Pošast zvana korona virus ili, stručnije, COVID-19, polako ali sigurno mijenja mnoge životne navike. Navikava nas ova pandemija na ono što nismo mogli ni zamisliti. Mnogi tvrde da poslije nje ništa neće biti isto.
Bosna i Hercegovina je preduzela niz preventivnih mjera u cilju suzbijanja korona virusa, a jedna mjera može imati posebno teške posljedice – izolacija djece. Stavljanje djece u izolaciju je preventivna mjera koja nije popularna u većini zemalja, tačnije, niti je takva mjera razmatrana, niti je usvojena. Period izolacije svima teško pada, a djeci pogotovo. Šetnja i izlazak napolje njima predstavlja, može se reći, fiziološku potrebu. Ova mjera prevencije sa sobom nosi niz potencijalnih opasnosti s kojima će se najmlađi susresti. Sve više svjetskih stručnjaka poziva roditelje da izvedu svoju djecu, izbjegavajući veće mase ljudi. Na društvenim mrežama svakodnevno svjedočimo nizu debata u kojima se roditelje dijele u dvije grupe: one koji zatvaranje djece u četiri zida smatraju potpuno nehumanim te oni koji prvonavedene smatraju sebičnim jer izvođenjem djece rizikuju zdravlje, kako okoline, tako i sopstvene djece. Ključno pitanje koje se nameće je šta nanosi veću štetu – korona virus ili politika izolacije? Korona virus jeste smrtonosna, ali izolacija na duži period može imati katastrofalne posljedice po fizičko i mentalno zdravlje ljudi. No, kako pomoći djeci zatvorenoj u kućama (što je opet manje bolna varijanta, zbog dvorišta i mogućnosti igranja ispred kuće) i stanovima? Kako savladati potencijalne opasnosti koje može izazvati izolacija najmlađeg stanovništva?
Prof. Dr Biljana Milošević Šošo je redovni profesor na katedri za sociologiju, Univerziteta u Istočnom Sarajevu i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Banjoj Luci. Sa sociološkog aspekta govorila je o mogućim štetnim efektima izolovane djece.
”Mora se priznati da je stanje izolacije svakome poprilično teško palo, jer je život preko noći poprimio drugačiju formu. Svakako da je djeci možda „najteže“ palo, jer su uskraćeni za svakodnevne izlaske napolje, za druženje i igru sa vršnjacima, za učenje u njima poznatom ambijentu kao što su vrtići i škole, a i za njihovo odrastanje igra i boravak na otvorenom je od velike važnosti. Međutim, kako kaže poslovica, živ se čovjek na sve navikne, pa s tim u vezi je evidentno da je i ova vrste preventivne mjere u cilju očuvanja zdravstvenog stanja stanovništva dobro i razumno prihvaćena među stanovništvom i da vrijeme treba iskoristiti na najbolji mogući način. To se odnosi i na potrebu kreiranja što zdravije porodične klime unutar privatnih domova. Djeca jako dobro percipiraju svoje okruženje i neophodno je da roditelji, staratelji ostanu što pribraniji i stabilniji u ovoj situaciji, što će i njima uliti dozu sigurnosti. Ovo je prilika da se nadoknade propušteni trenuci sa djecom, osmišljavajući različite koncepte igre, aktivnosti kako bi se upotpunilo njihovo vrijeme. Svakako, djeci nešto starijeg uzrasta se kroz razgovor može objasniti situacija i vjerujem da će oni to dobro razumjeti i prihvatiti.” – naglašava prof. dr Milošević značaj zdrave porodične atmosfere, pogotovo u izolaciji.
Smatra da je na roditeljima sada velika obaveza da kreativno podstiču svoju djecu, a brojne online radionice u velikoj mjeri mogu pomoći, kako djeci, tako i roditeljima.
”Ukoliko roditeljima ponestane ideja, brojni obrazovni centri su kreirali online radionice, učenje i druge različite aktivnosti za djecu. S obzirom da je vrijeme da se iskoriste kapaciteti virtuelnog svijeta, uvijek im se može upriličiti razgovor sa njihovim drugarima da bi što bolje razumjeli da nisu sami u ovakvoj situaciji. Dakle, izolacija može doprinijeti boljem upoznavanju svoje djece, zajedničkom učenju novih stvari i zajedničkom učestvovanju u igri, što će im omogućiti lakše prevazilaženje ove situacije.” – kaže prof. dr Biljana Milošević Šošo za internet magazin ”Moja Hercegovina”.
Kada govori o lošim stvarima koje se mogu pojaviti, ističe povećanu dozu straha, anksioznost a kao najveći problem navodi nasilje u porodici, koje se i u normalnim okolnostima posebno odražavaju na djecu, a pogotovo u vanrednim okolnostima, poput aktelne pandemije korona virusa.
”Ono što se može pojaviti kao loše unutar porodičnih domova tokom ovog perioda jeste povećana doza straha, anksioznosti uslijed samog stanja kakvo jeste a i brojnih posljedica koje nosi sa sobom. Takođe, suvišno je napominjati koliko su porodične nasilničke scene problem i u normalnim okolnostima življenja po svakoga, a posebno za djecu, tako da je bespotrebno isticati izbjegavanje takvog oblika ponašanja danas. Nije dobro da se takve negativne emocija prenose na djecu. No, da završim još jednom poslovicom, u svakom zlu i poneko dobro, te toplo preporučujem, da se vrijeme iskoristi, pored obavljanja radnih zadataka, da li od kueć ili na radnom mjestu, za sebe i svoju djecu, družite se, učite zajedno, pokažite da su sigurni uz vas.” – rekla je prof. dr Milošević za naš magazin.
O posljedicama izolacije djece, za naš magazin, govorila je i doc. dr Bojana Marinković, razvojni psiholog, profesor psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Ona kaže da naprasno uvođenje sve rigoroznijih mjera, nepredvidivost trajanja pandemije kao i perioda izolacije lako postaju problemi psihološke prirode. Roditelji su ti od kojih najviše zavisi kako će se djeca nositi sa ovim specifičmnim okolnostima.
”Praktični problemi sadašnjih okolnosti, kao što su izolacija, naprasno uvođenje sve rigoroznijih mjera, nepredvidiv kraj epidemije i trajanje izolacije, postaju problemi psihološke prirode. Roditelji se suočavaju sa problemom neizvjesnosti, bespomoćnosti, a informacije koje dobijaju i neselektivno prihvataju nemaju optimističnu konotaciju i zasnivaju se na nemogućnosti kontrole svog života. Posljedice vanrednog stanja su napetost, anksioznost, stres, kako za roditelje tako i za djecu, koja čak mogu i intenzivnije ispoljiti ova stanja. U situaciji neizvjesnosti, stresa i nemogućnosti predviđanja trajanja situacije, roditelji su u nezavidnom položaju. Upravo od roditelja u najvećoj mjeri zavisi kako će se djeca nositi sa problemom. Reakcija djece na iznenadne stresne okolnosti zavise od reakcije roditelja ili staratelja, a vanredne životne okolnosti mogu ugroziti doživljaj bezbjednosti i sigurnosti, koji bi kod djece trebalo kontinuirano da se razvija.” – kaže doc. dr Marinković za internet magazin ”Moja Hercegovina”.
Za djecu je najvažnije obezbijediti bolju organizaciju nego obično, što uz prilagođavanje roditelja djeci i njihovim potrebama, predstavlja moguči ključ u rješavanju ovakvih situacija, smatra doc. dr Marinković.
”Za djecu je bitno u ovakvoj situaciji obezbijediti sličnu ili bolju organizaciju vremena od one koju su imali i ranije, odrediti raspored aktivnosti i odrediti strukturu i organizaciju tih rutinskih aktivnosti (kad se šta radi, kad se igra, kad se ruča, spava, kad se prati nastava, uči, kad su zajedničke aktivnosti, zaduženja). Bitno je i da održavaju socijalne kontakte, što im je sad uglavnom omogućeno društvenim mrežama. Roditelji bi trebalo da sačuvaju i svoje kapacitete, da bi mogli da se prilagode djeci i njihovim potrebama, jer svaki uzrast i svako dijete ima drugačije potrebe, a u situaciji stresa imaju i specifičnije reakcije.” – upozorava doc. dr Bojana Marinković.
Pored potencijalnih opasnosti koje nose vanredne okolnosti, naglašava i pozitivne strane, a to su, u prvom redu, zajednički trenuci koje će provesti roditelji i djeca, a za koje su često uskraćeni u redovnim okolnostima, te da roditelji sada mogu uočiti stvarne kapacitete svoje djece i suoče se sa eventualnim problemima koje su prepuštali školskim ustanovama.
”Nasuprot poteškoćama,prednost ovog stanja je što je većina roditelja dobila vrijeme da se posveti porodici. Ovo je period kada roditelji, koji to do sada nisu radili, mogu kontinuirano pratiti razvoj svoje djece i biti maksimalno uključeni. Ovo je momenat koji bi trebalo da didaktički utiče na one roditelje, koji su zanemarivanje svoje dece pravdali nedostatkom vremena. Dobra strana ovog stanja je i ta što roditelji mogu vidjeti stvarne kapacitete svoje djece i suočiti se sa problemima koje su prepuštali sistemu. Ne treba zaboraviti da je jako bitno biti iskren prema djeci, ne kriti ni svoja osjećanja, jer djeca nepogrešivo prepoznaju stanje svojih roditelja, i kada to ne pokazuju. Moramo razgovarati sa djecom otvoreno, prilagođeno njihovom uzrastu. Naime, sada imamo vremena osluškivati i sebe i trebalo bi dozvoliti i negativnim osjećanjima da ih osjetimo, da ih objasnimo, kako bismo mogli i djeci omogućiti što bolju atmosferu za očuvanje mentalnog zdravlja.” – rekla je doc. dr Marinković apostrofirajući značaj očuvanja mentalnog zdravlja.
Dr Ranko Rajović je tvorac NTC prgrama – sistema učenja usmjerenog na razvoj kognitivnih i motoričkih funkcija kod predškolskog i školskog uzrasta. Svoje učenje bazira na primjeni saznanja iz savremene medicine iz područja neuroanatomije, neuronedokrinologije i neurofiziologije koja je povezao sa svakodnevnim aktivnostima djece. U cilju olakšanja perioda izolacije, kako djeci, tako i njihovim roditeljima, na Fejsbuk stranici ”NTC sistem učenja” , svakog dana u 11 časova objavljuju nove ideje za aktivnosti djece, daju savjete roditeljima, a djeca dobijaju i razne zadatke. Govoreći o izolaciji djece, dr Ranko Rajović navodi tri velika problema – ograničenost kretanja, strah i agresivnost.
”Kada se radi o deci u izolaciji, imamo tri velika problema. Prvi je problem to što nemaju kretanja, a znamo koliko je kretanje važno za razvoj mozga, za razvoj kognitivnih sposobnosti. Drugi je problem strah. Deca su uplašena, moramo im reći da ima virus, da je korona virus, da je to ozbiljno, ali da ne brinu,da nije opasno ako se pridržavamo pravila. E sad, tu nastaje problem kako da se pridržavamo pravila jer mi znamo da se dete mahinalno dodirne rukom po licu, dnevno možda i po sto puta. To moramo napraviti kroz igru. Recimo, napravimo tabelu na kojoj svako na početku ima deset bodova, a pravilo je da se oduzima po jedan bod svaki put kad se neko dodirne po licu. Videćete, za 2-3 dana dete se neće dodirivati, paziće na roditelje. Ne treba od deteta kriti istinu,naravno, nećemo reći punu istinu, ali ono što je važno da roditelji znaju, dete oseća strah, ne samo za sebe. Možda čak više oseća strah šta će biti sa roditeljima, jer dete sebe vezuje za roditelje. Treći problem je taj što kad su dugo zatvoreni, postaju i agresivni. Moramo znati kako i šta napraviti u datim okolnostima. Nije isto raditi sa detetom od 2-3 godine i sa starijim detetom. Najgore rešenje je da im damo video igrice, kompjutere, evo vam 2-3 sata, ali to ne ide tako. Mora se praviti raspored. Deci će ovo ostati u jako lepoj uspomeni jer ne znam kad smo imali tu situaciju da provedemo jako puno vremena sa našom decom.” – kaže dr Rajović.
Dr Rajović preporučuje uvođenje djece u dnevnu rutinu, kao što su pripreme obroka.
”Uključite decu u pripremu doručka, ručka i večere. Nakon doručka slede obaveze, za starije onlajn nastava, dok mlađi mogu pogledati neku zanimljivu emisiju, preporučujem Discovery i National Geographic. Sledi priprema ručka pa slobodno vreme. Nakon večere, dobro je pogledati neki porodični film, da deca gledaju zajedno sa roditeljima ili da mama i tata zajedno čitaju deci priču.”
Napominje da je u vrijeme izolacije, roditeljska kreativnost jako važna.
”Roditelji, budite kreativni, važno je da se deca umore, a to je jako teško u zatvorenom prostoru. Ipak, nemojte im vi rešavati problem dosade, neka se igraju, što manje igračaka imaju, kvalitetnije će se igrati, maštaće, a to im najviše treba. Takmičite se sa njima, jer dijete instinktivno pokušava uraditi kao roditelj ili bolje. Deca grade samopuzdanje ukoliko nešto naprave kao roditelji. Mi sada imamo priliku da uradimo mnogo za našu decu.” – kaže dr Rajović, ističući da ne treba upasti u zamku pohvale, kada djecu hvalimo, šta god da urade, jer će to, onoga momenta kada se nađu u okruženju koje nije roditeljko, shvatajući da stvari nisu baš tako sjajne, narušiti njihovo samopouzdanje.” – rekao je dr Ranko Rajović.
Djeca su posebno ranjiva kategorija, a to se posebno odnosi na situacije koje su njima strane, nejasne. S jedne strane, izolovanost uslijed pandemije virusa COVID-19 djeluje kao produbljivanje problema sve asocijalnije djece, dok sa druge strane, čini se da će upravo korona virus zbližiti, nikad otuđenije, porodice. U ovakvim okolnostima primarni cilj je zaštiti najmlađe, olakšati im vrijeme provedeno u četiri zida, uključiti ih u svakodnevne obaveze i aktivnosti, pridajući im na značaju, jer to je jedini način da djeca izađu ”netaknuta” iz cijele priče o korona virusu.
Igor Svrdlin
