Kada je prošlog ljeta sa drugovima krenuo na noćno kupanje, 29-godišnji Danijel Pudar iz Trebinja nije ni slutio da će mu se život preokrenuti u sekundi. Pri skoku u vodu udario je glavom u morsko dno, što je uzrokovalo frakturu vratnog pršljena i trenutnu paralizu ruku i nogu. Prijatelji su ga spasili od utapanja. Od tada je prošlo 16 mjeseci i svih 16 Danijel je proveo u bolnici i rehabilitacionim centrima. Bez obzira na sve, ostao je nevjerovatno pozitivan. Krajem prošlog mjeseca prvi put se vratio kući. Za „Moju Hercegovinu“ otkriva šta mu je prošlo kroz glavu kada je shvatio da je paralizovan, kakve pomake je napravio za proteklo vrijeme u svojoj rehabilitaciji, šta mu je trenutno glavni cilj, te šta je ono što ga drži da ne odustane.
Svih detalja sa kupanja u Kumboru te noći Danijel se sjeća jasno, jer prilikom povrede nije izgubio svijest.
Kako to baš meni da se desi
Kada je shvatio da ne može da pomjera udove, odmah mu je, kaže, sve bilo jasno.
„Prvo pitanje koje mi je prošlo kroz glavu je bilo kako baš meni to da se desi. Uhvati čovjeka strah i panika, nema tu puno vremena za razmišljanje. Naravno da nije prijatno, ali nekako uvijek tinja ona nada i onda to nije baš puno teško. Sve vrijeme koje se nosim sa ovim problemom ostao sam prilično pozitivan. Ima dana kad je malo teže, ali bože moj, ima ih i kod sasvim zdravih osoba. Uspio sam se iznijeti sa ovim problemom vanserijski dobro“, kaže Danijel.
„Trčao sam niz onaj mol da skočim u vodu, ali nisam otišao dovoljno daleko od obale. Voda je bila nedovoljno duboka, a probao sam da izvedem jedan malo teži skok i udario rukama i glavom u pjesak na dnu. Došlo je do frakture vratnog pršljena i nastala je trenutna paraliza ruku i nogu. Pošto sam ostao bez pokreta, voda me izbacila na površinu, ali nisam mogao nikog da dozovem, jer sam bio okrenut licem u vodu“, prisjeća se Danijel.
Budući da su drugovi koji su bili sa njim te noći u prvi mah pomislili da se Danijel šali, priča je mogla da dobije drugi epilog. Srećom, na vrijeme su shvatili da je situacija ozbiljna i uspjeli da mu spase život.
– Kupali smo se pola sata i već smo bili krenuli kući kada sam se vratio da još jednom skočim. Drugovi su se bili odmakli pedesetak metara odatle. Dok sam tako ležao u vodi, okrenut licem na dole, čuo sam da me zovu. Mislili su da se šalim i tek kad su se vratili i vidjeli da duvam u vodu, shvatili su da je ozbiljno. Skočili su za mnom i izvukli me na obalu, prebacili me na plastičnu ležaljku i iznijeli do ulice. U međuvremenu je došla Hitna pomoć – sjeća se Danijel.
Mjeseci rehabilitacije u tri države
Sutradan je operisan u Podgorici. Proveo je 30 dana na intenzivnoj njezi, od čega je 15 bio na aparatima za disanje, pod strogim medicinskim nadzorom. Nakon toga, uz pomoć Helikopterskog servisa RS-a prebačen je u Banjaluku, u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju „Miroslav Zotović“, gdje je proveo deset mjeseci.
– Tu su me doveli u fazu da mogu da sjedim u kolicima nekoliko sati i da mogu da upravljam elektromotornim kolicima, kako bih mogao malo da se krećem. Po malo su me počeli i vertikalizovati zbog sistema krvotoka i probave. To je bio maksimum koji su oni za to vrijeme mogli postići – objašnjava Danijel.
U međuvremenu, prijavio se na konkurs za besplatnu rehabilitaciju uz pomoć robotike, na Poliklinici „Glavić“ u Dubrovniku, i prošao. Kraj rehabilitacije u Banjaluci poklopio se sa početkom rehabilitacije u Dubrovniku. I ovaj tretman dao je rezultate.
Vidim kuću, a ne mogu doći do nje
Jedan od najtežih trenutaka od kada je povrijedio kičmu za Danijela je, kaže, bilo prebacivanje helikopterom iz Banjaluke u Trebinje, prilikom odlaska na polikliniku u Dubrovnik.
„Tada sam nakon 11 mjeseci sletio na helidrom koji se nalazi preko puta moje kuće, dijeli ih samo rijeka. Iz helikoptera vidim kuću, a ne mogu doći do nje. Tad mi je bilo baš teško. Al’ stisneš zube i to je to“, prisjeća se.
– U pitanju je bila humanitarna akcija koju je pokrenuo vlasnik ove poliklinike, neurolog Josip Glavić. Taj tretman bi u Švajcarskoj koštao nekih 30.000 evra. Opet mi je Helikopterski servis RS-a izašao u susret, da se ne bih vozio sanitetskim vozilom po enormnim vrućinama u sred ljeta. U Poliklinici Glavić sam bio skoro tri mjeseca i napravio popriličan pomak. U nekim očuvanim pokretima došlo je do pojačanja inteziteta, pojave veće snage i koncentrisanijih pokreta, jer to su uglavnom sve grubi pokreti, nema preciznosti – priča Danijel.
Nakon toga, rehabilitaciju je nastavio u Institutu „Dr Simo Milošević“ u Igalu gdje je u neprekidnom radu proveo dva i po mjeseca.
– Tamo sam isto napravio solidan pomak. Došao sam do te faze da bih, pošto šake nemaju voljne pokrete, a ruke do šaka već imaju, mogao sam da guram obična invalidska kolica samo kad bih mogao šakom da uhvatim točak. E sad, pitanje je koliko će i do koje mjere ići taj oporavak – objašnjava Danijel.
„Dok ima imalo šanse za napredak, neću odustati“
Međutim, navedeni oporavak trenutno najmanje zavisi od Danijelove volje koju ima u neograničenim količinama. Prije povrede je studirao i radio, a sada je njegov otac Slađan jedini koji je zaposlen u porodici. Na dosadašnju rehabilitaciju, kao i na prilagođavanje kuće Danijelovom dolasku, Pudari su morali da izdvoje mnogo novca, a bez pomoći rodbine i prijatelja, kažu, ne bi uspjeli. Danijel će sada nekoliko mjeseci biti kod kuće, ali sa vježbama ne smije prestati.
– Moji problemi trenutno su to što ne mogu da držim balans kad sjednem u kolica ako nisam dobro oslonjen. Ruke imaju kontrolisane pokrete, ali jedni pokreti imaju poprilično snage, a drugi nemaju, pa onda i taj pokret koji imam ne mogu baš iskoristiti. Imam spazme mišića, nevoljne pokrete, urinarne infekcije i teško mogu da odredim kada mi je hladno ili kada mi je vruće. Ovih dana sam se malo ulijenio i već mi smeta, pa sam prikupio nekog pribora i zvao terapeute da krenem sa vježbanjem. Postoje vježbe koje mogu sam da izvodim, ali terapeut mora da mi dodaje rekvizite. U suštini, nečija pomoć mi je uvijek potrebna – priča Danijel.
Stoga na pitanje šta je ono za šta kaže „E, kad bih mogao barem to“, odgovara bez dileme.
– Barem kad bi mi se ruke mogle oporaviti, to bi bio priličan pomak, da se barem donekle mogu osamostaliti. Ovako ne mogu sam da uzmem da se napijem vode, a ne nešto drugo. To mi je sada cilj. Da se oslobodim od stopostotne zavisnosti od nekog drugog, da ne mora stalno neko da bude pored mene da ne bih bio žedan ili gladan. Sve ostalo je sada druga priča – jasan je Danijel.
Dok ima imalo šanse za bilo kakav dalji napredak, ističe, neće odustati. No, u tome mu je potrebna finansijska podrška koju njegova porodica trenutno ne može sama da mu obezbijedi budući da jedan dan boravka u Institutu „Dr Simo Milošević“ košta 86 evra.
– Kad se nakupi dana, velike su to cifre. To malo ko danas može samostalno da plati. Boravak u Igalu mi je prilično prijao i bilo je efekta u toj rehabilitaciji. Pokušaću da opet odem tamo. Postoje varijante rehabilitacije u vodi, gdje se tijelo rastereti gravitacione sile, pa se svi ti pokreti lakše izvode. Pokušaću da se i na to skoncentrišem. Svi mi govore da samo radim, a medicina napreduje, pa se može nešto i očekivati. Ostalo je da radim, obilaziću rehabilitacione centre već u aprilu ako mi se ukaže prilika – kaže Danijel.
U proteklom periodu u susret mu je izašlo mnogo ljudi, čak mnogo više nego što se nadao i što je očekivao u ovom, kako kaže, vremenu recesije kada su ljudi istrošeni na sve načine.
– Pokazali su mi da humanost i dalje postoji. I kad mi dođe da odustanem, zbog ljudi koji su toliko bili uz mene nemam pravo. Vrijeme će pokazati šta će biti – iskren je Danijel.
Pudari: Veliko hvala svima
Porodica Pudar izrazila je posebnu zahvalnost za pomoć ukazanu Danijelu u prethodnom periodu sljedećim ustanovama: KBC-u Podgorica, d.o.o-u „Pavićević“, HET-u, Zavodu „Miroslav Zotović“ u Banjaluci, Poliklinici „Glavić“ u Dubrovniku, Institutu „Dr Simo Milošević“ u Igalu, Helikopterskom servisu RS-a, Fondu zdravstva RS-a, te državnim firmama, privatnicima i svoj rodbini, prijateljima i ljekarima koji su pratili Danijelovo zdravstveno stanje od početka.
Da bi se tokom boravka kod kuće uključio u društveni život i povremeno, uz pratioca, otišao do grada, potrebno je asfaltirati oko 400 metara lokalnog puta do njegove kuće u trebinjskom naselju Rupe. U toku kućnog liječenja, Danijelu je najmanje dva sata dnevno neophodan fizioterapeut. Nakon planiranog dvomjesečnog boravka kod kuće, mora biti smješten u neki medicinski centar, zbog dalje rehabilitacije i medicinske njege.
Ipak, sve navedeno Danijel ne može dobiti bez finansijske podrške koja je za njega znak da njegova borba ima smisla. Svaki dan rehabilitacije za njega je korak ka najvećoj želji – da ponovo bude samostalan.
Svi koji žele da mu u tome pomognu, mogu to učiniti na žiro račun:
Danijel Pudar, broj računa: 5620998125299487 – NLB banka.
