Kada je poslanik SNSD-a u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Miroslav Vujičić u ponedjeljak, 23. januara, tokom neočekivanog obraćanja medijima, počeo da grmi o „nekim ljudima“ koji ne zaslužuju da dobiju funkciju člana Savjeta ministara BiH jer „nemaju ni vještine, ni znanja, ni kompetencije“, kompletnoj javnosti u Republici Srpskoj zastao je dah. I simpatizeri vladajućeg bloka i pristalice opozicionih stranaka očekivali su da ovaj hrabri čovjek izgovori ime – Staše Košarca. Međutim, to se nije dogodilo, jer je Vujičić pomenuo drugog sugrađanina iz Istočnog Sarajeva, Nenada Nešića.
Ako se zaobiđe termin „vještine“ – u ovom slučaju preuzet iz anglosaksonskog poslovnog rječnika, iako u novokomponovanom srpskom jeziku prvenstveno podrazumijeva „lukavstvo“ ili „snalaženje“ – postojale su sve predispozicije da Košarac bude prioritetno prozvan. Jer, nije ništa manja neznalica od Nešića kada je riječ o resoru bezbjednosti – osim lične, bilo da je u pitanju glava ili novačnik – ali je, očito, u ovom takmičenju u nekompetentnosti, sa stanovišta vrha SNSD-a Istočno Sarajevo, prevagnula činjenica je Košarac „njihov“, dok Nešić nema adekvatan dres.
Naravno, nije bila bez značaja ni činjenica da je vječni ministar Staša dovoljno propatio, pošto mnogi još pamte traumatičnu situaciju iz doba epidemije, kada je Košarac fotografisan na korona-partiju u federalnom Sarajevu, sa cigarilosom i viskijem u rukama. Uslijedili su strašni dani, sa „prijekim sudom“ Milorada Dodika i tvrdnjom da griješni ministar nikada više neće ni priviriti na bilo kakvu funkciju, da bi se sve završilo oproštajem lidera SNSD-a i Košarčevim pokajničkim padom u zagrljaj velikodušnog šefa.
Dakle, novo aktiviranje ove prijetnje bilo bi zaista pretjerano, pa je jednokratna žrtva istočnosarajevskih igara ipak bio mučenik Nešić.
Oboreni rekordi
Da je situacija prilikom ispaljivanja hica upozorenja u vazduh zbog predsjednika DNS-a početkom sedmice bila ozbiljna, potvrdilo je i prisustvo Ljubiše Ćosića, predsjednika Gradskog odbora SNSD-a, pa čak i načelnika opština Pale i Istočno Novo Sarajevo, Boška Jugovića i Jovana Katića. Doduše, dok je Vujičić pritiskao gas, Ćosić je bio zadužen za kočnicu. „Ovo nije naš bunt, mi ćemo uvijek slijediti politiku Dodika“, zastrašeno je poručivao Ćosić, ali se ipak usudio da izusti da, eto, „neki prijedlozi nisu dobri“. Objasnio je da su on i Vujičić tu da „prenesu glas naroda“.
Ključni argument je, ipak, ispalio poslanik u Predstavničkom domu BiH, zaključivši da je presudni dokaz Nešićeve nesposobnosti to da je sveo DNS sa ranijih 100.000 na 30.000 glasova na posljednjim opštim izborima. Ipak, to ne treba da čudi, ako se zna da je SNSD oborio sve moguće rekorde na političkoj sceni RS, pa im više nije interesantan rad na vlastitom prosperitetu, već im samo preostaje da brinu o blagodatima ostalih političkih opcija u Srpskoj.
Naravno, pri tome nije na odmet potegnuti staru dobru mantru o demontaži BiH kao glavnom cilju SNSD-a, pa je Vujičić formulisao i baš dobru šalu da jedan adut, ipak, ide u prilog Nešiću, jer bi takva štetočina, ako ništa drugo, bar uspjela da uništi povjereno mu ministarstvo. Na taj način, započeo bi finiš uspješnog poduhvata osamostaljenja RS u režiji SNSD-a, pa bi kreatorima misije „Nešić u Savjetu ministara“ preostalo tek da parafraziraju nekadašnju formulaciju Stjepana Mesića i kažu: „Naš zadatak je ispunjen, Bosne i Hercegovine više nema“.
Dok se ne ostvari ovaj strateški cilj – a pitanje je sedmica ili mjeseci kad će se to dogoditi – plebsu u Srpskoj preostaje tek da posmatra taktičke korake do željene odrednice. Jedan od njih bio je dolazak delegacije SNSD-a Istočno Sarajevo u Banjaluku na hitan sastanak sa Miloradom Dodikom. Opet su uzdrhtala mnoga osjetljiva srca, očekujući „sudar titana“. Takav zaplet je nagoviješten i ciničnim zapažanjem Sanje Vulić da se „u Doboju ne bi mogla desiti“ unutarstranačka egzibicija viđena ispod Jahorine. Žaoka gospođe zadužene za specijalne zadatke etiketiranja domaćih i stranih neprijatelja opravdala je crne slutnje da nikakav kompromis ili neriješen rezultat neće biti moguć.
Kafanski matematičari već su počeli da prave apokaliptične projekcije za sjednicu Predstavničkog doma BiH, najavljenu za srijedu, jer su za izbor novog Savjeta ministara BiH, dogovorenog u trouglu SNSD – HDZ – „Osmorka“, neophodna 22 glasa. Sa Vujičićem, bila su 23, a pošto ispunjenje njegove „prijetnje“ da zbog Nešića neće podržati čitav paket ne bi bilo dovoljno za uspješnu opstrukciju, rezonovalo se i ko će mu se pridružiti. Krug je sužen na Čedomira Stojanovića, nedavno smijenjenog DEMOS-ovog direktora RiTE Ugljevik, ljutitog jer je ražalovan, pa čak i na Nebojšu Radmanovića, navodnog pokrovitelja „struje“ čiji su akteri Vujičić i Ćosić, iako prevejeni kalkulant nikad u proteklim decenijama svoje podzemne solo-aktivnosti nije krunisao otvorenom i nedvosmislenom konfrontacijom sa Dodikom.
Puni kapacitet
Ipak, kada su pseudo-ljutice iz Istočnog Sarajeva došle na sastanak sa šefom u Banjaluku, ispostavilo se da su sve kombinacije o „miniranju“ novog Savjeta ministara BiH bile tek računi bez krčmara. Još dok je sastanak trajao, Dodik se oglasio tvitom o tome kako će klub SNSD-a glasati za SM u „punom kapacitetu“, da bi pokunjenom Ćosiću preostalo da tokom izlaska pred medije samo potvrdi ovakvu poruku, te ponovi zakletve o neupitnoj vjernosti „Dodikovom putu“, ma gdje on vodio.
Biće da je čitava ova „bura u čaši vode“ predstavljala kombinaciju nekoliko elemenata. S jedne strane, cilj jeste bio da se Dodiku „prenese glas naroda“, pošto nema sumnje da je Nešić prilično nepopularan u matičnoj regiji. Međutim, tu su i završile „vox populi“ ambicije „pravednika“ iz istočnosarajevskog SNSD-a, pošto su unaprijed bili svjesni jalovosti i neiskrenosti sopstvene „pobune“. Ona im je dobro došla tek da malo operu savjest pred vlastitim biračima, što i nije naročito teško, s obzirom na tradicionalno kratko pamćenje ove populacije. U istom kontekstu, nije im palo na pamet da provjere rejting već pomenutog Staše Košarca, vjerovatno zbog toga što škrgut zubima, čak i unutar pastve koja pokorno glasa za vladajuću garnituru, na pomen te persone ne bi bio ništa manji nego u slučaju budućeg ministra bezbjednosti BiH.
Osim takve dimenzije, naravno, treba imati u vidu i aktuelne paljevine automobila u Istočnom Sarajevu, koje se s razlogom tretiraju kao nuspojava obračuna kriminalnih klanova u ovoj regiji. Uz famozne crne i sive tokove novca, postojao je, logično, još jedan povod za kratki spoj na relaciji SNSD – DNS. Označila ga je notorna Sanja Vulić, sarkastično najavljujući da će njene stranačke kolege doputovati iz Istočnog sarajeva u Banjaluka da „tvrde pazar“ sa Dodikom. Čelnici PDP-a Igor Crnadak i Branislav Borenović bili su za nijansu konkretniji, svodeći čitavu priču na moljakanje za još funkcija istočnosarajevskom SNSD-u, jer i oni, poput pandana iz drugih regija RS, trajno vjeruju da su na pravdi boga zakinuti za čitav niz direktorskih položaja „po dubini“ ili bar za kakav-takav broj pozicija u nadzornim odborima raznih preduzeća. A ako se baš mora ići u „sitna crijevca“, i pokoje pomoćničko, zamjeničko ili tek puko administrativno mjesto u „mrskom“ Savjetu ministara u nastajanju.
U ovoj konkretnoj situaciji, mizerno je i to što čitav „zemljotres“ uopšte nije nikakva novotarija u unutrašnjem funkcionisanju SNSD-a. Sada je već zaboravljeno, ali, treba podsjetiti da je 2014. godine vrh stranke, odnosno Dodik, obećao Nenadu Nešiću poziciju direktora Elektrodistribucije Pale. Ali, digla se kuka i motika u čitavoj regiji da sačuva tu fotelju za dotadašnjeg direktora Ljubomira Mrdu. Što je najveći paradoks, podrška Mrdi nije se završila samo na SNSD-u, uz siluete Staše Košarca i – pamti li ga još iko – Siniše Dodika u pozadini. Ne, čak su se i lokalni odbori SDS-a i PDP-a uključili u kampanju „Pravda za Mrdu“, stvarajući i kod opoziciono orijentisane populacije u ostatku Srpske dilemu da li se, ipak, radi o notornoj poštenjačini i nedvosmislenom ekspertu, čija skrušenost neće biti adekvatno vrednovana, samo da bi se izašlo u susret Nešiću, vječno gladnom para i funkcija.
Na kraju, Mrda je ostao na profitabilnoj poziciji, a njegova kasnija putanja potvrdila je da je čitava frtutma, u stvari, bila tek puki izbor između kuge i kolere, tako uobičajen za RS. Naime, gospodin Ljubomir se u narednim godinama svojski potrudio da „Prointer“ volšebno dobije što više krupnih poslova u Istočnom Sarajevu, a prije nego što je, kao savjetnik Staše Košarca u Ministarstvu spoljne trgovine BiH, dočekao formalnu penziju, stigao je i da višestruko uveća lični konto kroz niz poslova u hotelskom, građevinskom i energetskom sektoru, do te mjere bizarno maštovitih da se njihovo raspetljavanje, pa i procesuiranje, nažalost, po svemu sudeći, neće desiti za života postojećih generacija.
Kontinuitet u jazbini
Dakle, jedna farsa sa Nešićem, prije skoro čitave decenije, nije bila dovoljna, pa se posegnulo i za drugom, i to da bi se spriječilo da lider DNS-a preuzme funkciju ministra bezbjednosti BiH. Da su istrajali na ovoj namjeri, iako je od samog starta bilo jasno da se radi o lakrdiji, istočnosarajevski SNSD-ovci bi čak i od političkih rivala mogli da dobiju priznanje tipa: „I ćorava kokoš ubude zrno“. Ovako, samo su neuvjerljivo pokušali da daju značaj funkciji koja to uopšte ne zaslužuje. Jer, „ministar bezbjednosti BiH“ jeste pozicija sa zvučnim nazivom, ali, realno, ne posjeduje nikakva naročita ovlašćenja, kao što ih, u koordinatama čitave RS, nije imala ni fotelja direktora Elektrodistribucije Pale, iako se u jednom davnom momentu činilo da je veća od svemira.
Pri tome, u prethodnom periodu nisu je obavljali nikakvi sveci, budući da su čak četvorica ranijih „stanara“ famoznog kabineta završili pred sudovima, godinama se pravdajući zbog raznih mahinacija. Sada se nizu koji čine Dragan Mektić, Fahrudin Radončić, Sadik Ahmetović i Selmo Cikotić pridružuje i Nenad Nešić, koji kod svakog normalnog, kao formalni „prvi policajac“ Bosne i Hercegovine može da izazove samo gorak osmijeh i nevjericu, mada, u suštini, njegovo imenovanje neće donijeti nikakav diskontinuitet u toj jazbini sa dosadašnjim „glavnokomandujućim“, biranim po principu „od zla oca i gore majke“.
Sve u svemu, ozbiljni stranački raskoli, kakav je bio, svojevremeno, razlaz Biljane Plavšić i SDS-a, predstavljaju davnu prošlost za Republiku Srpsku. Nema više uistinu opasnih prijetnji, pa čak i škljocanja oružjem, zbog promjene partijskog dresa. Sada se samo daju „nemjerljivi doprinosi dramskoj umjetnosti“, kako je, ne tako davno, bard srpskog glumišta Petar Božović opisao političko djelovanje trenutnog gospodara Srbije.
S tim što je, u slučaju ključne vladajuće stranke u RS, primjerenija komparacija sa teatarskim projektom Branka Milićevića Kockice, djeci i njihovim roditeljima u Beogradu decenijama poznatim pod imenom „Pozorištance Puž“. Jer, dometi glume na relaciji Istočno Sarajevo – Laktaši, osim što ne bi bilo iznenađenje da se u bliskoj budućnosti ispostavi da je dogovorena, ne sežu dalje od otrcanog mehanizma za držanje Nenada Nešića pod kontrolom. Ukoliko bi živopisnom lideru DNS-a u budućnosti opet pao na um nekakav „treći put“, šef SNSD-a uvijek može da aktivira lažne „pobunjenike“ iz vlastite stranke, uz obrazloženje: „Do sada sam ih držao da te ne udare, ali više nisam u stanju da ih obuzdavam“.
Carstvo i drugarstvo
Za to vrijeme, predvodnici PDP-a su djelimično uspjeli da daju tačnu dijagnozu dešavanja u SNSD-u, ali to nema posebnu težinu ako se zna da već dugo nisu u stanju da propišu odgovarajuću terapiju sopstvenoj partiji. Ipak, obe stranke su obogatile političku teoriju i praksu RS originalnim vidovima „raskola“, pri čemu je, za razliku od SNSD-ovog „Pozorištanceta Puž“, PDP postao „carstvo u kojem ne caruje drugarstvo“. Specifičnost ove stranke ogleda se u tome što klizi ka tolikoj nebitnosti i margini da potencijalne „disidente“ mrzi čak i da kreću u famozno „prelijetanje“. Umjesto znamenitog „papkarenja“, sada je u opticaju najobičnija pasivizacija, koja bi mogla da se ilustruje drevnim pravoslavnim izrazom „tihovanje“, vraćenim u širu upotrebu nakon izlaska Radovana Karadžića iz predhaške „ilegale“.
Motivi za „tihovanje“ u PDP-u su različiti, pa se, u slučaju Igora Tošića, dosadašnjeg predsjednika Opštinskog odbora PDP-a na Palama, čak može i govoriti o autentičnom razočaranju u sposobnost republičkog rukovodstva da vodi stranku. Sa načelnikom opštine Kotor Varoš Zdenkom Sakanom, bivšim generalnim sekretarom Miroslavom Brčkalom i ranijim potpredsjednikom PDP-a Dragišom Delićem stvari su, ipak, poprimile tragikomičnu notu. Jer, ova ekipa se, prema dostupnim saznanjima, prije više godina opredijelila za svojevrsno „zamrzavanje statusa“ u PDP-u, da bi se, nakon duge pauze u elementarnom prisustvu na sastancima stranačkih organa, povampirila na posljednjoj sjednici Glavnog odbora PDP-a. Tek toliko da, namigujući u pravcu vladajuće koalicije, da do znanja publici van stranke da više nema ništa sa ovim gubitničkim taborom.
U Sakanovom slučaju, to bi 2024. moglo da ima nastavak u vidu „nezavisne“ kandidature za dosadašnju poziciju u sopstvenoj lokalnoj zajednici, koju bi, gle čuda, podržao i tamošnji SNSD. Delić se odlučio da ranijim kolegama ispriča vic za kraj, ako se zna da je čak neformalno nagovijestio kandidaturu za novog predsjednika PDP-a, jer valjda i u principu „simbioze“, odnedavno oličenom u najambicioznijem kandidatu za to mjesto Drašku Stanivukoviću, postoje nijanse, do sada nepoznate široj javnosti. A tu je doajen diplomatije Delić, spreman da ih tumači, prije nego što sa pozicije u ambasadi BiH u Beogradu odjezdi ka Moskvi, na novi položaj u mreži poznatoj po tome da je vanpartijski profilisana i da kadrove raspoređuje „ni po babu, ni po stričevima“.
Apis lično
Ni SNSD-ovo „Pozorištance Puž“, ni „tihovanje“ u PDP-u, ipak, nisu tikve bez korijena. I jedni i drugi imali su od koga da uče. Od najboljeg, Aleksandra Vučića. Istog onog kojeg, osim očekivanog „dužnika“ Milorada Dodika, ovih dana intenzivno podržavaju i opozicioni lideri u RS, od Milana Miličevića do Jelene Trivić. U periodu kada Vučić pokazuje do sada najizraženiju spremnost da definitivno pusti Kosovo niz vodu, najgrotesknija je njegova argumentacija za dovršetak tužnog procesa koji forsira od Briselskog sporazuma naovamo. Uobičajena kuknjava kako je izložen „nesnosnim pritiscima“ ovog puta je dopunjena „neoborivim razlozima“ zbog kojih, navodno, više nema svrhe da glumata opiranje Zapadu.
Jedan Vučićev „dramatični vapaj“ sadrži objašnjenje da će, bez „lijeganja na rudu“ u vezi s Kosovom, „prestati sve strane investicije u Srbiju“, kao da ih je do sad bilo u izobilju, a iz drugog blefa proizlazi da će biti „zaustavljen proces integracije zemlje u EU“, kao da se to nije odavno desilo, nezavisno od rasprave da li je ovakav pravac uopšte poželjan ili nije. Možda bi sam Vučić pronašao druge termine za svoju „artiljerijsku pripremu“, od „državničke mudrosti“ pa nadalje, ali, svaki zdravorazumski rezon u Srbiji ili RS svrstaće ih u znatno trivijalniju kategoriju, u nekonvencionalnim dijalozima s obe strane Drine poznatu kao „jak testis“.
I sada tom i takvom manipulatoru, Miličević i Trivićeva šalju poruke lojalnosti. Baš kao što se moglo desiti da Vujičićeve i Ćosićeve „oštrice“ s početka ovog osvrta budu adresirane na Košarca, tako je i u ovom slučaju malo nedostajalo da se čitaoci i slušaoci izjava v. d. predsjednika SDS-a i potpredsjednice PDP-a pomisle da se oni obraćaju Dragutinu Dimitrijeviću Apisu lično. Ali, avaj, osoba za koju su „sigurni da će pronaći najbolje rješenje“ posjeduje talenat samo za gomilanje novih problema, a ne za traganje za izlazima iz nacionalnih lavirinata.
Naravno, ne treba griješiti dušu, pa ne prepoznati i izuzetan trud uložen u borbu sa malim ljudima u svojoj glavi. Iako ima realne protivnike i na nacionalnoj i na globalnoj sceni, Vučić radije bira sukobe sa imaginarnim konkurentima, pronalazeći ih, ni manje, ni više, nego u sopstvenoj stranci. U istom onom SNS-u u kojem doslovno niko, od najbližeg okruženja prvog čovjeka do najobičnijeg člana, ne smije ni da ispusti unutrašnje gasove u privatnim odajama ako nema dozvolu lidera za to.
Ovo fantaziranje o pobunama obilježilo je i posljednju sjednicu vrha naprednjaka, sa koje je, kako je kasnije plasirano u podobnim tabloidima, Vučić otišao „ljut kao ris“, poručujući zabezeknutom „osoblju“ da „nađu boljeg“, ako su u stanju. Za ovakvu infantilnu sklonost durenju još nije smišljeno optimalno ime, pošto su stasale nove generacije koje ne znaju ko je bio crtani junak tog profila, poznat kao Kalimero. Takođe, stanovnici RS će se načekati da i ovaj aspekt Vučićevog lika i djela, poput brojnih drugih, pređe Drinu. Jer, ovdje, ni u vlasti, ni u opoziciji, još nema nikog ko bi svojim podređenim poručio da „traže boljeg“. U Srpskoj nema šanse da se tako nešto desi, čak i u vučićevski dizajniranoj neslanoj šali.
