Glogovac: Idealna žena ne postoji, dobra je ona koja se uklapa u tvoje prednosti i mane

“Kako ja nisam idealan, ne očekujem ni savršenu ženu, niti to postoji. Dobra je ona koja se uklapa u tvoje prednosti i mane…”

nebojsa-glogovac-vecernje-novosti
“ja sam Hercegovac sto posto”, Nebojša Glogovac (Foto: Novosti.rs)

Razotkriti dušu Nebojše Glogovca, jednog od najboljih srpskih glumaca, teško je. Nije potpuno i nemoguće, dotaknete li se priče o duhovnosti, istini, čovekoljublju, ljubavi, plemenitosti, stazama djetinjstva u rodnoj Hercegovini, koje su mu zauvijek ostale urezane u sjećanje:

– Sjećam se Trebinja, rvanja sa klincima iz kraja na kartonima između zgrada, polomljene puške koju mi je poklonio stariji brat od jednog druga. Sjetim se đeda Gavrila, babe Darinke, ujaka, stričeva, plašćenja sijena u selu Dramiševo kod Nevesinja, jahanja konja bez sedla uz dedin blagoslov. Kasnije sam shvatio da je to rijetko blago i vrijedno iskustvo koga nema baš puno među mojim vršnjacima, a pogotovo među mlađim ljudima.

Šta ste ponijeli iz roditeljskog doma, od oca Milovana, prote i majke Milene?

– Imao sam sreće i blagoslov da je duhovnost bila oko mene, i od ranog djetinjstva počeo sam intenzivno da tako sagledavam život. To jeste privelegija i dobra smjernica za dalje.

Vjerujete li u Boga, postite li, jeste li se ikada ispovijedili?

– Kao mlad sam postio i ispovijedao se, sada rijetko idem u crkvu. Vremenom sam shvatio da moja vjera ne mora da bude upućena na crkvene i Biblijske motive. Svakako da i crkvena strana ima svoje prednosti, ali sa poznavanjem tog sistema, čovjek može to da reguliše, sam sa sobom i sa Bogom u sebi.

Od čega je satkana ljudska duša?

– Duša je sve ono što nas vuče ka ljubavi, idealima, dobroti, čovekoljublju, empatiji. Ljudska duša je neka promisao, kosmička sila u nama koja nas čini bližim Bogu i razlikuje nas od životinja i čini nas višim bićima.

Da li ste se ikada osjetili bespomoćno?

– Kako da ne? To su faze kada misliš da je teško dalje i da nemaš snage, ali iz toga se čovjek diže. Tu se i vidi ljudska snaga, jer “na muci se poznaju junaci”. Bespomoćnost nas čini jačim, jer tad iz sebe izvlačiš sve sile da se uzdigneš i nastaviš dalje.

Rađa li se čovjek sa empatijom?

– Vjerujem da se rađa, jer to je nasušna ljudska potreba. Ali, ukoliko životne okolnosti, roditeljski dom ne pružaju podršku čovekoljublju, onda mlado ljudsko biće počinje to osećanje da transformiše u bes, mržnju, ili samoljublje. Djeca koja nisu mažena, nemaju zagrljaja i ljubavi mnogo više pate i veće psihičke posljedice imaju nego deca koja imaju malo hrane i odrastaju u siromašnim okolnostima.

Čini se da su moralne vrijednosti (čast, poštenje, dostojanstvo, ponos, ljudskost…) skrajnute negdje?

– Utisak je da je današnji svijet totalno komercijalizovan i da je neka spoljna ljuštura najvažnija. Vrijednosti koje su neisplative i koje ne mogu novcem da se kupe su sklonjene. Novac je postao kompletna logika ljudskog ponašanja i djelovanja, što je strašno. S druge strane, ostaje potreba za vrijednostima, ali taj raskorak, bojim se da će negde duboko da boli ljude i da zbog toga dolazi do gomile nesuglasica i problema.

Kada čovjek može da kaže da je slobodan, onako istinski?

– Nikad do kraja. U tome ga sputava materijalna mašinerija. Cijela planeta je obavijena istim lakom koji ne dozvoljava slobodu. Sloboda je nenaplativa i često neisplativa, ali je beskrajno vredna.

Kako je vaš posao uzvišen i plemenit, trebalo bi i da je umjetnost cijenjena?

– Nije cijenjena. Moj posao ima mogućnost da bude uzvišen, ali u konkretnim stvarima i djelima, ali ima tu i reklama i komercijalnih filmova. Postoje ljudi koji uz mnogo odricanja od materijalnog uspijevaju da budu vojnici umjetnosti i takvog promišljanja. Ali, to je užasno težak put i divim se takvima.

Da li sputavate osjećanja ili ih pokažete baš onako kako osjetite?

– Nemoguće je uvijek pokazati osjećanja u punom intenzitetu kao što je nemoguće govoriti samo istinu, jer bi to bio vrlo brz put ka ludilu ili izgnanstvu. Kada bih odlučio da budem isključivo duhovno biće i da se osamim u nekom manastiru tada bih mogao mnogo lakše da govorim stalno istinu. Ali, i takva istina mora da se prilagodi nekome, jer da bi vas razumio morate mu to reći na način koji on može da prihvati, tako da sve to ima gomilu nijansi.

Čemu ste učili sinove Gavrila (17) i Miloša (14)?

– Pokušavao sam da moje greške i mane njih zaobiđu. Ali, roditeljstvo je čudan proces, jer ponavljamo greške svojih roditelja. Dosadan sam kao i moj otac ili majka sa nekim savetima, tako da vidim da i ja njih smaram. Ali i kroz svađu oni odrastaju i stiču svoje stanoviše i sigurnost. Sinove učim da budu hrabri, da smiju da kažu istinu, da drže svoj stav, da umeju da vole, da čuvaju sebe i one koji su im dragi.

Da li se čovjek sa godinama više vraća korijenima?

– Ja sam Hercegovac sto posto, majka je iz Nevesinja od Samardžija, baba od Vasiljevića, Glogovci iz Dramiševa kod Nevesinja. Rodio sam se u Tebinju, živio tamo šest godina i u mom porijeklu nema mrlje. Zato ako nemaš to u sebi nemaš gdje ni da se vraćaš. Što smo stariji, prosto imamo više mogućnosti za to. Od 20-te do 40-te ustanovljavaš se kao čovjek. To je period sticanja, formiranja porodice, stvaranja poroda. Nakon toga se javlja potreba za izvorom i kad god mogu sa radošću idem u Hercegovinu.

Ja sam Hercegovac sto posto, majka je iz Nevesinja od Samardžija, baba od Vasiljevića, Glogovci iz Dramiševa kod Nevesinja. Rodio sam se u Tebinju, živio tamo šest godina i u mom porijeklu nema mrlje. Zato ako nemaš to u sebi nemaš gdje ni da se vraćaš.

Koje ciljeve ste zacrtali?

– Ne pravim dugoročne planove. Sa mladim i izuzetnim rediteljem Igorom Vukom Torbicom radimo predstavu “Razbijeni krčag” po drami Hajnriha fon Klajsta i premijera bi trebalo da bude krajem januara. Jako je zanimljivo, duhovito, lucidno.

Kakva bi trebalo da bude idealna žena?

– Kako ja nisam idealan, ne očekujem ni savršenu ženu, niti to postoji. Dobra je ona koja se uklapa u tvoje prednosti i mane, kada jedno drugo popunjavate i dopunjavate i kao planinari jedno drugo vučete uz uže i pravite zajednicu od ta dva krnja objekta, kakvi smo mi ljudi. Svako od nas je pomalo krnji, ponegdje mnogo jak, ponegde slab i prihvatiti jedno drugo sa svim manama i vrlinama može da bude blizu idealnog.

Možete li za sebe da kažete da živite zdrav život?

– Sve više. Prije pola godine sam prestao da pijem, cigare izbjegavam. Ne jedem prerađevine i dugotrajne proizvode. Povrće redovno kupujem na pijaci i obožavam da kuvam. Irska pita mi je omiljena. Pola kilograma praziluka, toliko crvenog luka izdinstate na puteru i ulju, dodate kilogram bifteka isjeckanog na kockice, sipa se pola litre crnog piva, uz dodatke majčine dušice i raznih začina i jedno jaje. Krčka se sat i po. U međuvremenu razvučete tijesto, premažete ga senfom, stavite nadjev, to se umota u rolat, stavi u rernu i peče 45 minuta. Genijalno je. Danas sam, na primjer, kuvao ribić sa povrćem, supu. Pristalica sam ravnoteže u ishrani, ali ne mogu bez mesa, jer mi daje energiju.

Nedavna premijera Šekspirovog djela “San ljetnje noći” u kome tumačite glavnu ulogu kao da je osmišljena da nam donese radost i smijeh…?

– Postoji prostor u koji uvijek možemo da pobjegnemo od muke. Stvaramo svijet, kao i u predstavi vilenjaka i mašte, ljubavi, otvorenosti, sreće u koji možemo da se skrijemo kao u nekom pribežištu smijeha i nadanja. Ali to je bajka. Ponekad je potrebna, ali se moraš brzo vratiti u stvarnost. Jer nema dana bez noći, ni sreće bez suza.

Odbili ste ponudu privatnih fakulteta na kojima vaše kolege uveliko predaju. Zašto?

– Svako odgovara za svoje postupke. Ni sebi nisam objasnio neke stvari što se tiče glume, još ne vladam raznim segmentima svog posla koliko bih mogao. Zbog toga nisam bio dovoljno spreman da oblikujem stavove mladih ljudi, budućih glumaca. To je jako pipava i osetljiva stvar i imam poštovanje prema toj profesiji.

Motori kao strast?

Desetak godina vozim motore i čini me srećnim sloboda, čistoća i otvorenost prostora, doživljaj kako jezdim kroz prirodu i prostranstva. To je uzbudljivo i teško objašnjivo, ali je lijepo.

(Izvor: Bilje & zdravlje, Željka Radulović)

Autor