Dan mrmota u Bosni i Hercegovini

Zamislite da se nađete u situaciji kao Bil Mari u filmu Dan mrmota – svaki dan je isti, ništa se ne mijenja, svako jutro kad se probudite sve se isto dešava, zaglavljeni ste u jednom danu. E takav život imaju stanovnici Bosne i Hercegovine, samo što situacija nije toliko komična kao u filmu, i nije fikcija, nego surova realnost.

Zaglavljeni smo u vremenu i prostoru četvrt vijeka. Ništa se ne mijenja, bar ne većini građana. Onaj mali procenat privilegovanih i podobnih može za sebe reći da je osvanuo sledećeg jutra nakon Dana mrmota. Oni imaju život, doduše u Bosni i Hercegovini, ali bar se može nazvati životom za razliku od većine građana koji preživljavaju, odrađuju život, imaju samo biološku formu života.

Četvrt vijeka smo zaglavljeni u etničkim razmiricama, nepotizmu, mitu, korupciji, kriminalu, mržnji, glorifikovanju zločinaca, licemjerju, poltronstvu, lažnim obećanjima, nesposobnosti. Pod ovim ne mislimo samo na čobane koji nas vode, nego i na nas ovce koji blejimo. Kad se malo bolje razmisli, sve što nam se dešava uveliko smo zaslužili. Čobani ne mogu biti drugačiji od ovaca koje vode. Ovce zaslužuju svoje čobane zato što su izrasli iz njih, srasli s njima, ne mogu se razlikovati od njih. Drugim riječima, iako snose najveću odogovornost za situaciju u kojoj se nalazimo, ne možemo samo političare kriviti za limb u kome živimo.

Kakva god da je, demokratija nam, bar njen tehnički dio, omogućava da biramo političare za koje mislimo da će nas voditi u bolju budućnost. Mi već četvrt vijeka biramo političare koji nas uspješno vode “naprijed u prošlost”. Da li je do njih, ili do nas? Ako vas neko jednom “navuče na tanak led”, do njega je, ali ako vas neko konstantno “vuče za nos”, onda je do vas. Bolje niste ni zaslužili. Ili je u pitanju nešto drugo?

Zaslijepljeni mržnjom, radije biramo “nacionalno prosvećene” političare koji će “čuvati i očuvati stado”, bez obzira na cijenu, koju naravno stado plaća, nego tamo neke “izdajnike i soroševce” koji se drznu da kažu da je “car go”.

Nesposobni kakvi jesmo, radije biramo političare koji će za malo uvlačenja u dupe, mahanja zastavicama, ljepljenja plakata, skandiranja na stranačkim zborovima i zivkanja telefonom, pristati da nam udijele mrvice u vidu obećanja za posao, ugovora na određeno ili ako se baš potrudimo stalnog posla u nekoj od “perspektivnih” državnih firmi, nego političare koji govore da je ovakvo stanje neodrživo i da moramo da pokažemo znanje, sposobnost i marljivost da bi imali nešto. Ipak, državni posao je državni posao. Kome je još do učenja kada glupost i neznanje dobro prolaze? Kome još treba hljeba, kad ima pogače? Nema veze što se stalno zadužujemo kako bi “servisirali” održavanje socijalnog mira. Nema veze što presipamo iz praznoog u šuplje. Nema veze što će generacije koje dolaze morati vraćati te kredite, a neće imati odakle zato što su naši “mudri” političari dobijena sredstva usmjeravali u održavanje jalovog državnog sistema, umjesto u stvaranje nove vrijednosti.

Četvrt vijeka nas i međunarodna zajednica “vuče za nos”, obećavajući nam “pristupanje početnoj osnovi začetka pristupa ulaska” u društvo evropskih naroda. A sada kada su maske pale, i kada je jasno da BiH neće ni prići EU u narednim decenijama, i kada domaći političari, svjesni da više ne moraju da se pretvaraju da im je stalo do ulaska u EU, najavljuju, najblaže rečeno, usporavanje na putu evroatlantskih integracija, ne ostaje nam ništa drugo nego da živimo sa svojom nesposobnošću, licemjerjem, mržnjom i glupošću. Ali neće ni to dugo trajati. Strpite se još malo. Samo do 1. marta sledeće godine.

Tada će Njemačka izmijeniti Zakon o useljavanju stručne radne snage, koji će, između ostalog, ukinuti ispit prednosti koji je podrazumijevao da se prije svakog zapošljavanja stručnjaka iz zemalja izvan EU zaposli domaći kadar. Drugim riječima, zbogom BiH. Kada se 1. marta sledeće godine otvore useljeničke kapije u Njemačkoj, dosadašnja bujica iseljenika iz BiH će poprimiti razmjere cunamija. Nikakva obećanja o povećanju plata, boljem standardu, investitorima više neće prolaziti kod naroda željnog života. Ostaće samo podobni i nesposobni. Idealno glasačko tijelo. Konačno se političarima pruža šansa da imaju apsolutne pobjede na izborima.

Ima li šanse za promjenu, za poboljšanje, za napredak? Nema. Sistematski smo uništavali državu i društvo unazad tri decenije. Ekonomija je uništena. Industrija više ne postoji. Sistem obrazovanja je degradiran i obesmišljen. Urušili smo stari sistem vrijednosti, mada ne do kraja, a novi nismo još uspostavili u potpunosti. Izabrali smo najgore iz oba. Znanja nemamo. Sposobnosti nemamo. Resursa nemamo. Mi smo školski primjer autodestrukcije naroda, društva i države. Ne trebaju nam neprijatelji, sami ćemo se uništiti. Bolje ne možemo očekivati. Bolje nismo ni zaslužili.

Šta ostavljamo budućim generacijama? Istu septičku jamu u kojoj smo mi odrastali, stasali i u kojoj plutamo na površini. Nekad malo potonemo, zagrcnemo se, nagutamo fekalija, ali opet izronimo. I tako u nedogled. I što je najgore, izgleda da nam se sviđa da gutamo govna.

Mladen Bubonjić/gerila.info

Autor