Veselin Gatalo: Klesanje Rade Likića

U Hercegovini kamen nije tek kamen, smetnja na njivi i na putu. Kamen je tu umjetnički i građevinski materijal, kako to već biva u škrtim krajevima u kojima se ništa ne baca, pogotovo ako je drveno ili kameno, posebno ako može da zagrije ili zaštiti, izgori ili ogradi. Kad sam pitao umjetnika da li odmah vidi skulpturu u drvetu ili kamenu, a on mi odgovorio da je umjetničko djelo već ugrađeno u prirodnoj cjelini, da on samo ukloni višak materijala. To radi i Rade likić u ovoj knjizi, uklanja višak iz vjekovnih naslaga vremena, priča, dokumenata, napisa i predanja, ostatak nam prostire kao po stolu sa kojeg se mora sve pojesti, ukusno i ono drugo.

Piše: Veselin Gatalo

Ipak, velika je razlika između onoga što klesar radi i onoga što je Rade naumio i ostvario. Klesar odbija i struže kamen do umjetničkog djela. Rade likić je prodro puno dublje, skidao je i klesao žešće i srčanije, rezao je i odbijao materijal sve do gole i nerijetko surove i poružne istine. Umjetnost je tu da bude lijepa i prenese vrijednu poruku, da joj se divimo i veličamo je, da ponekad zbog nje i pogrešno procijenimo prošlost ili sadašnjost, da nam bude ljepša ili interesantnija, junačkija ili poetskija. Po umjetničkim dostignućima pamtimo velike pisce i pjesnike koje čitamo u udobnosti njihovog i vlastitog imaginarijuma. Zato volimo Andrića, Selimovića, Krležu, Zolu, Turgenjeva, Čehova… Iz istih razloga ćemo voljeti Likića, ali ćemo se, posebno mi iz Hercegovine, i ježiti od ovih redova, od njihove snage otkrivene Likićevim nesmiljenim prodiranjem do do stida ogoljelih karaktera i surovih događanja.

Umjetnost je ljepša od istine, ali je istina puno važnija za živog čovjeka koji od prošlosti ima učiti. Likić, ne imajući namjeru da podilazi ikom, pa ni samom sebi, živo i vjerno, često bolno oslikava karaktere koje je vrijeme kroz riječi, rečene i napisane, donijelo do njega. Ima tu Hercegovina svog Tila Ojlenšpigela koga su Hrvati pretočili u svog Petricu Kerempuha, ali ima i više takvih koji se po brojnim nijansama razlikuju od arhetipskih „nategnutih“ heroja poput Kraljevića Marka ili antiheroja – lopova i pljačkaša podložnih društvenoj evoluciji poput Robin Huda. Age i begovi tu nisu arhetipski loši, raja i narod nisu a priori dobri, Likić je svjestan da igranje partije života zavisi i od karata koje dobijemo rođenjem.

Ipak, Rade Likić, nesmiljeno klešući svoj kamen i ispod umjetničkog sloja, nailazi i na suho zlato dobrote, povjerenja, odanosti, duhovnosti i svetosti zadane riječi. Otkriva nam važnost prezimena, porijekla, loze za koju se nesvjesno, često i bezobzirno, uspinjemo u svakodnevnom svijetu poremečenih vrijednosti i naopakih prioriteta te bezobzirno trošimo kredite otaca ne ostavljajući djeci svojoj prah i dobro pamćenje na koje će se moći u životu osloniti i u teškim vremenima njim sokoliti.

Rade Likić kao ličnosti svojih priča umije iskoristiti čitave svjetove, turski, američki, latinski, hercegovački, i to tako da ti svjetovi, dobivši osobine ljudi, postaju karakteri u njihovim pričama. U njegovim pripovjetkama i ratovi postaju ličnosti koje je narod spremno ili olako dočekivao, sa ili bez oružja, organizovan ili nespreman. Sudari ljudi i svjetova, srazovi naroda i ratova, sve je, zapravo, sukob karaktera, proces u kojem neko hoće da utjera svoju pamet u tvrdu hercegovačku glavu, nerjetko pri tom pokušaju utjerivanja čovjeku Hercegovcu isjera i dušu iz tijela.

Likić svoje mrtve ne ostavlja neopisane, daje im novi, vječni život i na ovom svijetu. One koje uspjeva nabrojati prepoznatljivi su, svi smo mi u Hercegovini imali takve u bližoj i daljoj prošlosti. Otud i prepoznavanje i poistovjećivanje bez kojeg bi djelo izgledalo strano nam i daleko, ma koliko dobro napisano i čitaocu ugodno čitati bilo. Živote pune stradanja i tuge Likić nam kleše nježno, sa puno poštovanja i obzira, detaljno i pipavo, kao da neće da povrijedi ni nas žive ni njih mrtve ili ranjene, ali se ni tad ne plaši dubina potpunog prodora u suštinu. Ne ranjava, samo nam opisuje rane tako duboko da nas, čitajući o njima, zabole kao da su naše. Strašni gubici su opisani vjerno, isklesani do srednjeg živca bola, da ne može a da ne zaboli.

Ima kod Likića mučaljivih Hercegovaca sklonijih djelu i sporih na riječima, ima ih i više brzih na jeziku a slabih na djelu, ima naočitih i krupnih koji ne smiju svoju visinu i porijeklo da iznevjere pa su spremni na nevjerovatne podvige i junaštva, ima žandara i neuhvatljivih hajduka, trpećih i osvetoljubivih, mirnih domaćina i prijekih ukoljica, ima ih malih koji bi htjeli biti veliki, velikih koji se ne mogu sakriti od svoje veličine, naizgleda nevažnih i neupečatljivih koje Rade nipošto nije htio mimoići u svojim kazivanjima…

Ima u Đedu koji je čuvao karpuzu puno toga što je Rade Likić briljantno isklesao iz stvarnosti, svoje i svojih, drugih i njegovih. Ima u ovoj knjizi puno toga iz prošlosti što bi nam moglo mnogo pomoći u još nepostavljenim pitanjima o našoj budućnosti.

Jezik je zadržan, iako Rade ne insistira na tome. To je starovjeki jezik kojim Ljubinjci oduvjek govore, kojim pišu i prenose iskustva i misli jedni drugima već vijekovima, skoro istovjetan prvobitnoj ijekavskoj štokavici uzetoj za jezički standard srpskog jezika.

Đad koji je čuvao karpuzu je jedna lijepa i čitljiva, nesvakidašnje časna i poštena, hrabra i iskrena hercegovačka zbirka priča.

Knjigu možete naručiti kontaktom autora na njegovom fejsbuk profilu Rade Likić, ili na broj telefona +387 66 395 297

Tagovi:
Autor