Za vremenom u kome se nastoje, opravdano ili ne, izbrisati sve razlike između žena i muškaraca, te oba pola načiniti posve ravnopravnim, Hercegovina, čini se, ipak pomalo kaska. Prihvatanje ravnopravnosti muškaraca i žena u poslovima koji su tradicionalno bili predodređeni za jači pol, kao što je vojnički poziv, kod dijela građana ipak stvara sumnju. Bileća ima višedecenijsku tradiciju kada je u pitanju vojno zanimanje, ali u društvu koje još uvijek gaji znakove patrijarhata, žena u vojsci nije uobičajena pojava. Nisu rijetki komentari, pogotovo starijih ljudi – ma kakva žena vojnik.
Oružane snage BiH nastoje da razbiju te predrasude. U kasarni “Bilećki borci”, rame uz rame sa muškim kolegama 13 je žena vojnika. Put do vojničkog čina poprilično je naporan, pa zato dame koje odluče da obuku uniformu moraju da budu, fizički i mentalno, snažnije nego obično. Ako to nisu, naučiće, sigurno.
Disciplina koja se u mnogim segmentima života davno izgubila, svoj izvorni oblik zadržala je još, čini se, samo u vojnom sistemu. Ako je i ne nosite od kuće, u kasarni ćete je morati usvojiti. A da je jednostavno – nije.
Dvadesetpetogodišnja Nataša Rogan iz Bileće, koja je u kasarni u Bileći već četiri godine, to dobro zna. Napredovala je do čina vojnika prve klase i tu ne planira da se zaustavi. Ono o čemu je sanjala kao klinka ostvarilo joj se kada je obukla uniformu. Sanja još. Želi da napreduje i, kako kaže, razmišlja i o mirovnoj misiji.
Komentara da ženi nije mjesto u vojsci Nataša se dosta naslušala, pa kaže da joj je od tih “dobacivanja” ipak mnogo draže kada na ulici čuje kako dijete ushićno uzvikuje “žena vojnik, žena vojnik”. Naša sagovornica je ubijeđena da bi djevojčice vrlo rado bile na njenom mjestu. To joj laska.
Susrećemo se sa predrasudama, ali Oružane snage BiH su upravo ono što sam ja očekivala i ono što razbija svaku predrasudu. Ja ovdje radim sa kolegama, koje su većinom muškarci i nimalo se ne osjećam zapostavljenom, već rame uz rame sa njima izvršavam sve zadatke. Ima nešto zadataka koje ženama malo teže padaju, ali sve se to nekako uspije. Ne postoje nikakve privilegije“, kaže Nataša, te dodaje da ravnopravnost polova u ovoj instituciji znači i veću obavezu.
Ništa nije teško, uvjerava, kada imaš jasan cilj i stručne ljude koji iskreno žele da ti pomognu.
Prvi kontakt sa vojnom mašinerijom i novim dnevnim tempom imala je na obuci u Pazariću. Neizvjesnosti i adrenalina bilo je na pretek. Bilo je naporno i gotovo nemoguće samostalno podnijeti cjeli pritisak koji je stvarala nova sredina i novi izazovi. Veliku ulogu u tom periodu, kaže Nataša, odigrale su njene tadašnje cimerke. Sa njima je priča, dijelila sve, lijepe i one manje lijepe momente. A bilo je i jednih i drugih. Početne suze, strah, trenuci kada je pomislila da odustane, sada su samo dio sjećanja.
„U Pazariću nam je bilo dosta teže. Nismo nimalo bili pošteđeni, 24 časa je bila obuka. Imali smo fizičku obuku, teoriju, rad sa naoružanjem. Bili smo u spavaoni sa ženama. Nas tri smo imale dosta teških momenata. Mnogo smo proplakale, ali smo izlazile u susret jenda drugoj i tako je bivalo lakše“, priča Nataša.
Porodica je oduvijek bila uz nju i kako su roditelji znali za snove svoje kćeri, odluka da postane profesionalni vojnik nije ih nimalo iznenadila, već su je nagradili neophodnom podrškom.
Četvorogodišnji rad u vojnoj službi Natašu je, kaže, promijenio mnogo. Obrazac vojničkog profesionalnog ponašanja jača ličnost, pa je i ona, kaže, privatno sada stabilnija i čvršća osoba.
Vojska me je promijenila, ali na dobro. Ova institucija mi je omogućila da se ostvarim kao žena, prosto daje mi sigurnost. I privatno u meni je osatala usađena ta disciplina“, priča ova Bilećanka.
Ispod uniforme krije se naizgled krhka žena koja, kako kaže, voli da se dotjera, baš kao i ostale njene koleginice i drugarice, bez obzira koje su zanimanje odabrale. Skine vojničke čizme pa u štiklice.
Održavati fizičku i mentalnu kondiciju
Kada obuče uniformu, kaže, mora da bude spremna da po strani ostavi sva osjećanja. U početku to i nije bilo baš jednostavno kao što zvuči, ali vježba i disciplina učine svoje. Vojnik ne smije biti nespreman. Kako ga nijedna situacija ne bi iznenadila, redovno treba da vježba i usavršava se. To radi i naša sagovornica. Jedan radni dan u bilećkoj kasarni počinje jutarnjom smotrom na pisti, a zatim slijede i druge aktivnosti. Omiljeno joj je fizičko, jer se ranije privatno bavila sportom.
Poslije toga idu razni vidovi obuke, sve zavisi od radnog rasporeda za taj dan. Imamo sve potrebne uslove. Imamo poligon, sportsku dvoranu, teretanu… Zatim, radimo sa naoružanjem, u zavisnosti od toga ko je na kom mjestu postavljen. Poslije toga slijedi čišćenje i održavanje naoružanja. Ja sam član streljačke ekipe i svake godine imamo takmičenje na nivou bataljona i brigade i tu osvajamo značajne rezultate. Imamo organizovana takmičenja iz odbojke, košarke, bacanja kugle, trčanja i slično“, kaže Nataša.
Njegovanje mentalnog zdravlja za vojnički poziv podjednako je važno kao i održavanje fizičke kondicije. Kako bi se lakše savladavali svi zadaci i evenutalne prepreke, vojnici u kasarni imaju razgovor sa psihologom, a dva puta sedmično u crkvi unutar kasarne sveštenik im pruža duhovnu podršku.
Dobar drug i vojnik
Za Natašu kolege kažu da je dobar vojnik i isto takav drug.
Nada se da joj stečeno znanje i vještine neće biti potrebne u praksi, na konkretnim zadacima, makar ne u svojoj državi.
Na pitanje da li bi uradila ponovo sve isto Nataša odgovara potvrdno i kaže da bi vojnički poziv sutra preporučila i svojoj djeci, jer poziv vojnika pomaže, između ostalog, da spoznamo svoje granice i stvaramo radne navike.
Za kraj naglašava – ovdje smo svi samo vojnici, nema razlike.
