Bilećki obućar Jovo Dželetović za MH: Dobar zanatlija uvijek će imati posla

U vremenu ekspanzije visokoobrazovanog kadra veliki broj ljudi sa kvalifikacijama pravnika, ekonomiste, politikologa i drugih zanimanja teško dolazi do posla, a istovremeno rijetko ko hoće da se bavi zanatom. Jedan od takvih zanata, čiji opstanak u budućnosti  je neizvjestan zbog vrlo malo interesovanja za bavljenjem njime,  je obućarski zanat.

U Bileći se ovim zanatom godinama bave samo dva čovjeka. Jedan od njih je Jovo Dželetović, koji je kao samouki obućar počeo sa radom prije skoro 30 godina i od tog posla i danas uglavnom izdržava porodicu. Kao mlad, Jovo je niz godina igrao fudbal u bilećkom „Hercegovcu“, ali kako kaže i tada se kao i danas teško dolazilo do posla, pa je odlučio da kopačke zamijeni kliještima i alatom za popravku obuće.

„Obućarski zanat nisam naslijedio ni od koga, već sam praktično samouk. Kao i danas, i tad se teško dolazilo do posla, pa sam krenuo sa zanatom. Tih godina je i bilo posla, radilo se. Onda je došao rat. Poslije rata posao je u krizi. Ovaj zanat praktično neće izumrijeti, cipele će se nositi uvijek, ali da je u velikoj krizi – jeste“, kaže Jovo za „Moju Hercegovinu“.

Najviše problema, dodaje, ima sa obućom lošeg kvaliteta koju je u mnogo slučajeva nemoguće popraviti ili je ona toliko jeftina da se ljudima ne isplati popravka.

U toku višedecenijske karijere, njegova obućarska radnja je postala praktično univerzalna, pa mu  Bilećani na popravku ne donose samo obuću, već i ortopedska pomagala, pa čak i autodijelove, satove, i usisivače, a bavi se i izradom ključeva. A na naše pitanje koliko mu sve to donosi prihoda, Jovo kaže da se uvijek može zaraditi nešto novca, ali da to ipak nije zadovoljavajuće.

„Ovo je uvijek bio posao gdje se mogao zaraditi neki dinar, a da uzmeš nekih većih para nije. Ipak su ovo jeftine usluge. Uslovno rečeno, ljudima je sve skupo kakva su primanja i kakav je standard. Pogotovo sa dolaskom ovih Kineza i njihove jeftine robe posao je generalno u krizi. Zaradi se tu neka plata, ali je to više došlo na ivicu opstanka”, objašnjava Jovo za naš magazin.

Za kraj našeg razgovora, Dželetović nam je ispričao jednu od mnogih anegdota koju je doživio baveći se obućarskim zanatom.

„Jedan dan, dječak od desetak godina donio je kopačke da mu ih proširim za određeni broj. Sutradan je odnio te kopačke, i poslijepodne je doveo svog druga koji je donio svoje kopačke da mu ih smanjim, a te su kopačke njemu bile dva tri broja veće. On je njega vjerovatno ubijedio da ako ja mogu proširiti kopačke, da ih mogu i smanjiti“, kroz smijeh Jovo završava razgovor za „Moju Hercegovinu“.