Zbog tragičnih događaja u Srbiji, već je pomalo zaboravljeno šta je nedavno bio jedan od ključnih političkih događaja u Republici Srpskoj. Međutim, da horor na Vračaru i Mladenovcu nije potisnuo u drugi plan sve ostale teme u regionu, stranački lideri u RS vjerovatno bi i sada raspredali o glasanju u Savjetu Evrope 24. aprila o zahtjevu Prištine za pokretanje procedure za prijem u tu organizaciju.
Tada je, podsjetimo, Tanja Milašinović Martinović kao zamjenik ambasadora BiH bila uzdržana u Komitetu ministara SE u Strazburu prilikom izjašnjavanja o ovom pitanju. Nakon tog gesta, Milorad Dodik i Branislav Borenović, praćeni horom vladajućih i opozicionih pratećih vokala, uložili su enormnu energiju u raspravu – čiji je kadrovski adut doskoro anonimna gospođa, odnosno, da li je nju u diplomatiju poslao SNSD ili PDP?
Na taj način, vodeće figure dva bloka u RS još jednom su potvrdile dobro poznatu osobinu najeksponiranijih ličnosti u ovom miljeu – sklonost „udaranju“ po lakim metama. Tamo gdje je zaista „tvrdo“, nećete sresti predvodnike vlasti i etablirane, „stare“ opozicije, da jurišaju sa balvanima u rukama, pokušavajući da probiju vrata tvrđava. U ovakvim situacijama, obično imaju preča posla, nekako baš tada sjete se da moraju „samo tetki da odnesu lek“.
Pionirska čuna
U pitanju je ona karakteristika koju je, recimo, svojevremeno pokazao jedan od boljih muzičkih kritičara u regionu, kada je napisao ambicioznu hroniku rok i pop, a dijelom i folk zvuka u SFRJ. Pronicljiviji među čitaocima su, uz sve pohvale za domete knjige, ipak primijetili da nije propustio priliku da napadne nijednu „laku metu“. To je u konkretnom slučaju značilo da je, između ostalog, posvetio par stranica „razapinjanju“ sada već pokojne Milice Ostojić, prije pola vijeka poznatije kao Mica Trofrtaljka.
Jedna od rodonačelnica stila koji je sama definisala kao „šaljiva narodna muzika“, naravno, nije zapamćena po nekakvim umjetničkim dometima. Ali, zaista, početkom 21. vijeka nije trebalo imati nikakvu „petlju“ da se atakuje na bezazlenu staricu, mlađim generacijama u tom periodu prepoznatljiviju po komičnoj rečenici iz filma „Lepa sela lepo gore“: „Vidi čune, prava pionirska“. S druge strane, bilo je očito da se o Goranu Bregoviću, na primjer, u ovom ostvarenju pisalo prilično biranim riječima, iako je „veseli Bosanac“, bez obzira na brojne talente, ipak daleko od statusa savršenstva bez mane.
U međuvremenu, pred naletima raznih Jala i Buba, svi zajedno, iz arhaičnog trougla unutar i oko muzičke profesije, potpuno su marginalizovani. Od kategorija sa potencijalom da utiču na ljudske živote, ostala je samo politika. Ista ona, kada je riječ o RS, u kojoj Dodik i Borenović pokazuju natprosječan entuzijazam jedino kad sklapaju saopštenja o Tanji Milašinović Martinović.
“Tanju Milašinović, osobu koja je bila uzdržana prilikom glasanja o članstvu tzv. Kosova u Savjetu Evrope, u Ministarstvo inostranih poslova BiH doveo je PDP, a na trenutnu poziciju, mimo saglasnosti i volje Srba, poslala ju je Bisera Turković. Tanja Milašinović bila je ambasador u Londonu, Beču i otpravnik poslova u Briselu, sve kao kadar PDP-a. Pitao bih Borenovića ima li obraza, ali odgovor znam i ništa ne pitam”, zagrmio je Dodik gnevnim tonom pravednika odmah nakon aprilskog glasanja.
Predsjednik PDP-a je prihvatio matricu Dodikovog rezonovanja, pa se uključio u histeriju povodom Tanje Milašinović Martinović, a jedini povod za polemiku sa predsjednikom RS bila je njena stranačka pripadnost ili bar obojenost. Dodikovu tvdnju da dolazi iz njihovih redova odmah su otpisali kao „notornu neistinu“. A zatim su, sa policijskom revnošću, iznijeli kompletan CV navodne „izdajnice“.
“Gđa Milašinović je svoju karijeru počela kao pomoćnik ministra u Ministarstvu za ekonomske odnose sa inostranstvom RS 1998. godine, odnosno u prvoj Vladi Milorada Dodika. Za otpravnika poslova u Misiju BiH pri EU u Briselu je imenovana 2001. godine, u vrijeme kada je ministar inostranih poslova bio Zlatko Lagumdžija, a član Predsjedništva BiH iz RS Živko Radišić iz SP. Za ambasadora u Londonu imenovana je u vrijeme Borisava Paravca, kao člana Predsjedništva iz RS, a poznato je da je Predsjedništvo nadležno da imenuje ambasadore”, naveli su iz PDP-a.
„Tešku artljeriju“ su ostavili za finiš, pa su poručili da je Nebojša Radmanović, kao srpski član Predsjedništva BiH, imenovao 2012. TMM za ambasadora u Austriji.
“Još je zanimljivije da je o povratku iz Beča, u vrijeme kada su srpski član Predsjedništva BiH i ministar inostranih poslova BiH bili Mladen Ivanić i Igor Crnadak, Milašinovićeva ostala u sjedištu MIP i kao ‘kadar PDP’ nije imenovana na neku inostranu destinaciju. Imenovanje u Strazbur je uslijedilo tek po povratku SNSD u Predsjedništvo BiH, odnosno vođenje vanjske politike”, poentirali su iz PDP-a, uvjereni u neoborivost sopstvene argumentacije.
Tuča u Londonu
„Optužena“ Tanja Milašinović – Martinović se u danima najoštrijih polemika, naravno, nije oglašavala, jer, da je to učinila, nesumnjivo bi bila samljevena u dvostranačkom žrvnju vlasti i opozicije. A da je „guknula“, imala bi šta da kaže u sopstvenu odbranu. Prije svega, mogla je da objasni da pripada i SNSD-u i PDP-u. I da se po tome ne razlikuje od 99 odsto predstavnika RS u diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, koji u ne baš čestim pretumbacijama u ovom fahu čas koketiraju s jednom, čas sa drugom strukturom, procjenjujući ko u tom momentu više utiče na kadrovske poteze u MIP-u. Zatim dugi niz godina bivaju potpuno zaboravljeni od obe stranačke centrale u Banjaluci, mada ne i od „blagajne“ zajedničkih institucija u Sarajevu.
Mogla je da pomene i stručne kvalifikacije, koje nisu za potcjenjivanje. Jer, diplomirala je geologiju na javnom fakultetu, u predratno doba, kada je to imalo težinu, a postala doktor tehničkih nauka u sam osvit oružanih sukoba u BiH. Dakle, ima kapacitet da i danas da iznajmi svoje znanje multinacionalnim korporacijama koje vršljaju Balkanom, kao što je „Rio Tinto“, te da zarađuje mnogo veći novac od „mizernih“ 6.000 KM, koliko u prosjeku primaju osobe njenog ranga u bh. diplomatiji.
Da su u SNSD-u i PDP-u više vršljali po njenoj prošlosti, pronašli bi i jednu „mrlju“, bar sa stanovišta profesionalizma, ukoliko je tačna, a ne iz ugla stranačkog svrstavanja. Naime, „zli jezici“ su 2007. raširili glas po medijima u RS i FBiH da se TMM, kao tadašnji ambasador BiH u Londonu, potukla sa Veselom Planinić – Papac, u tom periodu generalnim konzulom i zamjenikom ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu. „Dušmani“ skloni opanjkavanju provlačili su u tekstovima o tom stvarnom ili navodnom incidentu tvrdnju da je Planinićeva bila izložena mobingu od pretpostavljene Milašinovićeve.
Šta god da je bio uzrok nesporazuma, 16 godina kasnije TMM je mogla da čitavu situaciju preokrene u svoju korist tako što će je predstaviti kao odbranu RS od nedobronamjernog hrvatskog kadra. To bi, nema sumnje, začepilo usta sadašnjim glasnim „moralistima“ u Srpskoj, kako iz PDP-a, tako i iz SNSD-a. Ovi drugi su bili unaprijed upoznati sa svim detaljima posjete predsjednika Hrvatske, ali, razlika u obaviještenosti nije spriječila obe partije da, uoči vriske zbog TMM, pokrenu „lov na vještice“ nakon famoznog dolaska Zorana Milanovića u Derventu. Poslije takvog izliva bijesa, ne bi, valjda, imali obraza da kinje Tanju Milašinović Martinović, budući da je deceniju i po ranije fizički branila Srpsku od postdejtonskog HVO-a u civilu, i to na nenaklonjenom, britanskom terenu.
Kada već TMM nije smogla snage da bude duhovita, pitanje je – zašto među posmatračima mučnog duela SNSD – PDP iz drugih stranaka nije bilo nikoga da postavi braći i sestrama po demagogiji više ozbiljnih pitanja.
Bukvice i jajarenje
Mogli su da krenu od čuđenja – zbog čega se podiže tolika prašina povodom situacije u Savjetu Evrope, iako je riječ o apsolutno irelevantnoj instituciji, svojevrsnom Hajd parku 21. vijeka, brbljaonici koju niko osim dijela malograđanski profilisanih zvaničnika, NVO-struktura i medija BiH i Srbije, eventualno Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije, ne shvata ozbiljno, ni na zapadu, ni na istoku kontinenta? Svojevremeno je to tijelo imalo izvjesnu svrhu, kao most između EU i Rusije, a u posljednjih godinu dana, uključivanjem SE u histeričnu kampanju protiv Moskve, izgubljen je i taj minimum utemeljenosti. Osim toga, jedina kopča Savjeta Evrope sa realnim tokovima u BiH i na Zapadnom Balkanu može se pronaći u činjenici da je SE osnivač Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, pa brojni uzaludni i rijetki smisleni podnosioci raznih žalbi imaju kome da pišu kada su iscrpljeni svi pravni mehanizmi u maratonskim procesima u matičnim zemljama.
Ipak, ukoliko se preskoči opravdana zapitanost o značaju Savjeta Evrope, dolazi se i do dileme sa još većom težinom. Naime, niko u vladajućoj i opozicionoj ekipi, tokom „pranja“ od povezanosti TMM sa njima, nije našao za shodno da objasni – zbog čega se uzdržano glasanje tretira kao podrška secesionističkim ambicijama Prištine u odnosu na Beograd? Da je Tanja Milašinović Martinović glasala „za“ kada se na dnevnom redu našao papir izaslanika Albina Kurtija, onda bi, bar na simboličkom nivou, moglo da se govori o drastičnom bezobrazluku TMM i djelovanju protiv nacionalnih interesa Srba sa obe strane Drine. Ovako, to nije bio slučaj.
U tom kontekstu, posebno je degutantno da joj „etičke bukvice“ drže Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, iako su oni lično ključni akteri čitavog niza „jajarenja“, i kada je riječ o srpskim pozicijama na Kosovu i Metohiji, ali i kada je u pitanju fer stav prema Rusiji, državi koja kontinuirano podržava i brani pravo Srbije na Kosovo u međunarodnim forumima. I onda imamo situaciju da SNSD i PDP u RS „grizu nokte“ jer su se Aleksandar i Ivica uzrujali, iako su upravo Vučić i Dačić, nizom kapitulacija, od Briselskog do Ohridskog sporazuma, doveli Srbe na KiM u situaciju da uskoro imaju gradonačelnike albanske nacionalnosti čak i na sjeveru pokrajine. A Moskvi su se „zahvalili“ opakim „balansiranjem“, u kojem čas podržavaju, a čas ne podržavaju razne anturuske deklaracije i rezolucije na skupovima po Evropi.
Dvije trećine
Međutim, sam Ivica Dačić je, u tiradi povodom glasanja TMM, otkrio stvarno stanje stvari. Podsjetio je da Komitet ministara SE ima 46 država-članica, te precizirao da su 33 zemlje podržale pokretanje procedure za prijem Prištine. Jedna zemlja nije učestvovala u glasanju, sedam je bilo „protiv“, a pet, među kojima i BiH, izjasnile su se kao „uzdržane“.
“Uzdržani i oni koji nisu prisutni se ne računaju u sistemu glasanja, samo se gleda `za` i `protiv`. Treba dve trećine za odluku. Zato je pristup zapadnih zemalja prema zemljama koje ne priznaju Kosovo ne da glasaju za Kosovo, nego da budu uzdržane, jer time smanjuju Srbiji broj zemalja koje su protiv”, rekao je tada Dačić, glumatajući žestoko negodovanje.
Ipak, svako ko ga je pažljivo slušao, mogao je zaključi da su dvije trećine od 45 prisutnih – 30. Dakle, čak i da je pet uzdržanih zemalja glasalo „protiv“, rezultat bi bio 33:12, a rasplet nepromijenjen. Čak nije bila ni situacija da je jedan glas prevagnuo, a tada bi se još i mogao dokučiti gnjev spram TMM. Inače, protiv ovog prijedloga glasale su Mađarska, Rumunija, Kipar, Španija, Azerbejdžan, Gruzija i Srbija, uzdržane su bile BiH, Grčka, Slovačka, Moldavija i Ukrajina, a među zemljama koje su dale „zeleno svjetlo“ bile su skoro sve države regiona – Crna Gora, Slovenija, Sjeverna Makedonija, Hrvatska i Albanija.
U svakom slučaju, bez obzira na objektivne prepreke, u vidu dominacije prozapadnog narativa u korist Prištine u većem dijelu Evrope, sam Dačić je imao znatno veći manevarski prostor da, kao šef diplomatije, lobira i ubijedi još četiri zemlje da promijene stranu i ne budu dio bloka koji je glasao „za“. Ali, čovjeku je lagodnije da se hvališe kako je ranije ubijedio Burkinu Faso ili Antigvu i Barbudu da povuku priznanje samoproklamovanog Kosova, nego da bar preokrene stav, recimo, komšija iz Podgorice, Skoplja i Ljubljane, te da onda uloži dodatne napore i pronađe bar još jednu adresu van regiona, spremnu da glasa u korist opcije koja odgovara Srbiji.
U takvim okolnostima, bilo bi opravdano pripisati TMM da je bila ključni akter niskosti prema Srbiji. Ovako, drvlje i kamenje je završilo na osobi čiji glas, prije svega, uopšte nije bio faktor prevage. Nije na odmet pomenuti ni proceduru za glasanje diplomata BiH koju su ranije usaglasili ili je nikada nisu osporavali upravo kadrovi iz SNSD-a i PDP-a. A taj mehanizam podrazumijeva da predstavnici Bosne i Hercegovine, u situaciji kada u Predsjedništvu nema saglasnosti o određenim glasanjima u međunarodnim forumima, budu uzdržani, što se desilo i sada. To je, napokon, priznao i sam ambasador Ivan Orlić koji je, u stvari, trebao da bude umjesto TMM na sjednici, a ona ga je samo mijenjala.
“Moja zamjenica je glasala po mojim uputstvima, a na osnovu instrukcije Ministarstva spoljnih poslova BiH i podijeljenog mišljenja Predsjedništva BiH. Ja nisam antisrpski ambasador, a moja zamjenica još manje i sve što radimo, radimo u interesu BiH, uključujući i RS”, poručio je ambasador BiH pri Savjetu Evrope Ivan Orlić, inače kadar hrvatske nacionalnosti.
Spas griješnih duša
Zanimljivo je da ni Dodik ni Borenović nisu naročito dizali glas, niti su tražili način da zaustave brojna glasanja Sifeta Podžića i Bisere Turković u prethodnom sazivu Savjeta ministara, iako su oboje na raznim međunarodnim skupovima nemilice gazili pravilo u vezi sa nepostojanjem saglasnosti u Predsjedništvu BiH, grubo ignorišući stav RS o nizu pitanja, od solidarnosti sa Srbijom povodom Kosova, do otpora prema uključivanju u razne prokijevske „mreže podrške“ širom Evrope i planete.
Ali, sada su se iskalili na zlosrećnoj TMM, iako žena uopšte nije na funkciji sa autonomijom da postupa po vlastitom nahođenju. Čak i da je iskoračila iz zadatih okvira, te slijedila nacionalni sentiment i navodna očekivanja „pametnjakovića“ među političarima u Banjaluci i Beogradu, ništa ne bi promijenila.
Znači, sve se svelo na to da je Dodiku i Borenoviću za isprazne egzibicije bila neophodna laka meta, svojevrsna politička „Mica Trofrtaljka“, benigno stvorenje koje se neće buniti zbog jednokratnog zasipanja kantom verbalnih fekalija. Za to vrijeme, lider SNSD-a deklarativno udara po raznim „Bregovićima“ iz stranog faktora i u BiH i inostranstvu, ali, kada treba preći sa riječi na djelo, onda se naprasno sjeti da ima važnijeg posla. U Borenovićevom slučaju, nema čak ni takvog, jalovog „junačenja“ bez pokrića. Jer, predsjednik PDP-a istrajava u drugoj krajnosoti – mizernoj „političkoj korektnosti“, ne posjedujući, na primjer, ni zrno integriteta da odustane od zajedničkog fotografisanja sa učesnicima konferencije u SAD krajem februara 2022. koji drže zastavu Ukrajine i transparent podrške pulenima Vladimira Zelenskog u tek započetom ratu.
Umjesto što su insistirali na vizuri iz koje je kosovska čaša rujnog vina u ruci TMM do pola prazna, mogli su da obrnu percepciju, pa da taj pehar tretiraju kao do pola pun. Odnosno, da pozdrave hrabri gest Tanje Milašinović Martinović koja je, pored snažnih proalbanskih pritisaka iz Sarajeva, ostala uzdržana u SE, solidarišući se sa Beogradom. Pošto su to propustili da urade, jedino što predvodnici SNSD-a i PDP-a u budućnosti mogu da učine za spas svojih griješnih duša jeste da 2026. zajedničkim snagama kandiduju TMM za predsjednika Srpske, srpskog člana Predsjedništva ili bar za ministra spoljnih poslova BiH. To bi bila autentična i plemenita simbioza, ma šta Draško Stanivuković mislio o tome.
