Šta mi je obećati! – tako bi se najlakše mogla opisati strategija političara svih mirisa i boja u toku predizborne kampanje. Obećava se na sve strane, daju se garancije i potvrde, uvjeravaju se oni koji trebaju da glasaju da su sva čuda nakon izbora moguća, a kada se dim raziđe, kada se saberu glasovi i proglase pobjednici – obećanja ostaju ni na nebu, ni na zemlji, ali uvijek bliže nebesima nego tlu.
I dok se nova obećanja nižu kao na proizvodnoj traci – od novih puteva, bolnica i škola do švajcarskih plata i austrijskih penzija – valja se podsjetiti na neka davna obećanja kojima su godinama, ako ne i decenijama, glasovi nemilice kupovani pred svake izbore, kako opšte, tako i lokalne. Svi su obećavali, i vlast i opozicija, i malo je ko bio kadar da održi riječ dan nakon izbora.
Zlatna medalja: Aerodrom u Trebinju
Milorad Dodik je u kampanji 2022. godine u Trebinju najavio izgradnju bolnice i aerodroma. Projekat je godinama najavljivan, a procijenjena vrijednost se kroz vrijeme dramatično mijenjala. Prije šest godina se pisalo da je procjena troškova narasla sa 70-100 miliona na oko 320 miliona evra. U međuvremenu su rađeni planski dokumenti: Narodna skupština RS je 2020. godine donijela odluku o izradi zoning plana posebne namjene za aerodrom.
Agencija za pružanje usluga u vazdušnoj plovidbi BiH održala je ove godine koordinaciju o budućem aerodromu, dok je u junu Grad Trebinje objavio da je podnesen zahtjev za ekološku dozvolu. Istovremeno, Srbija i Republika Srpska su u maju govorile o napretku projekta i rješavanju pitanja lokacije. Ali, aerodroma i dalje nema i nema.
Na 87. redovnoj sjednici Vlade RS, koja je održana 26. septembra 2024. godine, utvrđen je Prijedlog zakona o izmjeni Zakona o posebnom postupku eksproprijacije radi izgradnje aerodroma u Trebinju, o kojem će se u NSRS raspravljati po hitnom postupku. Razlog za donošenje ovog zakona proistekao je iz činjenice da su nastale okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u momentu donošenja inicijalnog zakona, a izazvane pandemijom koronavirusa. Samim tim, gotovo nikakvi radovi na eksproprijaciji nisu započeti.
Ovaj prijedlog usvojen je 5. novembra 2024. godine na 11. redovnoj sjednici NSRS. Tadašnji direktor „Aerodrom Trebinje“ Mladen Stanković najavio je krajem oktobra 2024. godine početak gradnje ovog aerodroma 2026. godine. Početkom novembra 2024. godine Stanković je naveo da je planska dokumentacija za izgradnju aerodroma usvojena te da su izdati lokacijski uslovi za izgradnju, dok je 12 odsto zemljišta već eksproprisano. Ali, aerodroma i dalje nema.
„Neke ptice nikad ne polete. Trebinjski aerodrom je jedini aerodrom u svijetu koji nema pistu. U izbornom programu SNSD-a je 2006. godine pomenuta Sky Srpska. Kasnije je to preduzeće zaživjelo uz pomoć Vlade Srpske. Tokom postojanja prvog preduzeća ‘Aerodrom Trebinje’ na plate radnika godišnje je išlo 360.000 KM, a izrada projektne dokumentacije koštala je preko tri miliona KM“, kaže poslanik Liste za pravdu i red u parlamentu Srpske Đorđe Vučinić.
Novi aerodrom je, dodaje on, želio da pravi Rodoljub Drašković, a onda je to preuzela Vlada RS. Tu su obustavljani tenderi, pa je Srbija preuzela posao. Tada je najavljivano da će letovi biti krajem 2021. godine, a Skupština Trebinja izglasala je tada kredit od pet miliona maraka od čega je 600.000 KM išlo za potrebe izgradnje aerodroma.
„Niko ne zna šta je bilo s tim novcem. Ništa od tada nismo dobili. Trenutno se u Taleži ništa ne dešava. Novom direktoru želim sreću, jer to je jedino što, izgleda, leti sa trebinjskog aerodroma. Ništa u tom poslu nije kako treba. ‘Vode Srpske’ su dale su firmama iz Banjaluke i Bijeljine čak 733.000 KM za izradu idejnog rješenja i projekat otpadnih voda sa aerodroma“, podsjeća Vučinić.
Srebrna medalja: HE Buk Bijela
Drugi veliki projekat koji je i do danas ostao mrtvo slovo na papiru jeste HE Buk Bijela čija će izgradnja, prema posljednjim najavama, početi tek 2028. godine. Vlada RS dala je u septembru prošle godine saglasnost na Aneks II Ugovora o koncesiji za izgradnju i korišćenje hidroelektrane Buk Bijela na rijeci Drini u opštini Foča kojim se, između ostalog, produžava rok za izgradnju i korišćenje te povećava snaga hidroelektrane.
Tako je aneksom ugovora predviđeno da pripremni period koji obuhvata izradu projektne dokumentacije i pribavljanje svih potrebnih dozvola i obavljanje ostalih pripremnih aktivnosti i radova traje 30 mjeseci od stupanja na snagu aneksa. Nakon isteka pripremnog perioda aneks predviđa dodatnih 66 mjeseci za izgradnju i probni rad hidroelektrane. To znači da izgradnja neće početi prije marta 2028. godine, dok se završetak gradnje očekuje tek krajem 2033. godine.
Vrijednost pripremnih radova procijenjena je na 22 miliona KM, a sama izgradnja na 466,5 miliona KM. HE „Buk Bijela“ je zajednički poduhvat „Elektroprivrede Republike Srpske“ i „Elektroprivrede Srbije“ i dio je projekta hidroenergetski sistem Gornja Drina koji osim ove predviđa gradnju još dvije hidroelektrane. Kamen temeljac za „Buk Bijelu“ na Drini položen je još 2021. godine, a dalje od toga do danas se nije odmaklo.
Kamen-temeljac postavljen je uprkos odlukama Ustavnog suda BiH. Republika Srpska provodi projekat u skladu s odredbama Zakona o unutrašnjoj plovidbi RS kojima su sve rijeke u tom entitetu, što uključuje i Drinu, proglašene „unutrašnjim vodama RS“. Ustavni sud BiH je, međutim, to zakonsko rješenje u februaru 2021. proglasio neustavnim. Predstavnici RS su na tu odluku imali spremno opravdanje: prema Ustavu države, oblast energetike je nadležnost entiteta, što pravdaju lokacijom na kojoj će HE biti izgrađena.
Naime, HE Buk-Bijela se gradi u gornjem toku rijeke Drine koji nije granica između Bosne i Hercegovine i Srbije, već se nalazi na području Srpske. Pritom se zanemaruje činjenica da je sama Drina dio državne granice BiH, što bi trebalo da je čini dijelom državne imovine, pa time ne podleže entitetskom zakonu. To Ustavni sud u odluci iz februara 2021. i navodi.
„Južni dio akumulacije takođe će potapati dio predloženog područja Natura 2000 Maglić – Volujak – Zelengora. Time bi bio obuhvaćen cijeli tok Drine unutar lokaliteta, čime bi se uništilo gotovo cjelokupno stanište dvaju riba – mladice i peša, kao i veći dio staništa rječnog raka. Iako sva područja nisu zaštićena nacionalnim zakonodavstvom, Bosna i Hercegovina i Crna Gora imaju obavezu da ih zaštite prema Bernskoj konvenciji“, kaže pravna savjetnica eko udruženja AARHUS BiH Nina Kreševljaković.
Bronzana medalja: Auto-put Banja Luka – Prijedor
Bronzana medalja pripala je auto-putu Banja Luka – Prijedor koji niti se gradi, niti se ne gradi. Ako je vjerovati vlastima u Srpskoj, auto-put je maltene završen iako nijedan kilometar asfalta nije položen. U novembru 2021. godine Dodik je najavio početak izgradnje 6. novembra. Radovi su zaista zvanično počeli 2021, a tada je rečeno da bi projekat trebalo završiti u roku od tri godine – dakle krajem 2024.
Rok je potom pomjeren. U oktobru 2023. govorilo se o završetku 2026, dok je završetak sada najavljen za 2028. godinu. Iste godine će, ako je vjerovati vlastima, biti završeni i ovaj auto-put i „Buk Bijela“. Transparency International Bosne i Hercegovine od potpisivanja ugovora insistira na objavljivanju svih njegovih bitnih elemenata u vezi s izgradnjom ovog autoputa zbog raširenih sumnji i medijskih navoda da je posao izgradnje zaključen pod štetnim uslovima za Republiku Srpsku.
Menadžer za odnose s javnošću u TIBiH Srđan Traljić kaže kako ova organizacija od 2021. godine pokušava dobiti informacije o svim bitnim elementima ugovora o izgradnji autoputa Banja Luka – Prijedor za koji postoji jasan interes javnosti.
„Nakon četiri sudske presude u svoju korist, tuženo Ministarstvo saobraćaja i veza Republike Srpske je objavilo ugovor o koncesiji, ali bez najznačajnijeg dijela koji se odnosi na finansijski model ovog projekta. U prethodnim postupcima i sporovima, Ministarstvo je neobjavljivanje traženih informacija pravdalo zaštitom komercijalnih interesa kineskog investitora, ali neopravdano“, istakao je Traljić.
Naknadno je vrijednost projekta povećana za dodatnih 178 miliona KM na ukupno 757 miliona maraka za cijeli projekat. Ono što je najvažnije i zbog čega TI BiH traži taj finansijski model jeste da se vidi na šta se obavezala Vlada RS.
„Zvanično nemamo informacije, ali prema pisanju medija koja nisu demantovana, Vlada RS se obavezala garantovati isplativost projekta, odnosno da će iz budžeta nadomjestiti dio sredstava ukoliko naplata putarine ne bude dovoljna i mi ne znamo zvanično koji je to iznos i da li su rađene izmjene u skladu s ovim povećanjem vrijednosti investicija. Po medijima se pojavljuju određene procjene, ali suština je da nemamo zvanične informacije uprkos tolikom broju sudskih presuda“, kaže Traljić.
Ostala obećanja
Ekonomska obećanja pratila su ona politička – od vraćanja nadležnosti do samostalnosti. Sve je udavljeno u plitkoj vodi kao neželjeni mačići. Dodik je 2021. najavio konkretan proces vraćanja nadležnosti u oblastima odbrane, indirektnih poreza, pravosuđa i vojske. Sve ono što je obećano – nije ostvareno. Zakoni koji su u parlamentu Srpske usvojeni povučeni su tokom Dodikovih pregovora sa Amerikancima o skidanju dobrog dijela SNSD-a sa crne liste OFAC-a. Narodna skupština Republike Srpske usvojila je zakon kojim se osniva entitetska Agencija za lijekove i medicinska sredstva, ali ona nikada nije osnovana.
Isto je i sa referendumom o samostalnosti. Otkako je popušio „lulu mira“ sa novom američkom administracijom, Dodik više ne pominje nezavisnost Srpske. Ako mu se to slučajno i omakne, onda se brzo ispravi tvrdeći da samostalnost i nezavisnost nisu ista stvar. Dokoni, ali precizni statističari zabilježili su da je Dodik najavio referendum o samostalnosti Srpske više od pedeset puta. Srpska nije nijednom postala nezavisna.
„Sve su to stare i isprobane floskule koje su dvadeset godina davale plodove. Umjesto bolnica – nezavisnost. Umjesto privrede – samostalnost. Umjesto borbe protiv korupcije – referendum. I tako svake dvije godine. Naprosto je postalo nesnosno slušati takve najave, jer iza njih stoji jedno veliko, ogromno ništa“, reći će lider ReStarta Srpske Stefan Blagić.
Nije ni „druga strana“ mnogo bolja, a nju predstavlja aktuelni gradonačelnik Banje Luke i predsjednik Pokreta Sigurna Srpska Draško Stanivuković koji je kampanju počeo sloganom „Sigurno premijer“. Kada je 2020. godine ulazio u trku za gradonačelnika Banjaluke, Draško Stanivuković građanima je ponudio program „Nova Banjaluka“, dokument sa deset konkretnih obećanja koja su trebala označiti politički raskid sa dotadašnjim načinom upravljanja gradom.
Šest godina kasnije malo se šta sa tog papira „prosulo“ u stvarnost. Jedno od najkrupnijih obećanja odnosilo se na izgradnju nove Opšte bolnice, odnosno Gradske bolnice. Stanivuković je u programu najavljivao da bi izgradnja nove bolnice rasteretila Univerzitetski klinički centar Republike Srpske, dok bi Grad trebalo da pronađe odgovarajuću lokaciju, obezbijedi pristupne saobraćajnice i komunalnu infrastrukturu i sarađuje sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.
Međutim, do kraja njegovog prvog gradonačelničkog mandata bolnica nije izgrađena. Tokom 2021. godine govorilo se o izradi elaborata opravdanosti, a godinu kasnije pitanje je i dalje bilo u fazi pripreme studijske dokumentacije. Izgradnja se našla i u planovima kapitalnih investicija, ali konkretni građevinski radovi nisu počeli.
Slična sudbina zadesila je i obećanje o uvođenju neradne nedjelje. Gradska administracija pokrenula je proceduru i pripremala prijedlog, ali odluka nije usvojena u Skupštini grada. Prijedlog je u jednom trenutku skinut sa dnevnog reda, a do kraja Stanivukovićevog mandata neradna nedjelja nije uvedena onako kako je bila obećana. Neradna nedjelja je, može se i tako reći, Stanivukoviću ono što je Dodiku referendum ako se broje obećanja i najavljivanja.
Jedno od socijalno najvažnijih obećanja bilo je „vrtić za svako dijete“. Grad je u proteklih šest godina proširivao kapacitete javnih vrtića, ulagao u postojeće objekte, otvarao nove kapacitete i subvencionisao boravak djece u privatnim predškolskim ustanovama. Međutim, obećanje u izvornom obliku nije u potpunosti realizovano. Izostala je i transparentna javna uprava koja je takođe u više navrata najavljivana.
„Grad daje 320.000 maraka za uređenje jednog kružnog toka. Ne za izgradnju, već za uređenje. Djeca po banjalučkim klubovima treniraju po grbavim terenima. Kada padnu kiše, treninzi se otkazuju. Puna su nam usta i sporta i djece. Jedan vještački teren može se izgraditi za 350.000 maraka. Da ne kažem da smo na spomenike u posljednjih nekoliko godina u gradu dali gotovo tri miliona maraka“, rekao je novinar Vladimir Kovačević.
