Početna  /  Aleksandar Savanović za MH: Spremni smo da se pobunimo oko fikcija, ali ne i oko stvarnih problema
Izdvajamo Teme i komentari

Aleksandar Savanović za MH: Spremni smo da se pobunimo oko fikcija, ali ne i oko stvarnih problema

Ukoliko Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika bude usvojen u obliku u kojem je upućen u javnu raspravu, to bi bio naročito tragičan korak u pogrešnom smjeru getoizacije. Nadam se da će primjedbe koje dolaze od mnogih dijelova društva – novinara, naučne zajednice, opozicije – biti uvažene od strane većine u Narodnoj Skupštini i da će zakon izgubiti svoj antislobodarski i anticivilizacijski karakter kakav sada ima.

Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže redovni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Aleksandar Savanović.

“Tu opet imamo primjer posljedica do kojih može dovesti loše kadriranje koje je neizbježno u ovakvim političkim sistemima: ministar pravde, bar sudeći po ovom katastrofalnom zakonu, i naročito nemuštim i diletantskim obrazloženjima koje je dao braneći zakon, očito je čovjek nedorastao funkciji koju obavlja”, kaže Savanović o nacrtu zakona kojim se kriminalizuje kleveta.

Napisali ste nedavno kako ljudi mogu izbjegavati stvarnost i živjeti u fantazijama, ali da ne mogu izbjeći posljedice stvarnosti. Šta su posljedice naše stvarnosti, stvarnosti koju živimo u Republici Srpskoj i BiH?

Stvar je očita: mi smo jedan od najsiromašnijih i najkorumpiranijih regiona Evrope, suočeni smo sa pravim egzodusom najboljeg dijela stanovništva, a perspektiva može izgledati sumorno. Pri tome se bavimo svime osim onim što treba: non-stop se bakćemo takozvanim „predpolitičkim“ pitanjima, temama iz domena ustavnosti, identiteta i sl. umjesto da se uhvatimo u koštac sa stvarnim problemima društva.

Ovdje postoji jedan vrlo teško shvatljiv pasivitet naroda i iracionalan odnos prema stvarnosti. Na primjer, ljudi na ovim prostorima su spremni izaći na proteste protiv LGBT, koji nikome nisu nikakva prijetnja, ali mirno gledaju kako im se standard života urušava, kako se proganjaju tužiteljke koje pošteno rade, kako ne mogu putovati jer vlasti BiH nisu u stanju da se dogovore oko QR kodova za kovid, itd.

To je potpuno suprotan odnos od ovog što vidimo, na primjer, u Francuskoj ovih dana – gdje su se ljudi usprotivili odluci vlade po pitanju penzija. Mi smo spremni da se pobunimo oko fikcija, ali ne i oko stvarnih problema. No stvarnost ne možemo izbjeći – ona nam dođe na naplatu u formi toga što smo siromašni, što nam djeca odlaze odavde, što ne možemo putovati kao sav normalan svijet i slično.

Izvjesno je da je neprikosnoveni vladar Crne Gore Milo Đukanović pao. Zašto se to desilo? Da li je on pao zato što je na neki način udario na crkvu?

Mislim da je sukob sa crkvom bio samo jedan od povoda, uzroci njegovog pada su dublji. On je od Crne Gore napravio jednu tipičnu lidersko-partijsku državu sa svim manjkavostima koje to nosi sa sobom. Kao što nas i politička teorija, a i politička istorija XX vijeka uče, takve vrste država su neminovno osuđene na stagnaciju i u krajnjem na propast i transformaciju u „normalnu“ demokratsku pravnu državu primjerenu XXI vijeku. Stoga je pad tog režima bio neminovan i lako predvidiv.

Ipak, stvarnost je uvijek mnogo komplikovanija nego što izgleda. Tako je Đukanović uradio i mnoge dobre stvari za Crnu Goru –uveo je zemlju u NATO, održavao osjetljivi međunacionalni balans sa Albancima. Međutim njegov jeftini antisrpski populizam, duboka korumpiranost crnogorske države tipične su karakteristike „liderske“ države, i, kao što rekoh, na kraju negativnosti takvih sistema vladavine neminovno prevladaju i ti režimi dožive kolaps. Često i nasilni. Jako je dobro što je transfer vlasti u Crnoj Gori obavljen ovako glatko i bez turbulencija.

Smatrate li da je pao i lider SDA Bakir Izetbegović ili je ovo što se s njim dešava samo privid pada?

Vjerujem da jeste. I to je dobro, jer je to ista, samo manje vješta i manje inteligentno vođena, vrsta režima kakav je bio u Crnoj Gori. Đukanović je ipak neuporedivo kapacitiraniji lider od Izetbegovića. Njegov problem je što sama ta vrsta političkog režima nije dobra. Kod Izetbegovića imamo dva zla: loš politički sistem i nesposobnog prvog čovjeka tog sistema. Đukanović, kao i naš Dodik (Milorad, predsjednik RS, op.aut) na primjer, vrhunski su igrači, njihov problem je loš i destruktivan politički sistem koji su kreirali i nemaju snage da ga transformišu. Problem je instrument, svirači su maheri. Kod Bošnjaka, u slučaju Bakira Izetbegovića, loš je i svirač i instrument.

Čini se da se danas ništa ne zloupotrebljava kao što se zloupotrebljava riječ “patriotizam”. Šta je danas patriotizam? Ko su patriote?

Stvarni patriotizam se lako markira: kada vaša zajednica ima neki problem, angažujete se, u kapacitetima koje imate, da joj pomognete. Dakle, ključ je razumjeti koja su pitanja na dnevnom redu. Recimo, agenda naših kvazipatriota je očito pogrešna. Iako je Republika Srpska izložena stalnim pritiscima iz Sarajeva i pojedinih aktera „međunarodne zajednice“, i biće izložena još dugo, ona nije primarno ugrožena tim pritiscima spolja, već problemima iznutra. Na primjer katastrofalnim kadriranjem koje izbacuje na upravljačke funkcije razne likove poput ove jadne Obrenke (Slijepčević, predsjednica Komisije za sprečavanje sukoba interesa, op.aut.) sa prošle skupštine.

Takvi likovi su preplavili mnoge važne institucije i onda je logična posljedica da te institucije ne rade dobro, tj. da je država neefikasna. To je klasičan problem „liderskih država“ – koliko god lider bio sposoban, pa čak i genijalan političar, on naprosto ne može postići sve sam uraditi. A vremenom ga okruži sve više „Obrenki“ i tada dolazi kraj.

Pogledajte samo kakav je bukvalno polusvijet okružio Vučića u Srbiji. Ministar finansija je čovjek koji je plagirao doktorat. Ministrica zaštite životne sredine nije u stanju da održi konferenciju za novinare bez da napravi budalu od sebe. Čak je jedan Vulin vodio najvažnija sigurnosna ministarstva. Svi likovi tog tipa se kriju iza jeftinih patriotskih parola ili lojalnosti vođi koje im služe da maskiraju vlastitu nedostojnost funkcija koje obavljaju.

Sa druge strane te podjele su izdajnici oličeni u “sarajevskoj čaršiji”, “kupljenim medijima”, nevladinim organizacijama… Da li je moguće razbiti taj narativ?

To čujemo upravo od ovih naših jeftinih fejk patriota koji zapravo rade protiv Republike Srpske. Jer jedna od velikih opasnosti za nas je da postanemo jednodimenzionalno društvo u kojem se neće smjeti misliti niti govoriti ništa što nije mišljenje većine. Takva društva su sasvim sigurno osuđena na propast i zato su pravi izdajnici i nepatriote oni koji zagovaraju jednoumlje. Neki to rade naprosto zato što su neinteligentni i ne razumiju konsekvence svojih postupaka, drugi zato što misle da se tako dodvoravaju režimu i da će dobiti neku mrvicu sa stola.

Da li će i zašto Srpska postati, kako ste napisali, geto na zapećku Evrope?

Opasnost postoji, a tendencija je zabrinjavajuća. Ali ne treba biti fatalista niti prestrog prema sebi: mi smo mlada politička zajednica i naravno da se još tražimo i pravimo mnoge početničke greške. Stvorili smo Republiku Srpsku tek nedavno, prije 30-tak godina. Bukvalno ni iz čega, na livadi, i protiv svih – ne samo Njemačke, Britanaca, donekle i SAD, već u jednom momentu i same Srbije. Ipak smo uspjeli. To znači da je Republika Srpska autentična ideja koja ima duboko utemeljenje u volji naroda. Kao takva ona će na kraju dobiti svoju pravu formu.

Problem na koji vi referišete u vašem pitanju je uzrokovan time da se mi i dalje ponašamo kao da smo u ratnom stanju i vremenu konstitucije, a ne u mirnodopskom stanju kada treba upeglati ono što smo stvorili. Dakle, unatoč ove trenutne negative tendencije getoizacije Republike Srpske, prije ili kasnije doći će do istinske demokratizacije i otvaranja našeg društva. Da li ćemo sami sebi prirediti jedan mračni period geta dok se to ne desi – zavisi samo od nas. Nadajmo se da nismo toliko glupi.

To će u mnogome ovisiti od dešavanja na globalnom nivou. Ne treba izgubiti iz vida da su negativne tendencije, tipa ograničavanja ljudskih prava i sloboda, šira pojava koja se sve više može registrovati i u mnogim drugim evropskim državama, pa i SAD-u kao bastionu individualne slobode. Pogledajte samo varvarski zakon o abortusima u Poljskoj ili progon Asanža od strane Vlade SAD-a.

Ono što mene naročito pogađa u našem slučaju jeste što se ne vidi nikakva realna osnova za takav smjer. Vladajuća koalicija objektivno nije ugrožena od strane ovakve opozicije i ako sama ne napravi neku samoubilačku glupost, teško da će uskoro i biti. Ja sam se nadao da će iskoristiti tu komotnu poziciju da urade upravo suprotno od ovoga što sada rade – naime, da će popustiti zapt i povećati polje slobode u Srpskoj.

Šta je uzrok ovakvog radikalnog i iracionalnog zaokreta kakav je tzv. „Zakon o kleveti“, progon LGBT, pritisak na NGO i sindikate, konflikt sa ambasadama – ja ne mogu da dokučim. Ali ono što je jasno jeste da su to pogrešni potezi koji dugoročno nanose ozbiljnu štetu Srpskoj.

Da li je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priznao Kosovo? Ili: da li će ga priznati?

Vučić ne može da prizna Kosovo. On je samo Predsjednik Srbije i nema nikakva ustavna ovlašćenja za bilo kakvu odluku po pitanju Kosova. Ovo što on radi je obična uzurpacija, a on nije ništa drugo do puki uzurpator. Čak i ako je nešto potpisao, taj potpis je nevažeći. O Kosovu treba da odluči srpski narod na referendumu. Prije toga je potrebno provesti suštinsku društvenu raspravu na tu temu.

Ovo što Vučić radi je upravo jeftini pokušaj da se zaobiđe ustavna osnova za referendum. Naime, Ustav Srbije, član 108, kaže da referendum ne može biti raspisan o „obavezama koje proizilaze iz međunarodnih ugovora“. Ali on naprosto nema nikakva ovlašćenja da potpisuje ugovore na tu temu. Prema tome, u pitanju je obična prevara.

Mnogo se govori o „simbiozi“ Draška Stanivukovića i Milorada Dodika. Izvjesno ili spin?

To nije pitanje za mene. U svakom slučaju ne vidim u tome ništa loše niti skaradno – u normalnim zemljama političari vlasti i opozicije sarađuju po mnogim pitanjima. Jedan je gradonačelnik najvećeg grada u RS, drugi je predsjednik Republike. Za sve nas je dobro da oni sarađuju ili bar imaju korektne odnose.

Šta na političkoj sceni Srpske može da uradi Narodni front Jelene Trivić?

Teško je u ovom momentu reći. Pojava nove partije, koja je vezana uz jedno ime, sama po sebi ne ulijeva razloga za neki optimizam. Jelenu Trivić poznajem lično i mislim mnogo toga dobrog o njoj. Pročitao sam i njen doktorat i odličan je. Ipak, ako napravi samo još jednu lidersku stranku, onda to ništa bitno ne znači. Zašto bih glasao za nju, a ne za Dodika? Ona jeste pametna i sigurno je pristojnija i obrazovanija od Dodika, ali Dodik je sposobniji i neuporedivo iskusniji od nje. To nisu stvari koje mogu niti trebaju donijeti prevagu.

Ovdje bi imalo načelnog značaja da se pojavi autentnična opoziciona stranka koja bi imala različite politike u odnosu na vladajuću koaliciju, po bitnim pitanjima tipa nacionalne strategije, odnosa sa Bošnjacima, rata u Ukrajini, članstva BiH u NATO, izgradnji moderne nepartijske države. Bez toga radi se samo o presipanju iz šupljeg u prazno.

0 Shares
Copy link
Powered by Social Snap