Kada su prije nekoliko mjeseci počeli protesti „Srbija protiv nasilja“, jedan od zahtjeva demonstranata je bio da se ukine rijaliti program na „Pink“ televiziji. Nova sezona rijalitija na Pinku, pod drugim imenom, počela je 2. septembra, iako je vlasnik te televizije Željko Mitrović polovinom maja objavio da ukida rijaliti na preporuku predsjednika Srbije.
Rijaliti programi nisu ukinuti, a nebrojeno je mnogo onih koji smatraju da su upravo oni, uz tabloide, glavni uzrok kulturne propasti Srbije. Postavlja se pitanje da li su tabloidi i rijaliti programi mogući u BiH, odnosno u Republici Srpskoj?
Rijaliti su neisplativi
„Rijaliti programi su finansijski i produkcijski izuzetno zahtjevni, tako da je to sigurno prva prepreka da se neko upusti u tu avanturu. Tržište ovdje je već prezasićeno rijalitijima iz regiona, tako da je prostor za pravljenje nečeg novog i drugačijeg ili uzimanja franšiza za nešto što već gledamo kod komšija jako sužen. To je neisplativa priča, a od para sve počinje i završava“, kazala je za MojuHercegovinu glavna i odgovorna urednica „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina.
Izvršni urednik portala banjaluka.net Aleksandar Stojanović smatra da je naš politički i društveni sistem takav da nam bolji rijaliti od svakodnevice i ne treba. Politika jeste, dodaje on, nemoralan zanat, ali kod nas je ona postala degutantna, jeftina i primitivna.
„I baš podsjeća na ono što možemo gledati na ružičastoj televiziji u Srbiji. U tom smislu nam sadržaja ne fali. Ali ako govorimo o rijalitijima u formi kao u Srbiji i Hrvatskoj, teško da će se to kod nas primiti. Prije svega, iz gorenavedenih razloga, ali i zbog nedostatka ozbiljne i jake produkcije, malog tržišta i još nekih faktora. Rijalitiji iz regiona dostupni su i kod nas, imaju veliku gledanost i teško da bi bilo koja televizija mogla da izgura tu trku“, istakao je Stojanović.
Novinar Marko Šikuljak tvrdi da kombinacija tržišnih i kulturoloških prilika onemogućava snimanje „domaćeg“ rijalitija. Za produkciju rijalitija, dodaje on, trebala bi značajna sredstva koja ovdje ne postoje, kao što ne postoji ni iskustvo proizvodnje sadržaja na tom nivou.
„Značajni medijski centri nalaze se van granica čitave BiH i oni pokrivaju region svim sadržajima, bilo da obrate pažnju da se malo prilagode publici čitavog regiona ili ne. Sa druge strane, odavno se sva vrsta scene i ‘parascene’ koja je potrebna za rijaliti sliva u Beograd, a publika je naviknuta da je to centar koji diktira trendove. To je već odnos povjerenja. Kao što malo ko na isti način gleda auto proizvedeno u Njemčakoj i kod nas. Na kraju, vjerujem i da bi publika drugačije gledala na domaće junake ako bi se obreli u domaćem rijalitiju, nego da isto rade u Beogradu. Osim što im ne bi bilo toliko zanimljivo, provincijski moral bi bio dosta strožije primjenjivan prilikom osude“, smatra Šikuljak.
Novinarka Vesna Kerkez kaže kako su rijaliti programu u BiH mogući.
„U takvim programima ne moraju da učestvuju zvijezde. Ako je uslov da učesnici ne budu poznati, onda rijaliti može da se napravi i kod nas. Ukoliko nađete dovoljno sposobnog producenta i bogatog finansijera, živopisnih likova nam ne bi nedostajalo. Tolika smo i moralna i ekonomska sirotinja da više nema ništa što neko ne bi uradio za pare“, istakla je Kerkez.
Ona dodaje da bi u domaćoj „Farmi“ voljela da vidi „poznata lica“ iz političkog i javnog života.
„Voljela bih da vidim Nataliju Trivić, jer mi ona djeluje kao neko ko se od poljoprivrednih poslova nalazi miljama daleko. Potom bih voljela da vidim Zoru Vidović, jer bi neko morao da zavede red. I momke iz ‘Brutal protesta’. To je to“, kazala je Kerkez.
Stojanović kaže da bi strukturu „domaće“ „Farme“ činili oni kojima je tu svakako mjesto, ali i oni koji bi publici bili više nego interesantni kada bi se našli u takvom programu.
„U prvu grupu spadaju Petko Rankić, Kostadin Vasić i Natalija Radulović. Njima je mjesto tu. A mislim da bi bilo zanimljivo gledati kako bi se u tom društvu snašli Bobi Stanarević, Nebojša Vukanović, Milanko Mihajilica, Darko Momić Čkalja, Srđan Mazalica i Danijel Simić“, rekao je Stojanović.
Sa tabloidima je stvar drugačija
Sandra Gojković Arbutina smatra da tabloidi u BiH već postoje, odnosno wannabe tabloidi koji imaju veliku želju da dostignu cifre tabloida iz (prije svega) Srbije. Razlika u odnosu na Srbiju je što se u BiH, kazala je ona, i dalje ne priznaje tabloidizacija medija.
„Upiremo prste preko Drine, a sav taj mulj se uveliko slijeva i kod nas. Naslovi počinju sa horor, strašno, šok i užas. Iako se još ispituje teren u polumraku, jer se još nisu odomaćili u javnom prostoru, pitanje je trenutka kad će tabloidi imati i svesrdnu podršku države, kao što je imaju u Srbiji“, kazala je Gojković Arbutina.
Tabloidi su, dodaje ona, zamišljeni kao nešto drugačiji format novina – kraći tekstovi sa više fotografija i malo začinjenim sadržajem, što bi bilo opuštajuće u odnosu na svakodnevni, preozbiljni koncept novina.
„Međutim, danas smo dobili najgoru formu tabloida, medijske frankenštajne koji imaju za cilj da obmanjuju, kontrolišu i manipulišu javnošću, da slude naslovima, da diskredituju i unište protivnike i neistomišljenike. Najgore od medijske slike“, tvrdi Gojković Arbutina.
Svrha tabloida je, smatra Aleksandar Stojanović, da kretenizuju masu, skrenu fokus sa važnih na potpuno nebitne i često degutantne teme čime postižu kolektivnu hipnozu naroda s kojim potom može upravljati ko kako želi.
„U BiH nemamo potrebe za tim. Sluđuju nas istim temama već 30 godina i političari vrlo uspješno svaku ozbiljnu temu zataškaju stalno nas vraćajući u podjele, sukobe, turbonacionalizam i šatro patriotizam. Trideset godina smo u torovima i svaki pokušaj da se ti torovi razbiju je uspješno spriječen. Dok god takva formula funkcionoše, pokretanje tabloida za neke uticajne ljude bilo bi samo uzaludno trošenje ukradenih para“, rekao je Stojanović.
Nemamo zabavnu scenu
Veoma je zanimljivo, kaže Marko Šikuljak, da se na domaćem tržištu nije pojavilo nešto slično tabloidima koji postoje u okruženju. To se, dodaje on, čak ogledalo i po nekim naručenim skandal tekstovima koji su plasirani preko sajtova beogradskih tabloida.
„Odjednom nekome ko ne objavljuje ništa o ovdašnjim temama, postane zanimljiv kandidat za odbornika neke omanje stranke ili ko je ljubavnica nekog ovdašnjeg direktora. Nedostatak štampanih tabloida kod nas nadomješćuju poneki blog ili stranice na društveni mrežama, nekad i portaloidi, dok za mekše varijante služe uobičajeni mediji koji su u značajnoj mjeri snizili kriterijume“, smatra Šikuljak.
Priča o tabloidima je, dodaje on, takođe povezana sa perifernim položajem u regionalnoj popkulturi. Mi, tvrdi Šikuljak, nemamo zabavnu scenu koja je jedan dio tabloidnog novinarstva, pa bi se u tom smislu opet morali „posuđivati“ teme iz okruženja, a tu su regionalni tabloidi opet u prednosti.
„Jedine domaće zvijezde su političari, a kod njih je i ekonomska moć. Svi mediji su ekonomski neisplativi ukoliko su prepušteni zakržljalom slobodnom tržištu, i onda su mediji okrenuti da se bave njima, te da sa svakim budu makar u poludobrim odnosima, očekujući da će od toga imati finansijske koristi“, istakao je Šikuljak.
Tabloidi nam, smatra Vesna Kerkez, nisu potrebni zato što živimo tabloidnim načinom života.
„Ako bi neko i želio da ga pokrene, imao bi grdan problem, jer u Republici Srpsko jednostavno ne postoje velike zvijezde, a da se ne bave politikom, ili da nisu internet senzacija (i to u najgorem smislu te riječi). Imamo ponekog glumca za koga se čulo izvan države nam, ali njihovi javni životi su toliko obični da se tu nema šta pisati. Evo, ja tri minute pokušavam da se sjetim pjevačice koja bi mogla biti interesantna tabloidima, a da živi u Srpskoj i ne mogu da se sjetim nikoga“, kazala je Vesna Kerkez.
