Ko kaže da se u drugoj polovini avgusta ne dešava ništa bitno na domaćoj političkoj sceni? Takve malodušne tvrdnje uopšte nisu tačne. Evo, recimo, predsjednika SNSD-a prvo usmeno, a zatim i fizički, napao je saradnik lidera SDS-a. Uzalud je prvi pokušao da ignoriše verbalne atake drugog u kafani. Čim je krenuo da napusti objekat, protivnik je iskoristio trenutak nepažnje i, prema kasnijem svjedočenju oštećene strane, „udario ga nogom u donji dio leđa“.
Ovdašnja javnost još nije stigla ni da raspravi da li se lokacija šuta mora shvatiti doslovno ili je treba tretirati kao pristojniji eufemizam za predio u narodu poznat kao „debelo meso“, a već je uslijedila nova drama. Ozlojeđen zbog prethodnog događaja, predstavnik SNSD-a u zakonodavnoj vlasti sreo je šefa SDS-a i uputio mu čitav niz uvreda i prijetnji. Zabrinut za vlastitu bezbjednost, ovaj političar odmah se oglasio u medijima, u skladu sa ispravnom logikom: „Ako mi se desi bilo šta loše, znaćete ko je odgovoran za to“.
Ipak, ne treba žuriti sa zaključcima. Uzalud su se nakon ovog opisa ljubitelji pikanterija obradovali da su u glavnim ulogama kontroverznih dešavanja Milorad Dodik i Milan Miličević. Međutim, ne radi o njima, mada je sve tačno, samo se odvijalo na lokalnom, a ne na republičkom nivou. Mjesto radnje je Sokolac, a ključni akteri su načelnik opštine Milovan Bjelica, poslanik u NSRS Strahinja Bašević, odbornik u SO Milan Jolović, kao i „izvjesni Marko Lubarda, od ranije poznat policiji“. Tako je Bašević opisao osobu sa početka romanijske priče, čiji su se otisci obuće našli na njegovoj odjeći, zbog čega su se u čitavu sagu uključile i persone krupnijeg kalibra, širom Srpske poznate pod nadimcima „Cicko“ i „Legenda“ .
Dok je ovaj kvartet rješavao pitanja od esencijalnog značaja, poput dileme ko će biti šerif na obodu Istočnog Sarajeva, Dodiku i Miličeviću su preostale teme sa manjom težinom. Jedna od njih je imovina. Naravno, ne lična, jer je to ipak teren na kojem su besmislena sva raspredanja, imajući u vidu apsolutnu dominaciju predsjednika Srpske. Riječ je o kategoriji koja se nekada zvala društvenom svojinom – svačijom i ničijom, rekli bi cinici iz doba SFRJ. Ipak, prošla su vremena proizvoljnih tumačenja, pa je bar jednu deceniju unatrag u ovoj zemlji aktuelna polemika – ko je titular značajnog dijela imovine van privatnog vlasništva, da li su to entiteti, Republika Srpska i Federacija, ili ipak postoje objekti i nekretnine sa „žigom“ BiH?
Nastup ljubomore
Kao i u većini ovdašnjih kontroverzi, međunacionalne saglasnosti nema, pa u RS postoji gotovo potpuni konsenzus da je sva javna imovina u Srpskoj vlasništvo Republike. U Sarajevu i njemu gravitirajućem segmentu FBiH ne odustaju od tvrdnje da sve to pripada nivou Bosne i Hercegovine, a hrvatskoj strani, mada uglavnom mudro ćuti, nije mrska pomisao da bi kantoni morali da imaju posljednju riječ u bilo kakvom raspletu te problematike.
Ipak, u proteklim danima, Dodik i Miličević, vjerovatno u nastupu ljubomore zbog toga što su Jolović i Bjelica bili u centru pažnje, pronašli su razlog za svađu povodom definicije i statusa imovine u RS. Predsjednik SDS-a je, u jednom momentu, našao za shodno da razdvoji pojam javnih dobara od tzv. državne imovine, pri čemu je naglasio da ova prva kategorija treba da bude u nadležnosti lokalnih zajednica.
“Državna imovina i dobra u javnoj upotrebi nisu dva identična pojma i ova bi dobra, odnosno prirodni resursi, trebalo da budu u vlasništvu lokalnih zajednica u Republici Srpskoj. Opšta dobra u javnoj upotrebi, prirodna bogatstva treba da budu u vlasništvu i upisana na lokalne zajednice, jer samo one mogu domaćinski da upravljaju”, rekao je Miličević.
Uslijedile su oštre reakcije vlasti. Prvo su se iz Dodikovog okruženja čule tvrdnje, popout one koju je iznio savjetnik Radovan Kovačević, da „nelegitimni Šmit i nejaki Miličević sinhronizovano napadaju RS i imaju identične stavove o imovini“. To je dopunjeno tezom iz (ne)očekivanog miljea, jer je pravobranilac RS Milimir Govedarica imao potpuno stranački intoniranu izjavu da se, u ovom domenu, osim na njemačkog diplomatu, načelnik opštine Teslić ugledao i na Denisa Zvizdića, ranijeg aduta SDA, a sadašnju vedetu „Naroda i pravde“.
Tačku na „i“ stavio je Dodik lično, plasirajući teoriju da je predsjedniku SDS-a već poznat model koji će Kristijan Šmit pokušati da nametne u dogledno vrijeme, pa je progovorio o tome u koordinaciji sa OHR-om.
„Predlagati da se imovina dodijeli lokalnim zajednicama me tjera na sumnju da Miličević, ipak, zna da je pitanje imovine već riješeno, ali da on prosto mora da ga aktuelizuje narativom koji je kreiran i van SDS-a i van Republike Srpske“, smatra Dodik.
Na kraju je Miličević imao još jedno pojašnjenje sopstvenog stava. Precizirao je da je to dio programa SDS-a već 15 godina, te dodao da je čak i SNSD imao identičan stav na početku razgovora o imovini – da javna dobra pripadaju jedinicama lokalne samouprave.
“Šta je normalnije i prirodnije od toga da šumama Romanije gazduju opštine kojima one pripadaju ili da poljoprivrednim dobrima u Semberiji gazduje Grad Bijeljina!? Normalno je da Trebinje i Bileća imaju najviše koristi od svojih vodnih potencijala, umjesto što dobijaju mrvice, a novac koji bi trebalo da bude u funkciji razvoja Hercegovine završava u nekim desetinama miliona KM plaćenim softverima podobnih firmi”, rekao je Miličević, dodajući da je „zapanjen da SNSD, poput Ustavnog suda i Šmita, poistovjećuje javna dobra i državnu imovinu“.
„Javna dobra Srpske su opšta dobra koja ne mogu biti predmet bilo kakve rasprave. Ona pripadaju entitetima i entiteti uređuju njihovo korištenje, raspolaganje. Javno dobro je i vazduh i nad njim ne možete urediti svojinske odnose“, poentirao je on.
Artiljerijom na vrapca
Biće da je Miličević iznio stav koji, sa naknadnim detaljnim tumačenjima, jeste legitiman, ali je izrečen u potpuno pogrešnom periodu. Kada na nivou BiH u protekle skoro dvije decenije ne bi bila vođena kompletna polemika o imovini, niko ne bi imao povod da pripisuje predsjedniku SDS-a ono što njegova inicijativa ne sadrži – dezavuisanje Srpske. Naravno, svako iole pismen može da razumije da prirodni resursi nisu isto što i nekretnine, što je Miličević u drugom istupu i precizirao. Ali, problem sa dopunskim objašnjenjima političara isti je kao i sa demantijima u medijskoj sferi – to je kao da baciš gomilu papira sa 100. sprata, pa niz stepenice trčiš za njima i pokušavaš da ih skupiš.
Očito je predsjednik SDS-a bio motivisan namjerom da ojača „materijalnu bazu“ lokalnog nivoa na kojem njegova stranka ima parče vlasti. Ali, to sigurno neće postići pukom izjavom, intoniranom na takav način. Jedini efekat te neopreznosti je novi doprinos disciplini u kojoj se opozicionari u RS već dugo nadmeću, a to je nabacivanje političkih lopti prvoj postavi SNSD-a, idealnih da ih golgeteri u crvenim dresovima dočekaju na volej i smjeste u rašlje rivalskog gola.
Nakon svega, Miličević nije ni za milimetar približio, recimo, matični Teslić većem procentu novca za opštinu od trgovine drvnim sortimentima. Ostavio je tek utisak pukog makijaveliste koji bi bio spreman da agituje i za najrigidniji centralizam kada bi SDS, hipotetički, kojim slučajem imao republičku vlast, a nijednog (grado)načelnika. Na taj način, udaljio je vlastitu partiju od onog dijela birača koji jesu kolebljivi, ali i lakovjerni, te bez osjećaja za nijanse, pa predstavljaju idealnu metu za rafalnu paljbu kritičara iz vladajuće koalicije, posebno u situacijama kada je kontekst takav da, u prvi mah, čak može djelovati i da su u pravu.
Takve prilike SNSD, naravno, ne propušta, a odgovori su po pravilu neproporcionalni. „Teškom artiljerijom na vrapca“, znao je svojevremeno da kaže u situacijama sa sličnim nesrazmjerom jedan znameniti srpski pisac. Sa stanovišta marljivog prikupljanja predizbornih poena, čak i u okolnostima kada izlazak na birališta nije na vidiku, to jeste razumljivo. Međutim, kada ovakva retorika dolazi sa adrese koja je nedavno označila „homogenaciju“ kao najvišu nacionalnu vrijednost ovog trenutka, onda čitava namjera djeluje beskrupulozno.
Posebno je bizarno poređenje sa Zvizdićem, jer raniji predsjedavajući Savjeta ministara i sadašnji član Kolegijuma Predstavničkog doma PS BiH već godinama potencira izmještanje imovine iz entitetske u lokalnu nadležnost, ali uvijek insistira na stavu da je riječ o „državnoj imovini, koju BiH ustupa na korišćenje opštinama i gradovima“. To, naravno, nije isto što i Miličevićev koncept, ali, predsjednik SDS-a ne zaslužuje naročito razumijevanje za činjenicu da se našao na tankom ledu i da tetura. Jer, napravio je nepotreban izlet koji se vrlo lako može završiti u skladu sa poznatom životnom i političkom matricom „sam pao, sam se ubio“.
Međutim, i lider SNSD-a nije imun na takav sindrom. Ali, razlikuje se od Miličevića po dužini trajanja na političkoj sceni. Da bi se utvrdilo kako je uvukao i sebe i Republiku Srpsku u probleme, zato je nerijetko potrebno osvrnuti se ka prilično zaboravljenoj prošlosti. Tada se obično pronađe materijal za sada već standardne situacije sa njim. Naime, u sopstvenoj biografiji, on je stigao da bude prekodrinski pandan i Čedomira Jovanovića i Vojislava Šešelja. U „prošlom životu“, pristajao je na razne kompromise, nerijetko trule, sa „političkim Sarajevom“ i stranim faktorom u BiH. U nizu situacija je, nauštrb nadležnosti Srpske, nudio i više nego što mu je traženo. A onda bi poslije pet, 10 ili 15 godina otišao u drugu krajnost, te gromoglasno najavljivao silne procese decentralizacije, bez ikakvog kapaciteta, ali i volje da ih realizuje.
Odmrznuti konflikt
Jedna od takvih situacija bila je ona u kojoj je značajan datum 9. mart 2012. godine. Tada je postignut tzv. Banjalučki dogovor, kako su ponosno, nakon sastanka u najvećem gradu RS, javnosti predočili učesnici okupljanja, lideri šest vodećih stranaka u BiH – sada već pokojni Sulejman Tihić, Zlatko Lagumdžija, Milorad Dodik, Mladen Bosić, Dragan Čović i Božo Ljubić. Kako je rečeno tom prilikom, riješen je spor povodom imovine, i to na takav način da će se na Bosnu i Hercegovinu, osim objekata u kojima su već smještene zajedničke institucije, knjižiti tzv. perspektivna vojna imovina. Određen je rok od 60 dana da Savjet ministara utvrdi koje zgrade pripadaju toj kategoriji. Sve ostale nekretnine, poručeno je, biće zavedene na entitete, kantone i opštine.
Očiti motiv srpske strane za ovakav aranžman tada je bio pokušaj zatvaranja OHR-a, baš kao što je jasno da je Tihiću i Lagumdžiji prioritet bio da što više približe BiH NATO-u. Sjevernoatlantski blok je u maju iste godine imao samit u Čikagu, pa je liderima SDA i SDP-a trebao „opipljiv rezultat“ kako bi od zapadne vojne alijanse iskamčili famozno „aktiviranje MAP-a“. Zato su se i fokusirali na „perspektivnu vojnu imovinu“. Od tada je proteklo dovoljno vremena da ne ostanu precizni tragovi o dometima Savjeta ministara, kada je riječ o obavezi dodijeljenoj tokom usaglašavanja „Banjalučkog dogovora“.
Ipak, moguće je sklopiti određeni mozaik, pošto je NATO nakon izvjesnog vremena saopštio da „perspektivnu“ odrednicu ima 57 vojnih lokacija i da neće biti nikakvih pomaka u „integracijama“ dok one ne budu uknjižene na BiH. FBiH je obznanila da je obavila svoj dio posla tako što je 24 objekta prepisala na Bosnu i Hercegovinu, da bi u jednom momentu Milorad Dodik progovorio o „više od 20“ adresa u Srpskoj koje se pominju u tom kontekstu. Mada, poređenjem računice NATO-a i FBiH, dolazi se do 33 preostala objekta koji mogu biti povezani sa RS i, eventualno, Brčko distriktom.
Ipak, čitava stvar je zaustavljena 2017. godine, jer je „političko Sarajevo“ pokušalo da apelacijom Ustavnom sudu BiH iz koordinata Republike Srpske izopšti vojni objekat Veliki Žep, gabaritno podzemno sklonište u Han Pijesku. Sud je, očekivano, dao „zeleno svjetlo“, vrh RS se žustro opredijelio za crvenu boju na političkom semaforu i kompletan proces je ušao u fazu „zamrznutog konflikta“. „Odmrzao“ ga je Ustavni sud BiH 23. septembra 2021. godine, odlazeći korak dalje, tako što su „državnom imovinom“ proglasili šume, rijeke i poljoprivredno zemljište u Srpskoj, što je morao da ima na umu i Milan Miličević prije nego što se spustio u ovu „zonu sumraka“.
Odgovor je uslijedio 28. februara ove godine, kada je stupio na snagu Zakon o nepokretnoj imovini usvojen u NSRS. OHR ne smatra da je tako, jer ga je Kristijan Šmit dan ranije „suspendovao“. Kakav će biti predstojeći korak njemačkog diplomate, još je u sferi nagađanja. Neupitno je tek da je Šmit angažovao „radnu grupu“ čiji je zadatak obavijen velom misterije, a jedan od rijetkih detalja koji je procurio do javnosti jeste podatak da je u nju uključen Mlađen Mandić, brat poznatijeg Momčila Mandića.
Lijep ili uporan
Svašta se povezuje sa kontroverznim biografijama ovih najbližih srodnika, uključujući i tezu da su i dalje bliski SDS-u, što jeste relevantno u Momčilovom slučaju, ali je za Mlađena krajnje nategnuto. Uglavnom, danas je nesporno samo to da su dobar dio života bili povezani sa policijskim strukturama Srpske. Kasnije se Momčilo, nakon epizode iza rešetaka u BiH, odlučio za mutnu karijeru „biznismena“ u Beogradu, dok je Mlađen naprasno postao uticajni „pravnik“ sa ove strane Drine.
Šta priprema konspirativna ekipa, čiji je akter i Mlađen, navodno će se znati krajem ljeta ili početkom jeseni. Prema nezvaničnim informacijama, oni će, u skladu sa Šmitovim smjernicama, problematiku imovine vratiti na početak, odnosno na 2005. godinu. Tada je Pedi Ešdaun na listu „državne imovine“ uvrstio tačno 1.000 jedinica. Od toga, 979 se nalazi u BiH, a 21 u inostranstvu. Od „domaćih“, 552 su u Federaciji, 23 u Brčko distriktu, a 404 u RS. U Banjaluci je, koliko je poznato, 41 „jedinica“ sa takvim statusom, a sada već pokojni Ešdaun sve je upakovao kao „zabranu raspolaganja državnom imovinom“, dok se ne donese zakon o ovoj materiji na nivou BiH, što se nikada nije desilo.
Većina procjena o rezultatima koji se očekuju od „radne grupe“ OHR-a zasniva se na uvjerenju da će oni istupiti sa prepakovanim i redizajniranim Ešdaunovim modelom starim 18 godina. A u njemu su, osim vojnih objekata, civilnih nekretnina, pa i građevinskog zemljišta, kao „državna imovina“ opet tretirane famozne rijeke i šume, pa čak i pokretna imovina, što podrazumijeva arhive, knjige, rukopise, umjetnička djela i naučne zbirke.
A to znači samo jedno – istu metu i identično odstojanje kao u proteklih 30 godina. Novo je tek to da spor dva maksimalizma, od kojih sarajevski ima i zapadnu podršku, neće biti isključivo u znaku nasilja, za sada tek usmenog i pisanog, ali ne i fizičkog. Ne, ne treba da brinuo ozbiljni konzumenti Dodikove rečenice da „poslije 22. avgusta ništa u BiH neće više biti isto“. Ništa specijalno ne slijedi nakon tog datuma, osim nastavka čudnih trgovina. U tim bizarnim šemama, u Predstavničkom domu BiH biva usvojen zakon o VSTS-u, eventualno i o sukobu interesa i javnim nabavkama. Zvanično, da bi se ispunile nove stavke među 14 prioriteta za početak pregovora sa EU, a neoficijelno – da bi se se SNSD-ov favorit Srđan Amidžić približio fotelji bh. ministra finansija.
Međutim, u BiH uz Tanatos mora da ide i Eros. A nezaobilazni seks se u čitavu priču volšebno ušunjao prije nekoliko mjeseci, za vrijeme već zaboravljene afere sa asistentom Pravnog fakulteta u Banjaluci. Iako je nekoliko dana bio zvijezda društvenih mreža, veselnik uhvaćen u švaleraciji, a onda suočen sa razvodom i suspenzijom na poslu, tek je „kolateralna šteta“ kompletne situacije. Jer, mnogima je promakao najvažniji detalj – da se u ovom trouglu, kao vanbračna partnerka nestašnog asistenta, našla i kćerka jedinog poznatog, srpskog člana „radne grupe za imovinu“ OHR-a. Dakle, ova okolnost ima i dodatnu dimenziju, kao svojevrsno upozorenje Šmitovom „ekspertu“ sa kakvim metodama porodične i personalne kompromitacije može biti suočen, ako nastavi putem kojim je krenuo.
A to već čitavu dramu sa imovinom u BiH izmješta sa isključivo političkog ili pravosudnog terena, i to u svima dobro poznatu kategoriju. Onu u kojoj do cilja ne stiže lijep, već uporan.
