Dubravka Vujinović, inicijator akcije ”Jedan pliško, za mali smeško” za MH: Naša Maki je ta čija dobrota nas je oplemenila

Dragi moji…dječice i roditelji…polako, ali sigurno približavaju nam se dječiji najljepši praznici, Sveti Nikola, Nova Godina, Bozić… Pa, vrijeme je moji “pliškovci”… Idemo opet JEDAN PLIŠKO, ZA MALI SMEŠKO! Vreme je za nove osmijehe, uz medene, čiste, očuvane igračkice… Grlimo vas… Ovako je Dubravka Vujinović nedavno najavila drugu u nizu prednovogodišnju akciju ”Jedan pliško, za mali smeško”, koju je, uz svesrdnu pomoć kćerkica Marine i Lene te supruga Živka inicirala prošle godine. Cilj ove akcije je osmijeh na licu djece, osmijeh koji će izazvati lijepa igračka, poneki slatkiš i gomila ljubavi. Sa Dubravkom Vujinović razgovarali smo o samoj akciji, njenim kćerkama Marini i Leni koje su vječna inspiracija, te o značaju humanosti u današnje vrijeme koje, ruku na srce, u velikoj mjeri isključuje empatiju… Uz ovakve akcije dobrota će sigurno trijumfovati!

Dubravka Vujinović je, kako sama kaže, majka jedne zdrave i jedne djevojčice sa čitavim nizom problema. Kaže da je upravo zbog Marininih zdravstvenih poteškoća naučila da materijalne stvari ne vrijede mnogo ako nemaju svrhu da usreće nekoga. Uvjerila se u istinitost poslovice koja kaže da stisnuta šaka ne može da primi dar iz prostog razloga što je stisnuta. Vođena ovom devizom, otvorene šake, duše i srca, uz pomoć Marine i Lene, te supruga Živka, prošle godine je pokrenula akciju ”Jedan pliško, za mali smeško”. Dubravka Vujinović, kao uvod u razgovor, govori o samoj akciji i svemu što je prethodilo ovoj ljudskoj ideji.

”Akcija darivanja je počela prošle godine za Novu godinu,kada smo shvatile da imamo i suviše dobijenih paketića, a neka djeca nemaju ništa.Tada smo dale objavu na fejsbuku da nam se jave svi koji poznaju nekoga da nemaju odakle da dobiju paketić i podjelile smo osam paketića, bile smo Deda Mrazice, što bi Lena rekla. E,onda smo na prolećnom spremanju ugledale gomile plišanih igračaka koje su tužno stajale na ormanu i Maki je rekla ajde da grle ove igračke nekoga drugoga, kada ih mi imamo i previše. I tako je nastao ”Jedan pliško, za mali smeško”. Shvativši da nemamo dovoljno za svu djecu kojoj je to potrebno, objavile smo na društvenim mrežama poziv svim dobrim ljudima. Da ih se javilo puno, nije, ali opet se skupilo…Bile su to uglavnom mame prosječnih primanja čija su djeca prerasle te igračke, prepoznale su našu ideju i donijele. Uglavnom mi u naseg Golfa 2, poslije nekog vremena ubacismo devet vreća čistih, lijepih plišanih igračkica, koje smo odnijeli divnoj gospođi Marici u Crveni Krst. E, kako su samo bile srećne Marina i Lena kada su dobile značkice Crvenog Krsta…” – govori Dubravka na početku razgovora.

Dubravka i njen suprug Živko su roditelji dvije djevojčice, starije Marine i mlađe Lene. Marina je od rođenja suočena sa nizom zdravstvenih problema, a Dubravka, vraćajući se u taj težak životni period, govori kako ih ja Marina sve oplemenila.

” Marina, posebna kakva jeste, pojavio se cijeli niz problema sa njenim zdravljem, poluslijepa, poteškoće u razvoju, kasno prohodala, kasno progovorila, faktički otpisana, govorili su nam: Olakšajte joj to života što ima…Kog bre života? Ja ” mimo svijeta” kakva jesam, nisam joj olakšala nego “otežala”. Doktori, pregledi, snimanja, vježbe do granice izdržljivosti (morala je da čupa moju kosu da bi podnijela bol), logopedi, bolnice, akumpuktura,nosila sam je do skoro četvrte godine… I eto, danas je učenica 5. razreda inkluzivnog obrazovanja pri redovnoj školi, sa predivnom učiteljicom Sanjom i divnom asistentkinjom Jelenom (a borila sam se  ”do krvi” da dobije asiatenta) i još boljim drugarima koji su predivni prema njoj. Samostalno hoda, priča tepajući ali priča, idemo na vježbe, imamo logopeda, vodimo skoro pa normalan život koji joj je omogućen uz sve njen zdravstvene probleme. A sve te poteškoće joj nisu pokvarile ni srce ni dušu, naprotiv, veliko je kao Leotar! Ona je moj učitelj, uzor, vodič kroz život, kroz dobro i kroz loše… Moja Marina!!! – sa velikom ljubavlju i dozom sjete vraća se Dubravka u period nadljudske borbe za njihovu Marinu. Upravo ta borba probudila je u Dubravki i Živku posebnu ljubav i energiju kojom zrače poput svjetionika.

Dubravka, Marina i Lena

”Elem, liječivši našu Marinu, dešavalo nam se da nemamo ni za ručak, doduše suprug i ja, ona je uvijek imala bar toliko, ali, ljubav koju je ona uvijek širila oko sebe, budila je kod ljudi nevjerovatne osjećaje. Poklona, igračaka, pa i novaca uvijek je stizalo kada nam je to bilo najpotrebnije. Znam da je Maki ta koja nosi svu ovu dobrotu, kao da je dobrota cijelog svijeta u njoj. Dobila bombonu ili tablet, telefon, šta god, ona sa istom ljubavlju gleda u tu osobu. I onda se suprug zaposlio, počeo i privatno raditi pomalo, finansijske mogućnosti su se promjenile, ali Maki nije, niti mi uz nju, ne možete, ne smijete, jer ona ne umije drugačije. I od tada smo uvijek pomagali na razne načine, garderobom koju prerastu, krevecima, kolicima, povrćem iz bašte. Što smo bili u mogućnosti, mi smo davali.” – govori ova plemenita žena, majka i čovjek sa velikim Č.

Svjedoci smo, nažalost, da se sve više gubi osjećaj za onog do tebe, da svi ”gledaju svoja posla”, ne okreću se za unesrećenim, štaviše, trude se da ih preskoče, kako bi što manje imali dodir sa nesrećom. U takvim vremenima ovakve akcije još brže isplivaju na površinu, jer ovakve inicijative su dokaz da ljudskost još uvijek postoji i postojaće. Baš onako kako je Gandi govorio: ” Ne smijete izgubiti vjeru u humanost. Humanost je okean; ukoliko se nekoliko kapi okeana uprlja, cijeli okean ne postaje prljav.”, tako se i Dubravka drži toga da humanizam mora trijumfovati.

”Ružna su vremena došla, svako samo ne sebe misli, a toliko malo treba za neciji osmijeh. Mi smo beskrajno blagosloveni Marinom, ona nas uči životu, jednostavno je, kako da budemo loši i sebični, kada dijete sa smetnjama u razvoju podijeli pola svoje pernice u razredu ili laže da joj je nešto malo da bi poklonili nekome, kome je možda potrebnije. Da se razumijemo, nemamo ni mi, nekada ni za osnovno, ali imamo onoliko koliko nam treba da nismo gladni, goli, tužni, nesrećni, a takvih je sve više. Došlo je vrijeme da  je više onih ljudi koji imaju ali samo se hvale onim što imaju, a ne treba im toliko,  a sa druge strane, tu su oni koji nemaju puno, a najsrećniji su kada daju.” – kaže Dubravka za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Igračke spremne za darivanje

Dubravka kaže da su se mnogi pitali čemu sve to, mnogi su bili skeptični da li će igračke završiti u pravim rukama, ali da je suština u pružanju pomoći, podrške i davanju ljubavi.

”Mnogo njih me je kada je bilo prvo sakupljanje igračaka pitalo čemu to, zašto to, ko zna gdje će to otići. Mi time ne možemo upravljati niti želimo, jer da razmišljam na taj način, nikada ne bih poslala SMS za neko bolesno dijete, niti dala marku onom ko prosi…ja ljepše spavam, jer mislim da sam pomogla.” – Dubravka, svjesno ili nesvjesno, govori o suštinji davanja, onog iskrenog, nepatvorenog davanja, davanje koje ne iziskuje kontra-uslugu ili bilo šta slično.

Najveću podršku u realizaciji svojih ideja dobija od svojih saveznika, kako naziva Marinu, Lenu i supruga Živka te poziva sve koji su u mogućnosti da se priključe akciji.

Moj muž i moja djeca su moji saveznici, iako se muž mnogo puta smijao mojim idejama i govorio mi da sam “mimosvijet”, uvijek me je pratio. A djeca, djeca su moji učitelji i zvijezde vodilje, koje svijet vide ružičastim naočarima u kojem nijedno dijete ne smije biti tužno, jer je siromašno. Mi prosto želimo svijet u kojem osnovno za život ne smije biti luksuz. Nećemo stati, igračkice koje nosimo opet gospođi Marici su spremne, ona će obezbijediti slatkiše, pa će biti medenih paketića, za nadam se svako dijete, makar u našem gradu,a i ako bude falilo, skupićemo za svačiji osmijeh. Te stoga ko je raspoložen da pomogne, ko ima igraćkice koje su u dobrom stanju a želi da ih pokloni i nekom djetetu izmami osmijeh, neka nam se javi na FB stranicu ”Jedan Pliško, Za Mali Smeško” i ja ću mu objasniti gdje da donese, jer je još uvijek naša kuća “magacin” – mislim, bar dok ne sakupimo dovoljno!” – poziva Vujinovićeva sve humane da se odazovu ovoj plemenitoj akciji.

A akciji darivanja igračaka može se odazvati gotovo svako, ukoliko želi. Veliki broj nas ima na ormanu ili u nekim paketima odložene igračke koje su naša djeca prerasla. Najgore što se može desiti sa tim igračkama je da one skupljaju prašinu, jer tada su, u nekom svijetu mašte, i te igračke tužne i usamljene. Znate onu priču o igračkama koje oživljavaju noću kada svi spavaju? Stoga ne dozvolite da te igračke ”oživljavaju” tužne, darujte ih onima kojima će te igračke biti sve na svijetu, stavite ih u dječije ručice, malene, nevine i učinite da sa osmijehom na licu dočekaju novogodišnje i božićne praznike.

” Nemojte se truditi da samo vi budete dobri, već da i svijet što ga iza sebe ostavljate postane dobar.” – Bertold Breht

Brehtove riječi su suština humanizma, jer dobrota mora biti prepoznata, a što je svijet češće izložen lijepim gestovima, akcijama i dobrim ljudima, uslijed ”pritiska” dobrote i svijet će se promijeniti i postati bolje mjesto za življenje.

Dubravka je prije svega majka i to kakva majka. Baš onakva majka kakva bi svaka trebala biti. Ona brižna žena koja zrači ljubavlju i uči od svoje djece, a svoju djecu jednostavno uči da budu ljudi. Upravo za kraj razgovora za naš magazin, Dubravka govori o jdnom događaju u kojem su učestvovali njena mlađa kćerka Lena, jdna Romkinja i neka djeca čiji roditelji smatraju da druženje sa romskom djecom nije poželjno…

”I za kraj najljepša lekcija koju sam naučila od moje djece. Kada je jednom prilikom moja mlađa kćerkica maloj Romkinji (od koje su, uzgred rečeno svi u parku bježali), poklonila čokoladu. Ona je istog trena otrcala sa njom kod svoje mame, sa kojom ju je i pojela.Sva sreća ovog svijeta u jednoj čokoladi…” – kaže za kraj razgovora Dubravka Vujinović.

Lena sa drugaricom

Čehov je onomad rekao da se dobar čovjek postidi i pred psom, dok je nobelovac Ivo Andrić govorio da su dugi i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba. Dubravka koju lako možete zamisliti da se postidi pred psom, upravo živi u nadi da će pomiriti ovaj andrićevski obračun želeći uspostaviti balans, ako ne u svijetu, onda bar u nekom svom mikro-kosmosu. Ona će uz pomoć svojih najmilijih sigurno usrećiti mnogu djecu, a Vama, dragi čitaoci, ne ostaje ništa drugo nego da se pridružite ovoj akciji i prepustite se jedinstvenim čarima darivanja, jer stisnuta šaka ne može da primi dar…

Igor Svrdlin

Autor