije tako. Naravno, ako se po jutru dan poznaje, pogotovo u organizacionom i sadržajnom smislu, ovakav izvještaj je i moguć u budućnosti ali… Pozorišna publika u Trebinju je navikla da često ”konzumira” pozorište usput i besplatno, pa nije rijetkost da na predstavama za koje se, gle čuda, plaća ulaz, publike bude jako malo ili nimalo, stoga je očigledno potrebno vrijeme kako bi se zaista moglo govoriti o pozorišnoj publici u Trebinju, a osnivači udruženja ”Sunčana kapija” kroz sadržaj koji će nuditi to svakako mogu promjeniti. Večeras se, uprkos tome što improvizovana sala Muzeja nije bila ispunjena, ipak mogao osjetiti neki duh i vjetar koji svim umjetnicima i zaljubljenicima u umjetnost itekako može duvati u leđa gradeći jednu sjajnu priču, kakva ”Sunčana kapija” već jeste.
Sutra u 20:00 u sklopu drugog dana ”Kao festivala”, publika će imati priliku pogledati duodramu ”Život oca Todora (ovog i onog sveta)”, rađenu po motivima proze Momčila Nastasijevića, a u izvedbi Aleksandra Ristanovića i Ivana Perkovića. Dobro došli! Slobodno! U Pozorište! U slobodno pozorište u Muzeju! Na neki kao festival…
Igor Svrdlin
