Nevjerovatno je da mi prihvatamo da čekamo na granici satima i da nam ne padne na pamet da prinudimo vladu da riješi taj problem. Imamo napravljen granični prelaz u Gradišci, ali političari to blokiraju i mi tolerišemo takvu neodgovornost i mirno čekamo. Umjesto da im damo ultimatum da to riješe, inače ćemo iskoristiti svoje ustavno pravo da ih smijenimo. Ali, sve se to uči i trebaće vremena da građani spoznaju svoju moć nad institucijama kakva postoji u modernim državama – bar onim zapadnim.
Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže redovni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci Aleksandar Savanović koji je poznat po oštroj kritici prvog čovjeka Rusije Vladimira Putina i putinista, ali i predsjednika SAD-a Donalda Trampa i po još većoj ljubavi prema šahu i Evropi.
Republika Srpska je za skoro pola godine dobila tri vlade. Kako komentarišete te brze padove i još brža podizanja?
Kod nas to nema praktičnog značaja kakav je u normalnim demokratskim zemljama. Kada u jednoj takvoj državi padne vlada, to obično znači neku vrstu promjene, pa i političke krize. Kod nas je drugačije, jer mi nemamo standardnu demokratiju, već neku vrstu partijske države u kojoj vladajuća stranka i njena oligarhija predstavljaju političku vlast nevezano za položaje na konkretnim pozicijama. To vidimo na bezbroj primjera.
Kakvih primjera?
Recimo, potpuno je nevažno da li je gospodin Milorad Dodik predsjednik, premijer, član Predsjedništva BH ili u ovom slučaju samo predsjednik stranke – moć je koncentrisana u njemu i njegovom uskom krugu nezavisno ko obavlja koju funkciju. Kod nas je u stvari stari komunistički izum partijsko-klijentelističke države koji je neosjetljiv na promjene poput te o kojoj pričate. Vlada se zapravo nije promijenila. Promijenili su se samo konkretni akteri na nekim funkcijama. Da li ima ikakvog stvarnog značaja da li je predjednik RS Dodik, Siniša Karan ili bilo koji random lik?
Da li su Srpskoj potrebni Zakon o predsjedniku i izmjene Ustava?
Zakon o predsjedniku je davno trebao biti donesen. Zapravo je ustavni skandal da mi nemamo takav zakon. Mi nemamo procedure opoziva Predsjednika: u članu 89. Ustava kaže se da se proces opoziva Predsjednika uređuje zakonom. Koji, međutim, nikada nije donesen.
Dobro, i?
Ustav je mnogo važnije pitanje. Lično mislim da je naš Ustav prevladan vremenom i prostorom te da je nama potreban novi ustav koji bi uspostavio drugu i, što je mnogo važnije, i drugačiju Republiku. Nažalost, sada očito nije moguće uraditi tako nešto. Donošenje novog ustava podrazumijeva postojanje širokog društvenog konsenzusa, tzv. „ustavotvorni momentum“, što očigledno ne postoji u ovako podijeljenom društvu.
Vjerujete li da opozicija može da se ujedini do oktobra? Koga vidite kao kandidata za predsjednika Srpske, a koga kao kandidata za člana Predsjedništva BiH?
Opozicija u RS je objektivno katastrofa po svim parametrima. To i ne čudi i ne smijemo biti prestrogi prema njima: u svim autoritarnim društvima to je tako. Vladajući režim je uzurpirao kompletna javna sredstva i opozicija objektivno nema ni približne resurse za borbu. Ona je kadrovski potpuno devastirana i objektivno nema ni jednu ličnost, niti ekipu koja bi mogla pokrenuti stvari. Režim je koristio vlast da privuče sve što je vrijedno, a i nevrijedno, iz opozicije. Ako pogledate ljude oko vrhuške SNSD vidjećete da su prije desetak godina mnogi od njih bili u opoziciji. Ako opozicija dobije izbore, mislim da to neće značiti stvarnu promjenu u društvu. Ipak treba glasati za njih, jer je promjena, kao takva, trenutno najpreča stvar u RS. Kada dođu na vlast, bavićemo se njima. Ali SNSD je na vlasti već 20 godina i to je uvijek pogubno i opasno za jedno društvo kada neko vlada tako dugo. Odrasla je čitava generacija RS koja se uopšte ni ne sjeća druge vlasti.
Dok ste bili u Veneciji, Banju Luku je posjetio Donald Tramp Mlađi. Kako komentarišete taj dolazak? Da li je to još jedan Dodikov PR ili postoje naznake neke dublje saradnje?
Očigledno nikome nije jasno zašto je čovjek došao. Da li je u pitanju puki PR ili neki partijski ili čak porodični biznis ili nešto slično. U svakom slučaju mislim da je ta stvar veoma štetna, pa i opasna, za stratešku poziciju RS. Radi se o sljedećem: režim i Dodik lično su iz svojih razloga i koristi ušli u aranžmane sa Trampovom administracijom. To je urodilo plodom, recimo u smislu da su uspjeli skinuti sankcije sa sebe.
A zašto je to loše po strateški položaj Republike Srpske?
Na širem planu događa se mnogo ozbiljnija stvar. Trampova administracija je ušla u otvoreni sukob, prije svega sa Evropom. Od Grenlanda preko tarifnog rata, do podrške antievropskim snagama poput Orbana, AfD, Le Pen i cijelog niza drugih poteza – trampisti očito rade protiv Evrope i njene Unije. Što je još važnije – Evropa je jasno definisala Trampa kao neprijatelja i uzvratila – i to vrlo efikasno i rezolutno. Oni su ne samo porazili Trampa na Grenlandu, već su ga i ponizili – prvo u Davosu, a onda i u reakcijama na napad na Iran.
Koliko god za mnoge bilo iznenađenje, ali sve evropske države – od Španije, Britanije, Italije, Franacuske, Austrije – čak su zabranile Amerikancima da koriste svoje evropske baze i zatvorile svoje vazdušne prostore za Amere. Tramp je bijesan zbog toga, ali objektivno nije mogao ništa da uradi sem da galami. U takvoj situaciji svrstavanje RS na stranu trampista je sulud geopolitički potez. Naročito ukoliko se dogodi neka vrsta jačeg koheziranja EU i smjene Trampa u SAD, koja je sve izvjesnija.
Mi smo naprosto odabrali pogrešnu stranu istorije i račun za tu grešku će nam biti ispostavljen. Kao što je bio ispostavljen za proputinističku poziciju 2022. godine. Dodikova slikanja sa Putinom su možda bila korisna za dobijanje izbora u RS, ali su ga na kraju koštala ponižavajućeg eliminisanja sa političke scene. Nadajmo se da će i ovaj put gro cijene za protrampističke poteze platiti Dodik i režim, a ne RS i njeni građani.
Kakva je pozicija Trampa nakon što je počeo rat sa Iranom?
Pojava trampizma u SAD je nešto najnevjerovatnije što sam za svog života vidio. On je pokušao da u SAD, zemlji sa tako jakim ustavnim ograničenjima, tako jakom podjelom vlasti i checks and balances osiguračima i antiautoritarnom kulturom, uspostavi diktaturu putinističkog tipa. Sam taj pokušaj je šokantan, a eventualni uspjeh bi bio upravo nevjerovatan scenario. Mislim da su male šanse da on u tome uspije i vjerujem da će biti opozvan prije kraja mandata.
Rat u Iranu samo je jedna od ludosti koje je napravio. On se već suočio sa pobunom u vojsci, otporom u Kongresu, te formiranjem međunarodne antiameričke koalicije na čelu sa Francuskom, što ga je sve prinudilo da se neslavno povuče. Koliko će ljudi u SAD biti spremni da dalje tolerišu njegove ludosti? Ostaje da se vidi.
Ali pojava takve šarlatanske figure u SAD sasvim je jasno opasnost za čitav svijet. Jedna stvar je diktatura u Rusiji. Putin ne može da napravi neki veći problem, jer je Rusija isuviše slaba država – i ekonomski, a vidimo i vojno. Ali diktatura u SAD je stvarno opasna stvar. SAD proizvode trećinu svjetskog GDP. Imaju superiornu armiju kojoj u igri „jedan na jedan“ niko ne može parirati, gospodare internetom, dolar. Ako takva moć dopadne u ruke nekog diktatora ili luđaka, onda smo svi u ozbiljnom problemu. Nadajmo se da je američki ustavni sistem ostao dovoljno očuvan da Trampa stavi pod kontrolu ili eliminiše sa političke scene.
Da li je rat protiv Irana zapravo rat protiv Rusije?
Ne. Rusija profitira iz tog rata. Trampisti, naročito oni oko potpredsjednika JD Vencea, otvoreno ciljaju Evropu. Oni zapravo koriste Rusiju i Putinove marionete u Evropi za destabilizaciju Evrope i Evropske unije.
A kakva je pozicija Evrope nakon pojave Trampa? Kako bi mogla da izgleda Evropa u narednih nekoliko decenija?
Trampistička kontrarevolucija predstavlja trenutak istine za Evropu. Koja je uživala 80 godina Ruzveltovog Pax Americana. Tramp je to ukinuo i sada Evropa mora da definiše svoju poziciju u novim okolnostima. I to se uveliko radi. Postoji više mogućih scenarija: od „postajanja Evrope državom“, prelaska sa EU konfederacije na federaciju i slično. Postoje i tzv. „suverenistički“ scenariji koji bi da resetuju Evropu na nacionalne države. Šta će se od toga desiti – ostaje da se vidi.
Ono što je jasno jeste da postojeća pasivna uloga nije više moguća. Ako Evropa uspije da se ujedini na neki način, onda to znači pojavu nove planetarne supersile – možda i najjače. Ako se pak ponovo razjedini u svoje nacionalizme, onda postaje puki objekat i laka meta moćnih igrača poput SAD ili Kine. Ono što ulijeva optimizam jeste vrlo rezolutna i što je važnije vrlo efikasna reakcija Evrope na trampističke ludosti. Nije stvar u tome da je Evropa porazila trampiste na svim poljima – od Grenlanda do Irana, već upada u oči lakoća sa kojom je to uradila. Važan test omjera snaga bili su izbori u Mađarskoj: sa jedne strane imali smo trampističko-putinističkog Orbana, a sa druge favorita Brisela, koji je odnio ubjedljivu pobjedu.
Mogu li sve te krize – od trampovsko-iranske do evropske – da se odraze i na BiH?
Naravno. Naša budućnost biće suštinski definisana onim šta Evropa uradi od sebe. Ako se Evropa konsoliduje ka homogenizaciji – neminovno je da će nas usisati u sebe i postaćemo dio te moćne federacije. Ako pak zaglavi u svojim nacionalizmima, onda ćemo mi biti samo jedan od piona kojima će se moćni igrači sa strane služiti po potrebi.
U nekoliko tekstova tvrdite da su Srbi – regresirali. Zašto? I šta bi po Vašem mišljenju bio povratak na pravi kolosijek?
Mi smo regresirali zato što smo u svim parametrima trenutno u goroj poziciji nego smo bili krajem osamdesetih godina prošloga vijeka. Paradoksalano: mi smo regresirali u demokratskom smislu u odnosu na stanje koje smo imali u tzv. jednopartijskoj komunističkoj diktaturi. Po izvještaju Svjetske Banke, Srbija je najkorumpiranija država u Evropi, a stanje u RS je vjerovatno jednako loše. Danas postoji sloboda medija, ali ako pogledate stanje medija u Srbiji, vidjećete da je to gore nego u najcrnjim diktaturama sovjetskog tipa. Pravi Mordor.
Društveno smo takođe nazadovali. Ako pogledate našu kulturnu scenu, vidjećete ogromnu razliku. Sjetimo se samo plejade srpskih pisaca svjetskog ranga iz tog doba i uporedimo to sa današnjom književnom scenom. Banja Luka je nekada imala olimpijske i evropske prvake, dok sport u našem gradu trenutno ne postoji, izuzev kao lokalna zanimacija. O ekonomiji da ni ne govorimo: mi smo jedna od tri najsiromašnije nacije u Evropi.
Takođe je sasvim jasno šta treba uraditi: uspostaviti ono što se zove normalna demokratska država, vladavina prava i adekvatna politička kultura. To danas djeluju kao otrcane fraze, ali drugog lijeka nema. I dok to ne uradimo biće nam ovako kako nam jeste.
Ako prihvatimo činjenicu da je život u RS postao izuzetno skup (gorivo, struja, hrana), nameće se pitanje: zašto je narod ovoliko anesteziran pred tim egzistencijalnim bolovima?
Više je razloga. Mi naprosto nemamo dovoljno jaku demokratsku kulturu i iskustvo življenja demokratije. Često smo prestrogi prema sebi, ali zaboravljamo da naš narod nikada do 1995. nije živio u demokratiji. Zato mi nemamo iskustvo i razumijevanje mogućnosti i kapaciteta koje građani u demokratijama imaju što se tiče pritiska na vlast. Naravno da u Francuskoj ili SAD to bolje funkcioniše, jer oni imaju 250 godina iskustva demokratije. Zato tamo ljudi izađu da protestuju, smjenjuju političare i ruše vlast i to za mnogo manje greške od ovih koje naše vlasti prave.
