Početna  /  Čvor na omči – roman kojim se ovaj jezik može ponositi
Kultura

Čvor na omči – roman kojim se ovaj jezik može ponositi

Piše: Ivan Milenković, Danas.rs

Vuk, pripovedač romana Draška Sikimića Čvor na omči (LOM, Beograd 2019), pao je s konja i teško povredio ruku, tako da ga zatičemo u bolnici gde čeka amputaciju šake. Kad je već tome tako, rezonuje Vuk, onda makar neka šaci, u poslednjim njenim satima, priredi zadovoljstvo, pa će ta šaka da završi na zadnjici sestre Helene.

Umesto da mu zavali šamarčinu medicinska sestra stoički podnesi taj gest, da bi se, vremenom, sprijateljila s momkom bez šake. Upravo je ta epizoda uvod u priču koja izmiče svim očekivanjima, priča koja nam, kad god pomislimo da smo joj, najzad, ušli u trag, šmugne u gustiš kao šumska zverka.

Kao i u Grabovčevom romanu (Stevo Grabovac, Mulat albino komarac, Imprimatur, Banjaluka 2019), scena je postavljena u neimenovani bosanski grad. I ovde imamo mladog muškarca koji se nosi s jednoličnim predelom i pustošima sopstvene duše, ali se ratni ožiljci ne vide tako jasno (“u vreme rata bio sam dete“, reći će Vuk), a pripovedač se sa sopstvenim tamama, koje nisu lišene samoubilačkih ideja, nosi s mnogo čitanja, mnogo humora i nešto pisanja. I da, tu je jedna devojka.

Sikimić piše s lakoćom, ne mešajući se previše u ono što pripovedač radi, ali ponekad ne odoli da s čitaocem ne podeli i pripovedačeve misli koje, onda, ubacuje u kratke kurzive, pa s vremena na vreme dobijamo urnebesne kombinacije izgovorenog i mišljenog, a, kao što je poznato, ono što mislimo i ono što govorimo ne poklapa se baš uvek.

Govor i misao na različite načine komentarišu stvarnost, a misao, uz to, ima šta dodati i onome što je rečeno. Jezik kao govor i jezik kao misao spliću se u jednu razigranu jezički pletenicu koja pripovedaču ne dopušta da se preda očaju, a čitaocu da ispusti ovaj neveliki roman iz ruke.

Koliko god pripovedač, međutim, bio neobičan – on, recimo, ne može da podnese prizor Hrista na krstu (iako je tvrdi ateista) i kad god mu se pruži prilika on Raspetog skida s raspela, odvaljuje figuricu mršavog izmučenog čoveka i oslobađa ga (pa će, logično da popije batine kad bude uhvaćen u svom oslobodilačkom pohodu) – i ma koliko se junački nosio sa sopstvenim mukama (zajedno s ocem će, recimo, da sahrani odsečenu šaku i nad grobnim šakinim mestom održaće mali dostojanstveni ritual prožet humorom), Sikimićev bi tekst ostao tek nešto veštija ispovest mladog čoveka, čega ima u izobilju, da ne postoji razlog ovome romanu.

A razlog je politički (dakle opšti, kakav u književnosti jedino i može biti). Pripovedač, naime, odbija da se povinuje junačkom govoru i junačkom postupanju, ratni mu se heroji i ratni profiteri gade, on traži pravo za svoje slabosti i nedoumice, odbijajući da učestvuje u mahnitom kretanju čopora.

Kad se nacionalno svesna ekipa doseti da poseče veliki, stari kesten, kako bi baš na njegovo mesto podigla spomenik nekom ratnom junaku, dakle kad provali čisti besmisao, samo će se naš tihi pripovedač suprotstaviti zadrigloj družini predvođenoj velikim belim četnikom.

Neće on, naravno, sprečiti seču kestena, ali kad, onako nejak, bude stao ispred dominantnog i opasnog mužjaka, svojim će gestom uneti nešto malo smisla u nepreglednu poratnu pustoš, sačuvaće za sebe i još po nekog malo ljudskosti i hrabrosti, izboriće se za prstohvat nade, a roman Čvor na omči načiniti tekstom kojim se ovaj jezik može ponositi.

312 Shares
Copy link
Powered by Social Snap