Stanje medija u regionu: Šta kažu novinari?

O tome kakvo je stanje medijskih sloboda i sloboda izražavanja u regionu, razgovarali smo sa novinarima iz: Crne Gore (Milan Sekulović, novinar crnogorskog Dana), Srbije (Mile Bijelić, bivši novinar B92), Republike Srpske (Ognjen Tešić, novinar portala Srpska Cafe) i Federacije BiH (Slađan Tomić, TV1).

Kako ocjenjujete slobodu medija u vašoj zemlji?

Sekulović – Mediji u CG su daleko od slobodnih. Ono što karakteriše medijsku sliku Crne Gore je izražena polarizacija, gdje na jednoj strani imamo prorežimske medije koji će i najgoru odluku vlasti predstaviti kao nešto najbolje, dok grupa nezavisnih medija koji imaju kritički odnos, odnosno rade svoj posao (posao medija je kritičko promatranje svih društvenih pojava, političkih posebno), nailaze na velike prepreke i sabotaže. Nezavisnim medijima u CG se dovodi u pitanje održivost, jer umjesto podrške, trpimo pritiske. Još jedan paradoks u CG je to što od početka pregovora o pristupu EU mi padamo na svakoj listi koja mjeri indekse slobode medija.

Bijelić – Koliko razumijem u razgovoru sa kolegama, stanje je veoma teško. Najveća prepereka slobodi medija je izuzetno teška materijalna situacija, kao i male plate, rad na neodređeno i sl.

Tešić – Slobodnog medija u Srpskoj gotovo da nema, ali slobode na ukupnoj medijskoj sceni ima, jer ne postoji danas informacija koja neće naći svoj put do javnosti, odnosno da je baš nijedan medij neće željeti objaviti, ukoliko je tačna, naravno. Po tome se ne možemo porediti sa periodom od prije, npr. 10 godina, kada je neke teme ili informacije zaista bilo nemoguće čuti ili pročitati u medijima. Danas, ako je ne pronađete na jednoj, naćete je na drugoj adresi.

Tomić – Varijabilno je pitanje medijskih sloboda u BiH. Autonomija i nezavisnost medija može se u bh. društvu tražiti u privatnim medijima, čije su slobode ograničene interesima vlasnika i oglašivača. Oni manje slobodni mediji, podložniji su cenzuri, autocenzuri i pritiscima političkih elita i sivih eminencija. Takvi mediji u BiH su uglavnom javni. U takvoj komplikovanoj atmosferi, nefunkcionalnom RTS BiH, komercijnih medija koji se bore za dio kolača malog tržista u BiH, medijske slobode nisu ni najviše, ni najmanje. Ocjena 3.

Šta je najveća prepreka slobodi medija, odnosno da li je ta prepreka premostiva i ako jeste, kako?

Sekulović – Najveća prepreka slobodi medija je sijanje atmosfere straha. Crna Gora nikada neće biti medijski slobodna dok se ne sazna ko su ubice i nalogodavci glavnog i odgovornog urednika Dana, Duška Jovanovića, koji je mučki ubijen 2004. godine iz kukavičke zasjede ispred naše redakcije. Mediji će biti slobodni kada novinari ne budu u strahu da će neko pucati i pokušati da ih ubije na pragu njihove kuće. Kada sistem obezbijedi sigurno okruženje, ali i sigurnost radnih mjesta novinara u CG, onda ćemo biti istinski slobodni.

Bijelić – Kako sam već u uvodu dijelom odgovorio na to pitanje, mogu samo reći da je uslov stvoranja veće slobode medija poboljšavanje materijalne situacije u samim medijima i na medijskoj sceni.

Tešić – Medije kod nas dominantno kreira politika, koja najviše uskraćuje pomenutu slobodu u radu novinara, tek onda oglašivači, interesi vlasnika, uopšte finansijera medija itd. Postoje neki mediji koji su rasterećeni svega pomenutog i imaju slobodu da rade kako misle da treba, ali su to uglavnom portali koji broje svega nekoliko novinara, često istomišljenika, pa ponovo imate neku vrstu jednostranosti sadržaja. Tako da, očekivati medij na kojem ćete imati priliku pročitati ili čuti baš sve što se dešava oko vas je iluzorno, ali kako sve više ljudi koristi internet, to u krajnjoj liniji više nije ni neophodno. Za deset minuta možete pregledati isto toliko portala različite uređivačke politike i ništa nećete propustiti. Zbog toga je bitnije medijsko opismenjavanje ljudi kako bi u što manjoj mjeri bili manipulisani, sadržaje ne uzimali baš „zdravo za gotovo“, te znali ko stoji iza kojeg medija kako bi i na pročitano gledali kroz tu prizmu.

Tomić – Medijske slobode su ugrože s više aspekata. Žele ih ugušiti velike korporacije, političke elite, vlasnici medija, ali uspjeti mogu samo uz prećutnu saglasnost novinara. Novinar mora biti borac za slobodu. Bez tog angažmana, sloboda je bespotrebna i nerealna.

Da li smatrate da je javni servis u vašoj zemlji pod kontrolom vlasti i ako jeste, smatrate li da je smisleno plaćati RTV taksu?

Sekulović – Javni servis u CG nije pod uticajem vlasti. On je dio vlasti. Javni servis u CG je ustvari servis vladajuće koalicije i partije. Kod nas nema TV preplate, a nadam se da je neće ni biti, jer već izdvajamo milione evra za servis koji umjesto u interesu građana, izvještava dominantno u interesu vlasti.

Bijelić – Što se tiče TV pretplate mislim da treba da se plaća i da se tako stvore nezavisni mediji od bilo kakvog uticaja raznih centara moći, međutim, nažalost, možemo vidjeti da postoje veliki uticaji raznih centara moći i nemogućnost objektivnog izveštavanja, bez obzira na to, stoga bih rekao da je plaćanje TV pretplate potreban, a ne dovoljan uslov za gore navedeno.

Tešić – Javni servis je i ranije, a tako će biti i ubuduće, uvijek biti uz vlast, i to ne treba da bude nikakvo iznenađenje. Svugdje je tako. Problem našeg javnog servisa jeste što je od jednostranosti „skliznuo“ u ostrašćenost, koja je posljednjih godina vidljiva. Jedno je kada u svom programu potencirate samo dobre stvari vlasti, a žmirite na loše, dok sa kritičarima vlasti radite suprotno, ali potpuno drugo kada ljudima stavljate mete na čelo, etiketirate i sa portaloida prenosite evidentne laži. To postaje vrlo opasna praksa. RTV taksa je jedan u nizu računa koje svakih mjesec dana dobijate i teško je na njih sve gledati da li su smisleni ili ne, ako ih ne platite, imaćete posljedice. Neko ko ne prati politiku ili mu odgovara način RTRS-ovog izvještavanja, vjerovatno nemaju zamjerke. Nezadovoljni treba da potenciraju izmjenu uređivačke politike ili ukidanje taksi. Pa ko prevagne.

Tomić – Radio televizijski sistem u BiH nikada nije zaživio u skladu sa zakonskim rješenjima. Tri javna emitera međusobno imaju otežanu komunikaciju i saradnju, pa takav interni odnos ima uticaja na eksterne elemente poput gledalaca. Tri javna emitera su, po ocjenama State Departmenta, pod kontrolom vlasti ili pokazuju naklonost vlastima. Bez obzira na to, RTV taksa je obavezna i treba je plaćati. Za svako odstupanje servisi su dužni tužiti sve građane i nadam se da će to učiniti. Javni servisi u BiH su osnovani, plaćeni i kontrolisani od javosti. To što u BiH niti su osnovani, niti kontrolisani od strane javnosti nije do JS, nego do javnosti.

Autor: Stefan Blagić

Autor