Početna  /  Višedecenijska borba sa dijabetesom Dragana Samardžića iz Berkovića
Hercegovina

Višedecenijska borba sa dijabetesom Dragana Samardžića iz Berkovića

Povodom Svjetskog dana borbe protiv dijabetesa „Moja Hercegovina“ donosi priču o Draganu Samardžiću iz Berkovića i njegovoj višedecenijskoj borbi protiv ove bolesti.

Dragan Samardžić: Višedecenijska borba sa dijabetesom (Foto: Moja Hercegovina)
Dragan Samardžić: Višedecenijska borba sa dijabetesom (Foto: Moja Hercegovina)

Dragan Samardžić iz Berkovića na insulinu je već 41 godinu. Zbog rana na stopalima otežano se kreće, a zbog bolesti je izgubio i lijevo oko. Kada su mu doktori kao osmogodišnjaku ustanovili dijabetes, tih sedamdesetih godina, kada se bolest nije smatrala savremenom, to je za cijelu porodicu, ali i cijeli Stolac, u kome je živio, bio veliki šok. U priči za „Moju Hercegovinu“ Dragan kaže da je sreća u nesreći to  što je šećer dobio kao dijete, pa nije u potpunosti shvatao šta mu se dešava.

Prvih osam godina sam bio zdravo i napredno dijete. U drugom razredu osnovne škole otac i majka su primjetili da se nešto sa mnom dešava, da ne jedem kao prije, da se ustajem noću i idem u wc, da  pijem mnogo vode. Odveli su me u Stolac kod doktora. Tu su mi rekli – šećer. Odmah su me odveli u Mostar i tada sam počeo da primam insulin. To je, u to vrijeme, bilo ravno smrti. To saznanje, pričali su mi, ja se baš ne sjećam, svakoga je potreslo.  Od tako naprednog, zdravog djeteta, kakav sam ja bio…“, priča i pokazuje svoju crno-bijelu fotografiju iz djetinjstva.

[mhc_antrfile naslov=”Prvi znaci dijabetesa i preventiva”] Dijabetes je hronično oboljenje koje se javlja kada pankreas ne luči dovoljno insulina. Kada dođe do poremećaja u proizvodnji insulina, nivo šećera u krvi raste, odnosno dolazi do hiperglikemije.

Uznemirujući znaci ove bolesti su učestalo mokrenje, pojačan osjećaj žeđi i gladi, gubitak težine, umor, gubitak koncentracije, bolovi u stomaku, peckanje u nogama i rukama, zamagljen vid, česte infekcije, sporo zarastanje rana… Najbolja prevencija je zdrava ishrana, fizička aktivnost od najmanje pola sata vježbanja, brzog hodanja, vožnje bicikla ili plivanja, i redovno provjeravanje osnovnih zdravstvenih parametara.

Dijabetes zahtijeva pažljivo praćenje i kontrolu, jer može dovesti do kardiovaskularnih bolesti, moždanog i srčanog udara, oboljenja bubrega koje može rezultirati potrebom za hemodijalizom, pa čak i transplatacijom bubrega, potom oboljenja nervnog sistema, do otvorenih rana i odstranjivanja prstiju i donjih ekstremiteta.
[/mhc_antrfile]

Dragan se prisjeća kako mu je tada kao zbunjenom osmogodišnjaku u početku pomogao Špiro Gajić, medicinar u stolačkom VP domu. Prvih, pet-šest godina, priča nam Dragan, Špiro je dolazio  svako jutro u 8 sati i davao mu insulin. Kasnije, kada je odrastao Dragan je počeo i sam to da radi.

Krao sam evrokrem iz prodavnice

Teško je djetetu objasniti ozbiljnost bolesti, a još teže zabraniti mu da jede omiljeni slatkiš. Dragan priznaje da se kao mali baš nije pazio, volio je da pojede krišom nešto slatko, a kada bi mu zabranili, on je nalazio svoj način da se zadovolji.

Ja dođem u robnu kuću i tražim evrokrem, a oni meni kažu  – nema. Ne daju mi da kupim. Vjerovatno su majka i stari rekli u prodavnici da mi ne daju ništa slatko. Ja tad odem kroz redove u samoposluzi, vidim na polici stoji evrokrem, stavim ga u džep i preko vrata. Radnici su me možda i vidjeli, ali mi nikada niko nije to rekao. Nije lako djetetu koje voli da pojede slatko reći – ti to ne smiješ. Ču, ne smijem pojesti evrokrem“, prisjeća se Dragan kroz osmijeh.

Pojedini roditelji uobičavaju da bolest svog djeteta kriju od okoline, iz straha, neznanja ili iz nekih drugih razloga. Za Draganovu bolset od prvog dana znali su svi. On je ubijeđen da je to jedini pravi način, jer se nikad ne zna kada će mu zatrebati pomoć prijatelja. Dragan piča da je uvijek bio fizički aktivan, volio je da igra košarku i pliva, pa je to  pozitivno uticalo na njegovu bolest. Družio se sa vršnjacima, izlazio, odlazio na more, završio osnovnu i srednu školu, zaposlio se i završio višu Mašinsku školu. Rat 90-ih godina ga je zatekao u Stocu, gdje je radio u “Unis” fabrici kao tehnolog na presama.

Nakon rata Dragan je uspio da dobije penziju. Pored penzije ima i 80 maraka pomoći za njegu drugog lica.

Dragan Samardžić (Foto: Moja Hercegovina)
Dragan Samardžić (Foto: Moja Hercegovina)

Oči u oči sa smrću

Dijeleći sa nama svoje iskustvo višedecenijske borbe sa dijabetesom, Dragan govori kako je bezbroj puta svojom nepažnjom završavao u bolnici, što zbog povišenog šećera, što zbog nedostatka istog – hipoglikemije.

„Jednom prilikom sam četiri dana bio u komi zbog visokog šećera. Svi su samo čekali momenat kada će javiti da sam umro.  Pričali su mi majka i stari da sam se tada u jednom trenutku probudio i samo rekao – smrt. To je jedna od tih mojih situacija. Ja sam inače više života proveo po bolnicama nego što sam bio kod kuće“, priča Dragan.

Šećer mu je oštetio i vid, pa u Draganovoj lijevoj očnoj duplji sada je samo proteza. Uprkos tome, skoro sve obavlja sam.

„Doktorica u bolnici u Trebinja mi nije htjela dati uputnicu za dalje. Držala me je mjesec i po dana, samo su mi sipali neke kapi. Tada mi se oštetilo očno dno. Glava mi se raspadala od bolova. Imao sam očni pritisak, koji nisu mogli da prate, tako da sam sve vrijeme lice zabijao u jastuk. Nisam želio da me zovu, niti da gledam svjetlost. Mjesec i po dana! Sreća u nesreći, pustila me je kući i ja sam samo čekao kada ću umrijeti. Imao sam nesnosne bolove. Pao sam s nogu, nisam mogao da živim više. Toliko sam bio propao u toj boleštini. Došao je doktor Aleksić u Trebinje, ja sam otišao kod njega i on mi je naredio da dođem u Beograd. Tako sam uradio. Imao sam operaciju i uspjeli su da mi spase jedno oko, ali za ovo drugo nije više bilo pomoći“, kaže Dragan.

Preporod poslije boravka u Veroni

Radi liječenja odlazio je u Veronu na kliniku kod dijabetologa doktora Bonore. Nakon tromjesečnog tretmana, prilagođenih ortopedskih sandala, rane na stopalima su mu se zamirile, a on se, priča, osjećao mnogo bolje. Simpatičan je, prisjeća se naš sagovornik, bio rastanak sa doktorom Bonorom. Tražio mu je podatke  da ga kao fenomen uvrsti u svoju narednu knjigu. Da je neobično kako je aktivan i pokretan, a toliko vremena je na insulinskoj terapiji , rekli su mu doktori u Beogradu i Foči.

„Rana na desnom stopalu mi se tada bila zamirila i došla je na veličinu nokta. Bilo je to liječenje naporno. Primao sam infuzije. Napravili su mi ortopedske sandale koje sam nosio. Napravljene su tako da gdje su rane ne opirem se na to. To me je spasilo. Ja sam hodao. Osjećao sam se mnogo bolje. Te sandale su pukle, ja sam to bacio. Kada sam došao ovdje rane su se opet proširile. Imam dvije rane na stopalima. Stopalo ne mogu da podignem. Tetiva iz kičme koja podiže stopalo je otkazala. Teže se i krećem, ali moram, jer moram održavati mišiće“, objašnjava Dragan.

Težak život u nerazvijenim Berkovićima

Uprkos opterećenjima koje mu dijabetes stvara Dragan je poznat kao veliki borac i aktivni član zajednice u kojoj živi. Ideje i elan rado dijeli sa drugima. Osnovao je 2005. godine Udruženje invalida u Berkovićima, kroz čije aktivnosti, uz partnerstvo Opštine, nastoji da pomogne ugroženim kategorijama.

Život dijabetičara, ali i uopšte život u izrazito nerazvijenim Berkovićima je, smatra Dragan, veoma težak. Za zadovoljenje svakodnevnih potreba treba otići u susjedni Stolac, Bileću ili čak u Trebinje. Sreća je što u Berkovićima ima makar apoteka, pa tu može nabavljati neke osnovne stvari. Zato Dragan kaže da stalno razmišlja kako da ode iz Berkovića i život nastavi u nekoj drugoj hercegovačkoj opštini, gdje bi mu i bolnica bila dostupnija. No, za sve to treba novac, koga za tako nešto, nema dovoljno.

Nije oženjen. Ne želi da generalizuje, ali kaže da mu se čini da i djevojke ne žele baš pored sebe dijabetičara, bar ne u malim Berkovićima.

Evo sad da ja nađem neku ženu, da je dovedem, ma teško. Svako se opet pasava. Šećer je moja stvar, moja bolest, ne bi se ona opterećivala njome, ali eto. Ja oduvijek živim sa tim. Čini mi se da i neke djevojke imaju te predrasude – aaaa on je šećeraš“, iskren je naš sagovornik.

Dragan živi sa majkom koja uveliko gazi devetu deceniju. Uzajamno se paze, ali, on je svjestan, da je i to od danas do sutra.

„Ja sam svjestan da je i moja majka vrlo stara. Bolesna je. Slabo i vidi. Neki dan sam mislio da je gotova. Zovem ja nju – majko, majko, a ona mi se ne javlja. Ja tamo, ona leži. Pao joj pritisak, ne može nikud. A i o meni brine. Svaku noć ulazi u sobu, poviruje me. Strahuje da mi ne pozli. To se znalo dešavati mnogo puta. Tada nastaje prava uzbuna. Meni treba stalno nešto“, zabrinuto govori naš sagovornik.

No, priču za „Moju Hercegovinu“ Dragan ipak završava ohrabrujuće, jer mjesto za optimizam mora da postoji.

Čovjek mora biti aktivan, bez obzira na sve tegobe. Treba se i družiti sa narodom.  Uprkos svim tim mojim teškoćama i patnjama, u meni nešto ima što me tjera da se borim. Ima nešto, vjeruj mi. Ja  ne znam šta je to, ali ima nešto. Tako sam prosto odgojen“, zaključuje Dragan.

Obilježen Dan borbe protiv dijabetesa

Prema najnovijim podacima Međunarodne federacija za dijabetes, u svijetu od ove bolesti boluje 415 miliona ljudi, sa tendencijom porasta, uz procjenu da će za 20-ak godina blizu 642 miliona ljudi bolovati od dijabetesa.

Svjetski dan borbe protiv dijabetesa obilježen u Trebinju
Svjetski dan borbe protiv dijabetesa obilježen u Trebinju (FOTO: Moja Hercegovina)
Nada Bijedić, predsjednica Udruženja dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica iz Trebinja
Nada Bijedić, predsjednica Udruženja dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica iz Trebinja

Prema riječima Nade Bijedić predsjednice Udruženja dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica iz Trebinja, svijest građana o važnosti prevencije ove bolesti nije na visokom nivou, ali je ipak znatno napredovala u odnosu na raniji period. Pred problemom dijabetesa, smatra ona, još nismo dovoljno otvorili oči.

Širom svijeta  14. novembar se obilježava kao Dan borbe protiv dijabetesa. Udruženje dijabetičara i ostalih zainteresovanih lica Trebinja, u saradnji sa Domom zdravlja Trebinje, danas je na Trgu slobode organizovalo besplatno mjerenje šećera u krvi, krvnog pritiska i indeksa tjelesne mase zainteresovanim građanima, uz podjelu brošura o prevenciji dijabetesa.

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

0 Shares
0 Shares
Copy link