Roditelji svoju djecu vode psiholozima i drugim stručnjacima tek kad se desi neki društveni ekces, a često prije toga kad uoče kod mališana emocionalne ili socijalne promjene ili neku vrstu depresije vode ih nadriljekarima ili vračarama.
Kažu to psiholozi, upozoravajući da roditelji nikada ne bi smjeli tenzije izražavati pred djecom, kao ni pesimizam, tjeskobu, probleme sa nesanicom.
“Time samo inficiraju djecu, jer oni saosjećaju s njima i neminovna je identifikacija s tim nepoželjnim osjećanjima, a to primjeri u praksi govore. Tamo gdje su roditelji opterećeni i stalno potenciraju neraspoloženje, djeca to vide, osjete i ona se identifikuju s njima, što je u praksi često vidljivo”, upozorava psiholog Aleksandar Milić.
Kako ističe, kad god dođe do nemogućnosti zadovoljenja socijalnih i emocionalnih potreba, lišenost se odražava na pad emocionalnih snaga kod djece, pad raspoloženja, osjetljivost, ranjivost, krhkost.
“U tim uzrastima nije poželjno etiketirati djecu i govoriti o depresiji i anksioznosti, već o simptomima koji su dio svakodnevnog života, a to su plašljivost, ljutnja, agresivnost, nezadovoljstvo, durenje, plač i određeni oblici somatizacije”, rekao je Milić.
Sa djecom, kako ističe Milić, treba razgovarati, osjetiti šta je to što stvara te prepreke i lišenost te lagano stvarati dobre navike i okupirati ih kreativnim zanimanjem u zavisnosti od uzrasta, a nikako da budu usmjerena na računar.
Ono što je veliki problem, kako upozorava, roditelji ne traže uvijek pomoć psihologa, već prvo idu kod nadriljekara.
“To je ovdje jako prisutno. Prvo ih vode vračarama pa onda doktorima. Smatram i da u vjeronauci u školama ima izvora praznovjerja. Primjećujem veliki uticaj vjeronauke na razvoj praznovjerja kod djece pa i strahova i depresije. To nije jedini faktor, ali je veliki nedostatak da na jednom času učimo biologiju, hemiju, a na drugom sasvim suprotno”, kazao je Milić.
Sonja Stančić, psiholog, ističe da roditelji dovode djecu zbog tzv. depresivnog raspoloženja, odnosno negativnog pogleda na sebe ili svijet.
“U predtinejdžerskom periodu javlja se snižena energija kod djeteta zbog, koliko god to roditeljima ružno zvučalo, nebavljenja djetetom. Ono nema šta da radi već da sjedi u sobi i zabavlja se igricama. Poslije izvjesnog vremena roditeljima postane čudno zašto neće da izađe napolje i igra se sa drugarima. Dakle, nismo se adekvatno bavili kada je trebalo”, kaže Stančićeva.
Ta snižena energija je, kako navodi, posljedica fizičkih faktora jer dijete nije imalo dovoljno stimulacije. U tinejdžerskom periodu, kako navodi, zbog fizioloških promjena oni počinju da gledaju na svijet drugim očima, postaju racionalniji, uviđaju odnose između ljudi, počinju da se dopadaju jedni drugima, i to rađa nesigurnost i strah, ali su to lako rješive stvari i najmanje zavise od djeteta.
“Roditelji dovode djecu da se profesionalci bave njima i kažu da ne mogu više s njima da izađu na kraj i ne znaju šta da rade. Reaguju kada se desi neki društveni eksces, kada neko ukaže na te probleme. Dijete je ogledalo porodice, a problem je što ne pružamo djeci da izraze emocije i pričaju o njima i to je problem već kompletnog sistema”, ističe Stančićeva.
Psiholozi ističu da najviše pažnje treba posvetiti roditeljima, razgovarati u školama, jer mnogi roditelji su nespremni za rad sa djecom. Upozoravaju da je i nastava često izvor depresije i anksioznosti ukoliko je pod presijom.
Problemi kod djece:
– pad raspoložnja
– osjetljivost
– plašljivost
– ljutnja
– agresivnost
– nezadovoljstvo
– durenje
– plač
– poremećaj probave
– preznojavanja
– morkenje u krevet